U mojoj ulici nalazi se narodna kuhinja. Zbog toga često srećem ljude koji dolaze po svoj dnevni topli obrok. Najčešće su to stariji ljudi umorni od godina života, sa kesama u rukama i korakom koji ne želi privlačiti pažnju.
Čovjek se na takve prizore s vremenom navikne. Postanu dio ulice kao drveće uz trotoar. Prolazimo jedni pored drugih i rijetko se zadržavamo na tim licima.
Tako sam ovih dana, šetajući, sreo dvije žene koje sam već ranije primjećivao. Prepoznao sam ih po hodu i po onoj diskretnoj skromnosti ljudi koji ne žele nikome smetati dok idu po ono što im pripada – tanjir toplog obroka.
Pogledao sam jednu od njih.
I tada sam vidio osmijeh.
Neobičan osmijeh. Takav kakav se rijetko viđa. Bio je čist i vedar, kao da je na trenutak osvijetlio cijelu ulicu. Nije u njemu bilo ni gorčine, ni stida, ni one skrivene težine koju ljudi nose u očima.
I pomislio sam kako je čudno da takav osmijeh rijetko vidimo na licima onih koji imaju mnogo. Novac, moć, sigurnost, sve to često ne uspijeva da proizvede ono što se na njenom licu pojavilo bez ikakvog napora.
A ona žena ide po besplatni obrok.
Možda je odgovor jednostavan, ali ga mi uporno komplikujemo: sreća i dostojanstvo ne stanuju uvijek tamo gdje ih očekujemo.
Ponekad ih čovjek sretne u vlastitoj ulici. Na licu žene koja ide po svoj obrok u narodnu kuhinju.
Hajrudin Čirkić / Prijedor24.com
