Kada bi slikari vjerodostojno prirodi prenosili život, bili bi fotografi sa četkicom, tvrdi Mirjana Jukić, slikar apstraktnog ekspresionizma. Jukićeva živi i radi na relaciji Prijedor – Nјemačka, a i u osmoj deceniji slika istim žarom sa kojim je krenula devedesetih godina prošlog vijeka.
“Potrebu za slikanjem osjetila sam i prije devedesetih, međutim prvi moj rad potiče iz 1993. godine. U početku moj suprug nije bio za to da se bavim slikarstvom, jer se od toga ne živi. Kada sam se odlučila na to, prvo sam otišla na seminar slikarstva i grafike kod Ude Ajnzenahera u Majningenu i tu sam se tri godine bavila svim tehnikama. Potom sam kod profesora Hajnc Altšafela usavršavala tehnike i znanje i tu sam imala priliku da savladam i teoriju i praksu. Potom sam srela profesora Milivoja Unkovića i sa njim sam pripremala mapu, koja se obično priprema za upis na fakultet. Međutim ja sam je pripremala zbog sebe da bih vidjela koliko je moj rad prihvatlјiv. Taj period mi je predstavlјao posebno zadovolјstvo. Dozvolio mi je da radim ono što ja želim, a ne što bi neki nastavnik ili profesor želio”, rekla je Jukićeva.
Po njenim riječima, prvi rad za koji je u školi dobila trojku bila je kuća sa naopako okrenutim krovom, što je već tada ukazivalo na apstrakciju koju će kasnije Mirjana ispolјiti kroz svoje stvaralaštvo.
“Počela sam sa akvarelom, ali sam ubrzo prešla na akril. Ulјe mi ne prija zbog mirisa. Profesori su me naučili da je akril mrtva boja, tako da je potrebno puno dešavanja ispod same boje kako bi ona ‘oživjela’. Prilično sam se uvježbala, tako da kroz akril mogu napraviti privid ulјa i akvarela po potrebi”, dodala je Jukićeva.
Kroz radove ove sedamdesetdvogodišnje slikarke posebno se ističu asimetrično-koloritni likovi koji prate relјefnu strukturu akrilne tehnike koju Jukićeva praktikuje. Desetak samostalnih i mnoštvo grupnih izložbi, dokaz su kontinuiteta njenog rada.
“Prve samostalne izložbe imala sam u Nјemačkoj i mogu se pohvaliti velikim uspjehom već u to vrijeme. Grad Bad Nojštat od mene je kupio 13 slika za svoj muzej, na šta sam posebno ponosna. Što se tiče samostalnih izložbi, cilј mi je bio da izlažem u rodnom gradu, što se i ostvarilo. Imala sam izložbe u Galeriji ‘Sreten Stojanović’, kao i u Muzeju Kozare”, naglasila je Mirjana.
Ona je jedan od tridesetak članova Udruženja likovnih umjetnika Prijedor. Za nju, kao i za mnoge druge slikare u gradu na Sani, postojanje i djelovanje ovog udruženja od velikog je značaja.
“Udruženje likovnih umjetnika dobra je i važna stvar. Zajedničke izložbe imamo dva puta u godini i uvijek se nešto dešava. Kroz ovo udruženje konsultujemo se jedni s drugima oko svega i to su zaista lijepa druženja i aktivnosti”, rekla je Jukićeva.
O položaju umjetnika kaže da je težak i da je neophodno imati izgrađeno ime kako bi se od slikarstva pristojno živjelo.
“I kod nas i u Nјemačkoj, položaj umjetnika je težak. Morate imati ime kako biste uspjeli, mada i tada nije lako živjeti od umjetnosti. Ljudi teško odvoje novac za sliku, jer ona nije neophodna. Uvijek se smatra da ima nešto preče, a vremena su teška. Svakako je potrebno imati još jedan poziv pored slikarstva, da bi se moglo pristojno živjeti i da bi čovjek mogao biti slobodan da radi”, pojasnila je Jukićeva.
Svoje radove izlaže u svojoj privatnoj Galeriji “JUart”, a postavke smjenjuje jednom mjesečno. Kako kaže, raduje se svakom zainteresovanom prolazniku koji uđe da pogleda šta je to novo pripremila u svom koloritnom svijetu.
Kozarski
