Prijedor je 8. juna 1882. godine pogodila jedna od najvećih katastrofa u svojoj istoriji.
U razornom požaru izgorjeli su vjerski objekti, škola, 143 kuće, 168 dućana, 56 magaza i 26 štala. Hiljade ljudi ostale su bez krova nad glavom, a pomoć je u grad stizala iz brojnih mjesta.
Kada se govori o istoriji Prijedora, često se spominju poplave i rijeka Sana, čije je izlijevanje iz korita, prema jednom od tumačenja, povezano i s nastankom imena grada. Ipak, voda nije bila jedina prirodna sila koja je kroz prošlost donosila velike nevolje njegovim stanovnicima. Prijedor je prije gotovo stoljeće i po pretrpio i razorni požar koji je uništio gotovo cijelu tadašnju gradsku jezgru.
Vatra je buknula pred zoru 8. juna 1882. godine, a zbog vjetra se brzo proširila na okolne objekte. Za svega nekoliko sati veliki dio grada pretvoren je u pepeo.
O razmjerama tragedije svjedoče tadašnji novinski izvještaji, među kojima se posebno izdvaja tekst beogradskog lista Srbijanska nezavisnost, objavljen 17. juna 1882. godine. U dopisu poslanom iz Prijedora opisano je očajanje stanovnika koji su u kratkom vremenu izgubili domove, trgovine i osnovna sredstva za život.
U izvještaju se navodi da je požar izbio u jednoj kafani, nakon čega je vjetar raznio vatru na sve strane. U općoj panici stanovnici nisu uspjeli spasiti gotovo ništa, osim vlastitih života. Prema tadašnjem opisu, samo je jedna kuća ostala pošteđena, dok su žene i djeca bez hrane, odjeće i skloništa utočište tražili na otvorenom.
Šta je izazvalo požar?
Prema zvaničnoj verziji koja se tada spominjala, požar je izbio zbog ostataka vatre u mangali, posudi koja se koristila za grijanje ili osvjetljenje. Međutim, ubrzo su se pojavile i drugačije priče o mogućim uzrocima katastrofe.
Naredna godina dodatno je podstakla sumnje među dijelom stanovništva. Počele su kružiti tvrdnje da je požar možda namjerno izazvan kako bi se uklonili stari, dotrajali objekti izgrađeni bez planskog urbanističkog reda.
Takve tvrdnje ostale su dio tadašnjih priča o katastrofi, ali ih je potrebno posmatrati kao sumnje i glasine, a ne kao dokazanu činjenicu. Ono što je pouzdano zabilježeno jeste da je požar uništio veliki dio Prijedora i ostavio ozbiljne posljedice po stanovništvo.
Više od 3.000 ljudi ostalo bez krova nad glavom
U narednim sedmicama novine su nastavile izvještavati o stradanju Prijedorčana i pozivati na prikupljanje pomoći. Nekoliko listova objavilo je 4. jula 1882. godine podatke prema kojima su u požaru izgorjeli vjerski objekti, škole, 143 kuće, 168 dućana, 56 magaza i 26 štala.
U jednom od izvještaja navodi se da je više od 3.000 ljudi ostalo bez osnovnih uslova za život, izloženo gladi i lošem vremenu.
Pomoć koju su tadašnje vlasti osigurale, prema pisanju novina, nije bila dovoljna da odgovori na potrebe unesrećenih. Zbog toga su upućivani apeli stanovništvu Srbije da pomogne ljudima u Prijedoru, a pozivi na solidarnost objavljivani su i u narednim izdanjima lista.
O požaru je izvještavao i Sarajevski list, koji je prenio da su izgorjeli čaršija i veliki dio kršćanskog dijela grada. U istom izvještaju spominje se i nabavka 200 deka i dva vagona kukuruza za stanovništvo pogođeno požarom.
Pomoć stizala iz brojnih gradova
Uprkos razmjerama tragedije, pomoć nije izostala. Prijedoru su pristizale donacije iz Zagreba, Banje Luke, Višegrada, Sarajeva, Stoca, Brčkog i Sanskog Mosta.
Prikupljali su se novac, hrana, odjeća, pokrivači i druge potrepštine. Solidarnost ljudi iz različitih sredina pomogla je stanovništvu da prebrodi najteže dane i postepeno obnovi porušeni grad.
Iako je požar ostavio duboke posljedice, Prijedor se vremenom oporavio, a život se ponovo počeo vraćati na gradske ulice.
Katastrofa koja je pokrenula osnivanje vatrogasnog društva
Jedna od važnih posljedica požara bilo je osnivanje prvog vatrogasnog društva u Prijedoru, koje je formirano godinu dana nakon katastrofe.
Prema podacima iz brošure „Sto trideset godina vatrogastva u Prijedoru“, društvo su činili zanatlije, a oprema je bila smještena u kući s drvenom kulom. Dežurstvo u kuli obavljali su takozvani pasvandžije, čiji je posao uključivao paljenje i gašenje uličnih fenjera.
Kada bi izbila vatra, oni su uzbunu oglašavali obilazeći ulice i trubeći u trubu ili rog. Taj znak okupljao je zanatlije i ostale članove vatrogasnog društva, koji su se zatim upućivali prema mjestu požara.
Tako je tragedija iz juna 1882. godine, osim razaranja i ljudske patnje, ukazala i na potrebu organizovanije zaštite od požara. Iz tog iskustva proizašao je jedan od važnih koraka u razvoju organiziranog vatrogastva u Prijedoru.
A.I., Prijedor24.com
