Prolaze godine, smjenjuju se godišnja doba, ali slike iz rane mladosti ne blijede. Kao čovjek koji je proveo punih 40 radnih godina u Elektroprenosu Bosne i Hercegovine (pogon Banja Luka), putevi su me nebrojeno puta vodili širom naše zemlje. Ipak, jedno mjesto ima posebno, nezaboravno sjećanje u mom srcu – ondašnja Bosanska, a današnja Kozarska Dubica. Bilo je to vrijeme rada, ali i istinske životne ljepote, drugarstva i događaja koji se ne zaboravljaju.
Naš posao na održavanju elektromreže bio je dinamičan, odgovoran i nerijetko težak, ali nas je spajao s predivnim predjelima i ljudima. Ravno tri dalekovoda vodila su nas kroz pitoma sela Knežicu i Bačvane, preko Une, pa sve do Mračlina kod Zagreba i tamošnje trafostanice 110 kV.
Tri puta godišnje obavljali smo redovne preglede tih trasa, a ti tereni su za nas bili više od pukog posla – bili su to susreti sa životom i prirodom.
Kada bi nas pregled dalekovoda doveo do Prijedora, znali smo našu obaveznu stanicu. Spavali bismo u starom, bivšem hotelu pored same ljepotice Une, sve do njegovog zatvaranja početkom osamdesetih godina prošlog vijeka. Taj hotel je imao dušu, a pogled na rijeku bio je neprocjenjiv. Kada bismo vršili preglede prema Uni i radili oko pomenuta tri dalekovoda, spavanje je bilo u današnjoj Dubici, a hranili smo se u jednom restoranu koji se nalazio ispred samog hotela, gdje nas je uvijek čekala domaća trpeza.
Poslije napornog radnog dana na stubovima i trasama, znali smo kako da iskoristimo slobodno vrijeme. Lovili smo ribu na bistroj Mlječanici, a pogotovo na rijeci Uni, čija nas je ljepota uvijek iznova očaravala. Često smo svraćali u lokalne kafane u Knežici, a nerijetko smo noćivali i u čuvenom motelu „Milića gaj“ kada u gradu ne bi bilo slobodnog mjesta.
Tadašnji centar grada bio je nadaleko prepoznatljiv.
Krasila ga je prelijepa stara arhitektura i velika robna kuća, koja je u to vrijeme bila simbol modernog razvoja i glavno mjesto okupljanja. Živjelo se opušteno i slobodno – često bismo samo prošetali preko mosta, prešli u Hrvatsku Dubicu na piće i razgovor, pa se vraćali nazad. Tokom tih terenskih dana, upoznao sam i rodni kraj narodnog heroja Boška Šiljegovića. Kada sam tamo saznao da mu je otac bio pravoslavni pop, shvatio sam koliko su istorija i sudbine ljudi na ovom prostoru duboke i isprepletene.
Bila su to neka potpuno drugačija, lijepa vremena, a jedna od najupečatljivijih uspomena vodi me u 1975. godinu. U to vrijeme se na ovim prostorima, u neposrednoj blizini prijedorskih sela, snimao legendarni film „Doktor Mladen“. Imali smo nevjerovatnu sreću da uživo posmatramo snimanje pojedinih scena na terenu, ali i da lično upoznamo glumačke gromade bivše Jugoslavije. Razgovarati sa Pavlom Vuisićem, Ljubišom Samardžićem i Ljubom Tadićem bilo je nešto nevjerovatno za nas mlade radnike.
Da sjećanje bude potpuno, u tom istom periodu stigli smo pogledati i žestoku fudbalsku utakmicu lokalnog Borca u tadašnjoj Krajiškoj zoni. Grad je ključao od života.
Vrijeme je prošlo, decenije su odletjele, ali pamćenje je ostalo.
Dubica nije samo tačka na mapi mog četrdesetogodišnjeg radnog vijeka – ona je grad moje rane mladosti, riznica nezaboravnih sjećanja i svjedok jednog zlatnog doba koje se više ne vraća. Zapisujem ovo za lokalni portal da se sačuva od zaborava, u slavu drugarstva, Une i prohujale mladosti.
Piše: Radovan Jazić
