Tamo negdje, daleko od svih nas, zauvijek je otišao još jedan nekrunisani prijedorski boem, Slavko Gavranović. Upokojio se u 70. godini. Za života je mnogo čitao, nosao i prodavao knjige od kojih većinu nije bilo moguće naći u knjižarama. Bez pare u džepu kreditirao je mnoge, uvijek istom rečenicom: „Nosi i pročitaj, ako ti se ne dopadne, vrati, ne moraš ništa da platiš.“ Ili: „Uzmi i nosi, platićeš kad budeš imao.“ Tako je Slavko živio godinama. Neki su mu knjige plaćali odmah, neki nosili pa platili kasnije, neki nosili, pročitali i vraćali, a neki nosili i nikad ni vraćali ni plaćali. Tako je Slavko, bez pare u džepu, a srca velikog kao sve njegove knjige zajedno, kreditirao i one koje je poznavao i one koje nikada u životu vidio nije. Kreditirao ih je i kada nije imao za lijekove i hranu, zanesen i uzdignut knjigom u ruci i knjigom u sebi. To svoje bogatstvo, sa svejednakim žarom nudio je na veresiju i na čitanje. Nјemu je knjiga bila sve – i otac i mati, i brat i sestra, i žena i dijete, put i putokaz, zalet i okliznuće, užareni pogled i tužna pomrčina, razdragane misli i mučna depresija, trezveno putovanje i osakaćeni kolovozi, prospekt za život i spasonosna greška…
Imao je tu sreću, pa i posebnu vrstu privilegije, da pročita na stotine i stotine knjiga i svoja znanja i saznanja obogati do neslućenih razmjera. Imao je i tu nesreću da toliko znanje nigdje i nikada ne iskoristi. Ostao je zaroblјen i zaglavlјen između ognjenog rađanja tog znanja u sebi i egzistencijalne jeze izubijane i napukle duše. Iako svoja znanja i saznanja nije iskoristio na neki „konvencionalan“ način, možemo reći da ih je iskoristio da nam pokaže kolika je, u stvari, i šta znači knjiga. Pokazao nam je da je knjiga veća od nas, svakog pojedinačno i svih zajedno. Nismo to uvijek razumjeli, možda ni danas ne razumijemo dovolјno, ali svakako razumijemo malo više otkako nas je napustio čovjek koji je njeno veličanstvo KNјIGU nosio u ruci, u srcu, u intelektu, u mislima, u govoru, u koraku, u očima, u porukama, u snovima…
Slavko Gavranović je živio svoj svijet u svijetu svome, prognan i od samoga sebe i od onih kojima je ponekad dosađivao svojom upornošću da im dočara šta je knjiga i koliko je vrijedna. Sebi je bio i milodarna istina i zabludno vjerovanje, tamna mudrost i veselo propadanje. U velikom znanju i sazananju, gorolomnim glasom lomio je svoju sudbinu, teško se sporazumijevajući sa životom. U nepreglednoj svjetlosti svoga znanja i pročitanih knjiga, zamračio je sebe svojom tamom i, nezadovolјan, goloruk gazio kroz gusto šipražje domaće i svjetske konfuzije. Odživio je život u svojoj galaksiji, koja je ostala nedostižna za bilo kakva, pa i visokointelektualna promišlјanja o njemu svih onih koji su ga sretali kako skuplјen i poguren nosi svoje i naše nedočitane knjige.
Otišao je, zauvijek, Slavko Gavranović. Onaj Slavko što je i po vrelim i po kišnim i po snježnim ulicama nosao i nudio knjige na čitanje. Onaj Slavko što je mnogo više od nas znao, razumio i hvalio, a što je i veliki Borislav Pekić davno zapisao, da „Knjiga čuva tajnu, vječnost misli, u knjizi je sve što čovjek jeste“. Bez bilo kakve zadrške, može se reći da je u knjizi sve što Slavko Gavranović jeste. Ili malko drugačije, knjiga je sve što Slavko Gavranović jeste. Sa Knjigom je proživio i odživio izvjesnu neizvjesnost svoje sadašnjosti i neizvjesnu izvjesnost svoje budućnosti.
Sa knjigom je sahranjen, da je čita i tamo negdje gore, daleko od nas, i da je pohvali i podari onima u carstvu nebeskom koji je nisu dotakli u carstvu zemalјskom.
Kozarski
