Pokopan sa spektakularnim kristalnim bodežom i drugim dragocjenim artefaktima, 5.000 godina star kostur otkriven 2008. u grobnici u blizini Seville u Španiji očito je nekada bio neko važan.
Isprva se mislilo da je osoba mladić, na temelju analize kostiju zdjelice, tradicionalnog načina na koji znanstvenici određuju spol ostataka ljudskog kostura.
Međutim, analizom zubne cakline, koja sadrži vrstu proteina s peptidom specifičnim za spol zvanim amelogenin, utvrđeno je da su ostaci bili ženski, a ne muški.
U drugim je studijama ova tehnika također odbacila klišej “čovjek lovac” koji je utjecao na mnoga razmišljanja o ranim ljudima.
“Mislimo da će ova tehnika otvoriti potpuno novu eru u analizi društvene organizacije prahistorijskih društava”, rekao je Leonardo Garcia Sanjuan, profesor prahistorije na Univerzitetu u Sevilli, za CNN u julu kada je oktriće javno objavljeno.
Sastojak iza legendarne snage rimskog betona
Rimski beton se pokazao dugotrajnijim od svog modernog ekvivalenta, koji se može pokvariti unutar desetljeća. Uzmimo, na primjer, Panteon u Rimu, koji ima najveću neojačanu kupolu na svijetu.
Naučnici koji stoje iza studije objavljene u januaru rekli su da su otkrili misteriozni sastojak koji je Rimljanima omogućio da svoj građevinski materijal učine tako izdržljivim i da izgrade složene strukture na izazovnim mjestima kao što su dokovi, kanalizacija i potresna područja.
Istraživački tim analizirao je 2.000 godina stare uzorke betona koji su uzeti s gradskih zidina na arheološkom nalazištu Privernum u središnjoj Italiji i koji su po sastavu slični drugom betonu pronađenom diljem Rimskog Carstva.
Otkrili su da bijeli komadi u betonu, koji se nazivaju vapneni klasti, daju betonu sposobnost zacjeljivanja pukotina koje su nastale tokom vremena. Bijeli komadići prije su bili zanemareni kao dokaz nemarnog miješanja ili sirovog materijala loše kvalitete.
Stvarni izgled Ötzija Ledenog čovjeka
Planinari su 1991. godine pronašli mumificirano tijelo Ötzija u jaruzi visoko u talijanskim Alpama. Njegovi zamrznuti ostaci možda su najpomnije proučavani arheološki nalaz na svijetu, otkrivajući do neviđenih detalja kakav je bio život prije 5300 godina.
Sadržaj njegovog želuca donio je informacije o tome koji mu je zadnji obrok bio i odakle je došao, dok je njegovo oružje pokazalo da je dešnjak, a njegova odjeća pružala je rijedak uvid u ono što su drevni ljudi zapravo nosili.
No nova analiza DNK izvađene iz Ötzijeve zdjelice otkrila je u augustu da njegov fizički izgled nije ono što su znanstvenici isprva mislili.
Proučavanje njegove genetske strukture pokazalo je da je Ötzi the Iceman imao tamnu kožu i tamne oči i vjerovatno je bio ćelav. Ovaj revidirani izgled u oštroj je suprotnosti s dobro poznatom rekonstrukcijom Ötzija koja prikazuje čovjeka blijede kože s bujnom kosom i bradom.
Otkriven nositelj privjeska starog 20.000 godina
Arheolozi često iskopavaju alate od kosti i druge artefakte s drevnih nalazišta, ali bilo je nemoguće sa sigurnošću znati ko ih je nekada koristio ili nosio.
Ranije ove godine naučnici su otkrili drevnu ljudsku DNK iz privjeska napravljenog od kosti jelena pronađenog u špilji Denisova u Sibiru. Pomoću tog traga uspjeli su otkriti da je nositeljica bila žena koja je živjela prije 19.000 do 25.000 godina.
Pripadala je skupini poznatoj kao drevni sjeverni Euroazijci, koji su genetski povezani s prvim Amerikancima.
Ljudska DNK vjerovatno je sačuvana u privjesku od kosti jelena jer je porozna i stoga je vjerojatnije da će zadržati genetski materijal prisutan u stanicama kože, znoju i drugim tjelesnim tekućinama.
Nije poznato zašto je privjesak jelenjeg zuba sadržavao tako veliku količinu DNK drevne žene (otprilike istu količinu kao ljudski zub). Možda je bio jako voljen i nosio se izuzetno dugo uz kožu, rekla je Elena Essel, molekularna biologinja s Instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju u Leipzigu u Njemačkoj, koja je razvila novu tehniku za izdvajanje DNK.
Drevni, oštećeni svitak dekodirao AI
Oko 1.100 svitaka izgorjelo je do temelja tokom poznate erupcije Vezuva prije gotovo 2000 godina. U 1700-ima, neki poduzetni kopači izvukli su golemu zalihu iz vulkanskog blata.
Zbirka, poznata kao Herkulanejski svici, možda je najveća poznata biblioteka iz klasične antike, ali sadržaj krhkih dokumenata ostao je misterij sve do student informatike Univerziteta u Nebraski nije pobijedio na naučnom takmičenju ranije ove godine.
Uz pomoć umjetne inteligencije i snimanja kompjuteriziranom tomografijom, Luke Farritor je prvi uspio dekodirati riječ napisanu na starogrčkom na jednom od onih zacrnjenih svitaka.
Farritor je dobio 40.000 dolara za dešifriranje riječi “πορφυρας” ili “porphyras”, što je grčka riječ za ljubičastu boju. Istraživači se nadaju da neće proći dugo dok cijeli svici ne budu mogli biti dešifrirani ovom tehnikom.
Materijali potrebni za izradu mumije
Iz fragmenata odbačenih posuda u radionici za balzamiranje, naučnici su otkrili neke od tvari i mješavina koje su stari Egipćani koristili za mumificiranje mrtvih.
Istraživači su hemijskom analizom organskih ostataka zaostalih u posudama utvrdili da su stari Egipćani koristili najrazličitije tvari za pomazanje tijela nakon smrti, smanjenje neugodnih mirisa i zaštitu od gljivica, bakterija i truljenja. Identificirani materijali uključuju biljna ulja poput smreke, čempresa i cedra, kao i smole pistacija, životinjsku mast i pčelinji vosak.
Iako su naučnici prije saznali nazive tvari koje su se koristile za balzamiranje mrtvih iz egipatskih tekstova, oni su sve do nedavno mogli samo nagađati na koje se tačno spojeve i materijale odnose.
Sastojci korišteni u radionici bili su različiti i potjecali ne samo iz Egipta, već i mnogo dalje, što ukazuje na razmjenu dobara na velike udaljenosti.
Beethoven: Obiteljska tajna otkrivena – ali jedna misterija ostaje
Kompozitor Ludwig van Beethoven umro je u dobi od 56 godina 1827. nakon niza hroničnih zdravstvenih problema, uključujući gubitak sluha, gastrointestinalne probleme i bolesti jetre.
Beethoven je 1802. napisao pismo svojoj braći tražeći od svog doktora, Johanna Adama Schmidta, da istraži prirodu skladateljeve bolesti nakon što umre. Pismo je poznato kao Heiligenstadtski testament.
Gotovo 200 godina nakon njegove smrti, naučnici su izvukli DNK iz sačuvanih pramenova kose u pokušaju da ispoštuju ovaj zahtjev.
Genetski podaci također sugerišu da se u kompozitorovoj porodici dogodila vanbračna veza.
