Početna Intervju Srđan Puhalo o nepomičnom posmatranju korupcije i kriminala: Digli smo ruke od...

Srđan Puhalo o nepomičnom posmatranju korupcije i kriminala: Digli smo ruke od sebe, ali ne preko noći

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Procedure, kriteriji i transparentnost, opća su nepoznanica za vlast u Bosni i Hercegovini, a za takvo nešto najbolji primjer je nedavna afera „Respiratori“, koju je javnost osudila isključivo u online svijetu. No, takva osuda očigledno nije bila dovoljna, tako da je Ministarsvtvo finansija Federacije BiH prema pisanju medija podijelilo 18 miliona KM sredstava tekućih transfera nižim nivoima vlasti bez javnog oglašavanje i bez primjene kriterija utvrđenih odlukom Vlade o utvrđivanju kriterija raspodjele sredstava. Psiholog i politički analitičar Srđan Puhalo govorio je za Interview.ba o toleranciji bh. građana/ki na korupciju i kriminal, psihološkom terminu koji opisuje nas, našu letargiju, apatiju, te o tome šta je potrebno da se probude građani/ke BiH.

 

SVI DIGLI RUKE OD SVEGA: Što je najgore jeste apatija da su roditelji digli ruke od svoje djece, a djeca od ove države jer ne znaju šta je rješenje, šta da urade da promijene ove stvari.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

UREDNIK: Šta su to bh. političari/ke uradili/e građanima/kama BiH da nepomično posmatraju krađu, lopovluk i korupciju?

PUHALO: Kupili su ih. Političari te pare opet daju nekim građanima/kama, koji su njima lojalni, poslušni, koji će proprati te pare, pa će im dio vratit za kampanju ili u druge svrhe. Tu ne mogu amnestirati nikoga jer oni ne daju stalno istima, čini mi se da se to rasparča na mnogo malih komada i tako nas za sitne pare kupe. Tu je naš problem, jeftino samo se prodali. Nemam problem da imamo korist od naših političara, ali ako se prodamo za nekoliko hiljada maraka i ako se prodamo za neke sitne beneficije onda mi našu i budućnost naše djece relativno jeftino prodajemo. A u tom nemanju kriterijuma je u stvari prilika da svako od nas izmulja neku korist jer kad nema kriterijuma svi se nadamo da možemo nešto dobiti. Je li to pravedno? Nije, ali bojim se da to tako funkcionište. Je li se neko buni zbog toga? Ne buni. Pristali smo na takva pravila igre.

UREDNIK: Šta je s onim koji/e se nisu jeftino prodali?

PUHALO: Mislim da ovi koji dobijaju raznorazne usluge, pomalo smiruju one koji su nezadovoljni. Govore: „Pa ne isplati se, pa vidi kako je ovaj prošao, pa zašto se ističeš, nije tebi samo loše svima je, vidi šta nam rade ovi drugi“. Ovi koji dobijaju usluge od političara donose taj neki mir kroz tu svoju indukovanu apatiju jer ako ti kažeš: „ne valja“, on kaže: „vidi kako je kod ovih, vidi kako mi živimo“ i tu imamo problem. Ovi koji dobijaju mrvice, kontorlišu ove koji ne dobijaju ništa, a i jedni i drugi su u principu nezadovoljno, samo što jedni misle da su u malo boljem polažaju u odnosu na ove druge.

UREDNIK: Šta se mora desiti u ljudskim glavama da pristanemo na jedan ovakav ambijent?

PUHALO: To se zove sindrom kuvane žabe. Mi smo prvo odustali od socijalističkog sistema, sve smo odbacili, mislili smo da ništa to ne valja. Onda su nam rekli da ne možemo živjeti jedni s drugima, da nam je privatizacija jedina opcija, nacionalizam jedina naša zaštita od drugih, da je ova država nemoguća, pa smo došli do opcije kada sopstvenu djecu tjeramo odavdje i polako se navikavamo na sve gore i gore. Digli smo ruke od sebe, ali to nije preko noć, to ide polako. Danas Imate ljude koji su se rodili u ovom sistemu i sad imaju 30 godina, oni ne znaju da nešto može biti drugačije.

UREDNIK: Postoji li psihološki termin koji nas opisuje?

PUHALO: Bolesni nismo, zdravi još manje. To je neki međuprostor u kojem se nalazimo, gdje smo još uvijek racionalni, znamo kako funkcioniše svijet, vidimo, razumijemo, ali sve to prihvaćamo kao normalno i kao sasvim uredu. To je između zdravlja i patologije, tu se mi vrtimo 30 godina zbog straha, podijeljenosti i nacionalizma. Što je najgore jeste apatija da su roditelji digli ruke od svoje djece, a djeca od ove države jer ne znaju šta je rješenje, šta da urade da promijene ove stvari. Naša država je tako ustrojena da je lakše srušiti kinesku vladu, nego vlast u BiH, ne zbog diktature, nego zato što su nas podijelili, zato što moraš čekati da tri etnička lidera odu s vlasti. U normalnoj državi smijeniš jednu vlast i očekuješ promjene, kod nas moraš promijeniti Srbe, Hrvate, Bošnjake i onda se nadati da će doći bolji umjesto njih, a to je vrlo teško očekivati u ovako ustrojenom društvu.

UREDNIK: Šta je to što treba da se desi da potakne bh. građane/ke na promjenu?

PUHALO: Treba nam čudo. Efikasno, nezavisno i nepristastno sudstvo i tužilaštvo nam treba. Kada bi to imali onda bi pravila igre koja neko donosi važila za sve, a ne samo za neke. Bez pravila igre ne možete igrati utakmicu. Ljudi ne odlaze odavdje zbog plata, već zato što su pravila igre postala suluda. Postavlja se pitanje da li želite i da li možete da učestvujete u tome. Ništa naši ljudi nisu ni manje pametni, ni manje vrijedni u odnosu kad odu u Austriju, Njemačku. Tamo samo postoje pravila igre kojih ako se pridržavaš znaš šta možeš očekivati. Ovdje pravila igre ništa ne garantuju. Postavlja se pitanje: „Ko će ta pravila donijeti?“. Ne možete očekivati od domaćih političara da igraju po takvim pravilima jer su ih oni napravili da ih ne poštuju. Možda će promjena doći kad ne budu imali od koga da kradu i koga da varaju. Parazit je svaki svjestan da ako uništi žrtvu mora tražiti novu, možda nađe, možda ne, ako nađe preživjet će, ako ne umrijet će, tako i naši političari, ako vide da ne mogu vječno da isisavaju, onda će morati nešto da se mijenja. Od međunarodne zajednice ništa ne očekujem jer su oni potpuno integrisani u sve ovo i saučesnici su ovakvoga stanja, oni ovdje drže samo taj status quo da se ne puca.

 

Interview.ba