Politika inata u Bosni i Hercegovini nije ništa novo. Ona je karakteristična za državu koja je rekonstruisana u Dejtonu.
Blokiraju se mnogi procesi, krize postaju sve dublje i rezultat je tjeranje, prije svega mladih ljudi, da potraže neko bolje mjesto za život.
Namješteni konkursi, javna preduzeća u dubiozi, neracionalno se sve više zadužujemo…
O privatizaciji i činjenici da je jedan čovjek na sedmičnom nivou kupovao ona najveća preduzeća i u Srpskoj i u BiH, a da niko nije postavio pitanje o porijeklu njegovog novca ne treba ni trošiti riječi.
U takvoj zemlji sve je moguće, pa i da ministri na ulici i tokom slučajnih susreta pitaju za svoju sudbinu, tražeći odgovor samo na jedno pitanje, a to je hoće li ostati na vlasti.
Prije nekoliko dana sretoh jednog od ministara u Vladi Republike Srpske koji me je otvoreno pitao: „Uvijek se krećeš među narodom u mnogim sredinama, razgovaraš sa mnogim ljudima – šta misliš da lise može desiti da Savez nezavisnih socjaldemokrata i vladajuća koalicija izgube naredne izbore?“
„Može“, odgovorio sam na pitanje. „Zašto misliš da je nešto tako realno i moguće?“ uzvratio je ministar novim pitanjem. „Zbog toga ste se odvojili od naroda. Što svakodnevno pokazujete da ste dovoljnisami sebi, postali ste imuni na probleme građana, pa ste svakim danom i sve češće bez prave i tačne slike stvarnosti u kojoj živimo.“
Odgovorio sam ministru koji je bio onako vidno zabrinut.
Nakon svega nisam baš siguran da ljudi koji danas vrše vlast u Srpskoj i BiH imaju objektivnu i realnu sliku stvarnosti u kojoj živimo. Nekako mi se čini da neoprezno upadaju u zamke sopstvenih grešaka, ponašaju se nadobudno, dijele građane na dobre i loše, pospješuju podjele na podobne i nepodobne.
Objektivno mi živimo u vremenu kad vlasti u Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj svojom bahatošću i netolerancijom daju povod građanima da se nešto mora promjeniti.
I dojučerašnji opozicionari koji su se na lokalima dokopali vlasti nisu ništa bolji, pa je pitanje komože da donese bolje sutra.
Teško je živjeti u zemlji gdje političari ne žive život svojih građana koji su ih birali, a još teže kad u takvoj zemlji ministar na ulici postavlja pitanja o svojoj sudbini.
Nije lako živjeti u zemlji u kojoj funkcionere, pa i ministre, savjetuju, ljudi koji su u kabinete stigli kaostranački uhljebi. Teško, zaista teško!
Srpskainfo
