Od prahistorije pa sve do kraja 17. vijeka, ljudi su prilikom osnivanja svojih naselja prvenstveno tražili tri osnovna resursa: pitku vodu, građevinski materijal i pogodno zemljište za gradnju.
Isti princip važio je i za područje grada Prijedora, čiji se prvi tragovi urbanog naseljavanja javljaju krajem 17. i početkom 18. vijeka, na vještački formiranoj adi.
Prijedor se od sredine 18. vijeka ubrzano razvijao. Tome su doprinijeli plovna rijeka Sana, poljoprivreda, zanatstvo, a kasnije i trgovina. Grad je ubrzo postao značajno regionalno središte.
Dalji razvoj ubrzan je 1873. godine, izgradnjom prve željezničke pruge u Bosni i Hercegovini, koja je prolazila kroz Prijedor.
Drveni most u Prijedoru, koji povezuje obale rijeke Sane, izgrađen je 1905. godine.
Prije toga, rijeka se mogla preći isključivo vodenim putem, najčešće čamcima.
Te iste godine, kada su austro-ugarske vlasti povezale glavnu ulicu s prelazom preko Sane, izgrađen je i drveni most. Međutim, 1926. godine, tokom velikih poplava, most je potpuno uništen.
Nakon toga, sve do 1939. godine, prelazak preko rijeke bio je moguć samo uz pomoć skele, a tokom hladnih zima mještani su prelazili preko zaleđene rijeke pješice ili koristeći saonice.
Današnji betonski most izgrađen je 1939. godine, prema projektu Mijata Trojanovića, inženjera i dokazanog graditelјa brojnih mostova širom tadašnje Kralјevine Jugoslavije.
Usko vezana priča o vodovodu Prijedora je i priča o prijedorskim mostovima, nekim kojih više nema, a i onim drugim koji ne sliče današnjim. Preko rijeke Sane, sve do 1869. godine, prema tekstu prvog službenog lista u BiH „Bosna“ od 26.4.1869. godine, prelazilo se jedino čamcima.
Radi se o mjestu kojeg Prijedorčani znaju kao Skela (mjesto bivše klaonice stoke), pojašnjava Radivojac. Ostalo je zabilјeženo i da je „s lijeve strane rijeke dolazio narod majdanskog, krupskog i ostrožačkog kadiluka i tu prelazio na desnu stranu idući u Prijedor na pazar. Budući da taj prelaz bijaše opasan, osjećala se potreba za jednim dobrim mostom, što se dočeka tek 1869. godine. U martu pomenute godine, tu je dovršen veliki kameni most. Dužina mosta bješe 160 aršina, osim s obje strane nasipa koja bješe po 30 aršina duga. Širina mosta je osam aršina, a počiva na 16 okana. Sigurnosti bolјe radi, a i iz estetskih razloga s obje strane mosta ostavlјeni su provodi ili olakšavajući otvori, kako nadošla voda ne bi nanijela štete. Most je stajao 108.910 groša. Od te svote dato je majstorima i za želјezo 19.044 groša i 10 para iz državne kase, a ostalih 89.865 groša i 30 para potrošeno je u građu, a ovu sumu priložiše činovnici, građanski predstavnici i žitelјi tog kraja želeći time učiniti uslugu svom narodu. Tom prilikom popravlјena je i čaršijska džamija, a u taj popravak utrošeno je 41.500 groša koju svotu dadoše žitelјi tog kraja“.
Ovaj most je 1878. godine porušio izvjesni Omer aga Sulјanović kako bi onemogućio i spriječio veliki ratni sukob austrougarske vojske i krajiških dobrovolјaca pod vođstvom Hasana bega Čeke iz Sanskog Mosta. Ujedno, prvobitni saobraćaj, onaj drumski između Prijedora i Banja Luke, odvijao se preko rijeke Gomjenice i sela Timara. U tu svrhu na Gomjenici je bio izgrađen drveni most negdje sredinom 19. vijeka. Na osnovu istorijskih izvora, most je obnovlјen 1876. kad se spominje majstor Jovan Kačar, pa pred Prvi i Drugi svjetski rat, 1946. a i 1965. godine. Na ulazu u Stari grad, od sredine 18. vijeka, bio je drveni most sve do 1908. kad je zamijenjen betonskim, s nizom malih dućana s obje njegove pješačke strane.
A.I., Prijedor24.com
