Početna Intervju Zijah Sokolović: Ljudi su na Balkanu previše tromi, premalo se kreću i...

Zijah Sokolović: Ljudi su na Balkanu previše tromi, premalo se kreću i skučeno razmišljaju

Razgovarali smo sa legendarnim Zijahom Sokolovićem, jugoslovenskim i bosanskohercegovačkim glumcem i režiserom, uz čije su predstave, filmove i televizijske emisije odrasle mnoge generacije u bivšoj Jugoslaviji.

U novembru prošle godine Zijah Sokolović obilježio je 50 godina svog stvaralaštva, a danas živi i radi na relaciji Beč, Zagreb, Sarajevo i Beograd. U pedeset godina svoje profesionalne karijere, stvarao je u mnogim gradovima i državama i prešao na hiljade kilometara, pa je kretanje, i fizičko i umno, tema kojom započinjemo razgovor.

„Mislim da se ljubav rađa iz kretanja. I da, ono što je elementarno za svakog čovjeka, to je pomjeranje iz jedne tačke u drugu tačku. Kao što je džoging, kao što je odlazak na vikend, kao što je putovanje ili kao što je putovanje u umjetnost. To rađa određenu vrstu serotonina, energije, da se date okolnosti u određenim prostorima posmatraju drugačije. Ako ste u jednom prostoru i ne krećete se, bilo koje vrste, duhovnom ili fizičkom, vi se naviknete na taj prostor i počinjete da ga negirate ili prihvatate u tim okvirima. Sigurno da ljudi koji žive u prostorima gdje je kretanje u onom simboličnom smislu lakše i jednostavnije drugačije posmatraju svoj život i date okolnosti u kojima žive. One sredine koje su zatvorenije, gdje je kretanje suženo, gdje nema dijaloga, ni sa prostorom, ni između drugih sredina, nego sami sa sobom, onda su reakcije vrlo skučene i vrlo ograničene.“

Kretanje je sloboda, a svako onemogućavanje kretanja je gubitak te slobode. Ali šta ako ljudi ne osjećaju potrebu da se kreću, da izađu izvan sredine u kojoj žive?  

“To jeste jedna vrsta bolesti, koja se reflektuje na razne načine, bilo u mentalnom ili fizičkom smislu. Ali smatram da čovjek ne mora da se kreće iz svog prostora ukoliko intenzivno konzumira umjetnost i kreće se kroz umjetnost u sve različite prostore, da gleda filmove od Irana, Bugarske, Turske,  Amerike, Francuske, da sluša pjesme i na francuskom i na češkom, norveškom, a ne samo ono što je njemu dato u tom malom prostoru u kojem prima iste informacije. Zato što to dovodi do jedne potpune amnezije. Čovjek je biće koje živi na osnovu dijaloga – što je osnova pozorišta – kroz dijalog razvija neku svoju ličnost tako da možemo reći da je mnogo ljudi, zbog nekretanja, na istom onom stadijumu na kojem su bili prije deset, petnaest ili dvadeset godina.”

Koliko vi kao glumac možete ponukati ljude, pomoći im da se pokrenu? 

“Uvijek postoji 101. gledalac koji sve razumije i 101. zbog kojeg treba igrati. Ja se ne opterećujem tim da li je to njih apsolutno promijenilo, ili ih nije promijenilo, da li su nešto shvatili ili ne. Ta moja reprodukcija umjetnosti, ako govorimo o glumi, mora da postoji i ne smije prestati, i ne smijem ni u jednom trenutku svog života da se pitam da li to vrijedi ili ne vrijedi – vrijedi, tako ja razmišljam. I od momenta do momenta se stalno time tješim, zato što glumu nisam ja izmislio, nego neki ljudi prije. Ljudi hiljadama godina vjeruju u glumu i u glumca kao čovjeka koji može da prenese neku misao i osjećaj, i ja sam potpuno posvećen tome.“

 

 

Potencirate individualnost, da čovjek ima samo jedan život, da treba mnogo više računa da vodi kako će ga proživjeti,  kako će slušati poruke koje dobija iz medija, iz politike, da se prema njima određuje mnogo odgovornije i ozbiljnije. Ljudi zbog sitnih materijalnih interesa zaboravljaju to Ja, idu u stranke, religiju ili šta već… Da li primjećujete da ta vrsta individualizma uglavnom izostaje, ljudi kao da se plaše individualnog, da se oplaše sebe, i kao da su sve spremniji da se pridruže tim kolektivitetima i da tako funkcionišu?

“Ako gledamo kroz pozorište i kroz Šekspira, recimo, onda se ništa u civilizaciji čovječanstva nije promijenilo, sve je ostalo isto,samo što ovo sada mi doživljavamo i mislimo da je sad najvažnije, najbolje, najteže, najljepše ili najgore. Ali to je samo dio nekog vremena kroz koje civilizacija, odnosno mi kao bića prolazimo. Mislim da, u tom kontekstu gledano, bez obzira na okolnosti koje se događaju bilo da su one dovodene ratom, kapitalizmom, socijalizmom, uređenjem ili vjerom, čovjek mora nekako da potraži sebe u tom prostoru, zato što ja od juče nisam i ne bi trebalo da budem isti kao danas, u nekom svom razmišljanju. Moje percepcije svijeta trebalo bi sutra da budu drugačije u odnosu na ovo sad. Zato što bih želio da kroz te percepcije upoznam ovaj svijet, u svoj njegovoj raznovrsnosti, i u tragičnoj i u komičnoj. I ta znatiželja me mijenja i promijenila me mnogo. To istraživanje i odlazak u nešto što je nepoznato ili drugačije, ili kretanje, dovelo je do toga da sam se ja stvarno promijenio i da sam počeo da volim neke stvari, što u životu, što u umjetnosti, za koje sam vjerovao da mi nikad neće biti bliske.”

Zašto je ljudima ovdje tolika prepreka da misle drugačije? Ovdje ljudi često lupe šakom od sto, kažu ‘ja mislim isto, ja se nisam promijenio ni pedalj’? 

“Ono što bi možda bilo objašnjenje, to je rat koji je bio i naravno da je uzburkao ljude u svakom pogledu. Ljudi su  se realno susreli sa ljudskom prirodom, u svoj njenoj krvavosti, agresiji, negativnom kontekstu i naravno da ih uhvati strah od toga da će doživjeti to što je realno u ljudskoj prirodi. I naravno da su u tom strahu, koji je bio kontinuiran u sredstvima informisanja, izgubili taj lični osjećaj sigurnosti i da teško hvataju korak sa njom, a onda ta vrsta sistema kao što je nacionalizma ili populizam, kao neka vrsta bolesti, daje im za pravo da u okviru te svoje bolesti imaju svoj sitna mala prava koja dokazuju njihov identitet  ili dokazuju njihove karakterne osobine, koje su zadane vremenom i situacijom u kojoj žive,  a to su, recimo, odlazak u stranke, odlazak u nacionalizam,  u negiranje, mržnju, rušenje nečega što je suprotno  ili drugačije od onoga kako ja mislim.

Ako je Šekspir tako fatalno precizno opisao, prije toliko godina, vrijeme u kojem mi sada živimo i ako je to sve manje-više isto u odnosu na društvene okolnosti i život tada, da li je to motivacija i za jedno i za drugo, za odustajanje, ako je sve uvijek isto, ili za još više rada, da se utopijski nadamo da će nešto biti bolje? 

“Možda bi čovjek i moga da pređe tu granicu, ali je možda, uslovno rečeno, ta materijalna prepreka koja ih zaustavlja. Druga je kompromisna, da ide linijom manjeg otpora, što je lakše, jednostavnije, a ono čega nije svjestan je to da je sistem koji je pokrenuo tu vrstu komunikacije ili te ratove i takve odnose, on konsekventno i dalje radi na tome da ne bi izgubio poziciju, što znači da mi svakodnevno imamo vijesti o katastrofama, o vremenu, crveni alarm, žuti alarm, zeleni, biće vjetar od 200km/h, tamo se autobus srušio, tamo su poginuli ovi, tamo su poginuli oni, ovako će izgledati budućnost… Ljudi su zaokupljeni opštim stvarima, ne vide sebe, gube se u tome…

…Sistem koji organizuje te ljude vrlo lukavo, preko predstavnika tog sistema, svaki dan kaže šta bi oni trebali da misle, i kako da misle. I ukoliko ljudi počnu da zaboravljaju, onda se te medijske informacije pojačavaju svaki dan. Ako ne znaš šta da misliš, onda pročitaš novine i to je tvoje mišljenje o svemu što je tvoj problem, čak imaš i horoskope u kojima možeš iz dana u dan da gledaš kad si sretan, kad si nesretan. I još ako ti i predsjednik države kaže kad da budeš sretan, onda je to dan iščekivanja, kad ćemo se iskrcati u Normandiju. To jeste priroda čovjeka i, ako povežemo taj život, možemo doći do onog univerzalnog, da je tragedija i komedija nešto što je jedinstveno, zato što svaka komedija proističe iz tragičnosti čovjekove i svaka tragičnost proističe iz komičnosti. Ona najljepša vrsta humora dolazi iz odnosa do same tragedije i potreba ljudi da danas odlaze u kazalište, pozorište, da bi doživjeli nešto komično je jedna tragična potreba da bilo šta što može destruktivno da uništi ovaj oblik života, da se tome nasmiju.”

Puno putujete širom regije, koliko se smijemo, jesmo li zaboravili da se smijemo, kako vam izgledamo? Izvodite predstave koje ste izvodili i prije rata, da li reagujemo na isti način, na iste predstave?  

“Predstavu Cabares Cabarei izvodim već 25 godina i Igram po svim prostorima, sa istim uspjehom i istom gledanošću. Uzmimo Zagreb, Ljubljanu i Beograd, to traje deset godina, to je 200-300 predstava u svakom gradu, svaki mjesec jedna predstava i sve su rasprodane. Mislim da iz tog predznaka, kad gledaoci idu u pozorište u Sloveniji, idu iz predznaka ‘moja država, moja dežela’, u Hrvatskoj je ‘lijepa naša’, iz tog ugla posmatraju svijet. A kad idete tamo istočno do Beograda, onda je ‘velika’. Iz tog konteksta posmatraju svaki pojedinačni svijet koji im se daje iz pozorišta i tu se krije različitost u posmatranju i razumijevanju opštih ljudskih reakcija. I kad govorimo o Cabaresu, bez obzira što igram na svom jeziku, i četiri godine u Ljubljani, u Sloveniji, ljudi gledaju tu predstavu na mom jeziku i ove starije generacije to u potpunosti razumiju, ove mlađe možda ne sasvim.”

 

 

U jednom intervjuu ste rekli ‘veseli me kako Bosanci posmatraju svijet iz svog nereda u kojem žive’. Mi i dalje mjerimo svijet po sebi, Iidalje ćemo govoriti za Skandianvce da su dosadni, hladni, ili za bilo koje druge uređene sisteme, tražićemo im hiljade mana, a ovdje se nikad nećemo ponašati tako kako se ponašamo kada odemo da živimo i radimo u te zemlje. Vrlo brzo počnemo da živimo po tim pravilima. Zašto se ovdje suprotstavljamo redu, pravilima? Zaobilaženje pravila smatramo svojom vještinom, a nismo svjesni koliko time gubimo. 

“Kada smo napravili predstavu Demokratija, koja je sad hit, nismo je ni hvalili ni kritikovali, samo smo objasnili ljudima šta demokratija jeste. I ima rečenica u toj predstavi – pisao sam tekst – koja kaže da demokratiju može da izgrađuje samo onaj čovjek koji zna osnovne elemente ili principe demokratije, onaj koji ne zna ne može izgrađivati demokratično društvo, što znači da bi mi izgrađivali svoje društvo ovdje u odnosu na Švedsku, Norvešku ili na Zapad, mi moramo biti svjesni šta želimo od svega toga i na koji način bismo to željeli da napravimo. Pošto sami nismo svjesni kako bismo to društvo napravili, u kom pravcu, onda je dovoljno da ga kritikujemo, da imamo tako jedan duhovit odnos, a kad dođemo tamo, prihvatamo ta pravila, zato što je neko drugi ta pravila organizovao i moje je samo da ih poštujem. A ovdje nisam siguran kad bih ih napravio, da bih ih poštovao,  jer ni oni koji su ih napravili ne poštuju te osnovne građanske principe. Mora postojati ideja zbog čega se krene u tako nešto. Ako bi po Čehovu i po Šekspiru gledali zbog čega se nama ovo dogodilo, mi bismo vrlo jasno došli do odgovora ko ima aspiracije prema ovom prostoru i čije su aspiracije aktivne i posljedice tih njegovih želja i aspiracija. I sve ovo što se nama događa, mi smo žrtve određene ideje, s tim što većina ljudi koji pristanu na tu ideju imaju korist od nje, prvo materijalno, egzistencijalno, i onda postanu pripadnici te ideje, vjerujući više u nju nego onaj koji ju je pokrenuo kao takvu. A onda ljudi koji žive u svemu tome ne razumiju zašto im se to događa i ova povijest, istorija koja nam se događa je vrlo banalna. I kad se bude pisalo za 100-200 godina, možda će biti jedna rečenica ‘htjeli ovi da dođu, ovi im nisu dali, tačka’. A oni su ratovali da bi ta ideja došla, a ideja je bila nerealna.”

Je li ovo sve što nam se dešava posljedica tog nepoštovanja pravila? 

“Ona koja su bila su manje-više prirodom nestala. Recimo, svi koji su bili su otišli. Došli su novi. Oni ne znaju kako je bilo, jedino što mogu da naprave je svoj sistem, u kojem će se najbolje osjećati. Zato se ove sredine ne mogu tako brzo razvijati, jer im treba taj vremenski prostor, da njihova djeca i od djece djeca, koji su došli u nove prostore, moraju da se adaptiraju da bi izgrađivali neku građansku državu, ako je možemo tako nazvati. Kao što i nama koji smo otišli vani, tek naša djeca treba da uspostave pravi sistem, da razumiju gdje žive i da grade taj sistem. Ja sam već hendikepiran, niti sam mogao naučiti jezik tako dobro, niti sam razumio kapitalizam kao takav, niti okolnosti u kojima sam se našao. Prvo, godine, drugo obaveze, i sav taj haos koji se dogodio. Ono što je razlika između moje djece koja žive u Austriji je što tamo pravila postoje već desetinama, stotinama godina, koja se moraju poštovati, a ovdje se tek trebaju uspostaviti pravila koja će tretirati i odnositi se na pojedinca kao člana ove zajednice, a ne na grupu ili na masu, na narod, naciju ili vjeru. I u tom je taj sad gubitak vremena u svemu tome. Tako da svi oni koji ne pripadaju masi su izgubljeni, a oni koji pripadaju tek će se izgubiti.”

Rekli ste da treba da prođe neko vrijeme da se stvari uspostave, učine boljim, da dođu neka nova djeca, da zavole ovaj prostor i da počnu da se bore se za njega, na jedan bolji i plemenitiji način i da učine ova društva srećnim. Da li mislite da je ovaj prostor vrijedan te borbe?

Da, svakako. Ono što je sigurno je da je ovaj prostor ravnoteža jednom drugom prostoru.  Ovaj prostor i ovo vrijeme su izuzetno dragocjeni za sve druge prostore i druga vremena koja će doći i ravnopravno je u svemu, možda ne u ekonomskom smislu, ali postavlja se pitanje šta je ekonomija danas, koja vrsta bogatstva je potrebna da bi neka država bila bogata. Da li su ljudi u toj ekonomski bogatoj zemlji srećniji od nas ili nisu? Svaki čovjek sam za sebe mora da pronađe svoj nivo u ovom trenutku u kojem živi, takvom kakav jeste, kao što su Šekspirovi junaci živjeli u svoje vrijeme i imali svoje lične odnose.

 

Pogledajte cijeli razgovor:

Buka

Dental Studio Prijedor