Poznati grčki filozof Aristotel je, opisujući ljude, naglašavao da su ljudi društvena bića. Brojna istraživanja su to i potvrdila te pokazala da su socijalni odnosi ključni za psihičko i fizičko blagostanje. Doista je teško zamisliti život bez ljudi, porodice i prijatelja, u tišini i samoći.
Međutim, usamljenost i samoća nisu jedno te isto jer osoba može biti sama, a ne osjećati se usamljenom, dok s druge strane može biti okružena masom ljudi, a osjećati se usamljenom. Također, brojni su oni koji ističu kako imaju potrebu biti sami, ali im je to teško ostvariti.
Čini se da je sposobnost osobe da ostane i bude sama jedan od najvažnijih znakova zrelosti u emocionalnom razvoju.
Što je usamljenost?
Usamljenost je negativno stanje karakterizirano osjećajem praznine, izoliranosti, neželjenosti i bezvrijednosti. U pitanju je stanje u kojem osoba žudi za prisutnošću drugih emocionalno bitnih ljudi, ali nije u mogućnosti biti s njima, zbog čega se javlja intenzivan osjećaj tuge.
Posljednjih nekoliko godina istraživači bilježe epidemiju usamljenosti, navodeći sve veće brojke onih koji pate od negativnih osjećaja popraćenih stanjem usamljenosti, nepovezanosti s drugima i nemogućnošću redovnog i kvalitetnog održavanja kontakta s njima (što je posebno bilo izraženo za vrijeme pandemije).
Usamljenost može biti hronična i prolazna. Hronična usamljenost je povezana s dugotrajnim osjećajem izoliranosti i neželjenosti, koji se javlja neovisno o situaciji u kojoj se osoba nalazi.
Prolazna usamljenost je uglavnom posljedica određene životne situacije ili okolnosti (npr. gubitak voljene osobe, prekid emocionalne veze i sl.) koji su doveli do stanja izoliranosti. Uglavnom traje kraće i promjenjiva je ovisno o situaciji u kojoj se osoba nalazi.
Istraživanja su pokazala da osjećaj socijalne izoliranosti povećava rizik obolijevanja od demencije i Alzheimerove bolesti. Također je povezana s opadanjem kognitivnog funkcioniranja te pojavom depresije i anksioznosti.
Također, brojna istraživanja su pokazala da usamljenost može imati razorne zdravstvene posljedice, od povišenog krvnog pritiska do ozbiljnih psihičkih poteškoća, što je definitivno alarmantna informacija u svijetu u kojem u posljednje vrijeme vladaju izraženi individualizam i sve češća kultura narcizma.
Što je samoća?
Samoća je, u odnosu na usamljenost, pozitivno stanje u kojem osoba osjeća mir i zadovoljstvo. Potreba za samoćom obično se javlja kada osoba izgubi svrhu svojih svakodnevnih aktivnosti te ih želi ponovno pronaći traženjem sebe u miru i tišini, odmaku od bespotrebnih zadataka, buke, mase, brzine i opterećenosti i, u konačnici, ljudi.
Samoća nas dovodi u stanje slobode od nagomilanih očekivanja i potreba drugih ljudi te u najnefiltriraniju verziju samih sebe.
Međutim, biti sam ne znači samo fizički se odvojiti od drugih, nego mentalno sebe dovesti u stanje samoće u kojem nema potrebe za drugima, a to nimalo nije lako. Poznati engleski pedijatar i psihoanalitičar Donald Vinikot (Winnicott) istraživao je sposobnost osobe da ostane i bude sama, polazeći od pretpostavke da je ta sposobnost jedan od najvažnijih znakova zrelosti u emocionalnom razvoju.
Isticao je kako u gotovo svim psihoanalitičkim tretmanima dođu trenuci kada je sposobnost ostajanja samim važna za klijenta, a ta šutnja ili “tiha seansa” pokazuje se kao postignuće klijenta u kojem uspijeva izdržati tišinu drugog te pronaći ljepotu u tišini samog sebe.
Vinikot je smatrao kako se u gomili literature više spominju strah od samoće ili želja za samoćom, a ne sposobnost da se bude sam. U tome je velika razlika, jer netko može biti u samici, a ipak ne biti sam, odnosno patiti u svom unutrašnjem svijetu prepunom drugih ljudi od kojih se teško može odmaknuti.
Naglašavao je to iskustvo bivanja samima u prisutnosti drugih ljudi. Oni koji iskuse istinsku samoću te razviju sposobnost da budu sami zaista cijene samoću kao najdragocjenije vrijeme za sebe u kojem mogu resetirati vlastite misli te razabrati emocije koje su se kroz neko vrijeme nakupljale.
Sposobnost ili potreba za samoćom?
Današnji način života ne dopušta toliko vremena za samoću zato što je većina ljudi u stalnoj borbi između svoje potrebe da ostane povezana s društvom i potrebe da ostane povezana sama sa sobom. Ljudi su godinama stigmatizirali samoću, a ona se smatrala neugodnošću, kaznom, nečim što je potrebno izbjegavati.
Sigmund Frojd (Freud) je povezivao samoću s tjeskobom, a isticao je da su kod djece prve fobije upravo one koje se odnose na situacije vezane za tamu i samoću.
Međutim, jedan od onih koji je napravio zaokret u pogledu na samoću i neprestano odgovarao na Frojdove tvrdnje je i engleski psihijatar i psihoanalitičar Entoni Stor (Anthony Storr), još davne 1988. kada je objavljena njegova knjiga Solitude: A Return to the Self (Samoća, povratak samom sebi).
Stor kritizira društvo koje pripisuje puno više zasluga društvenosti nego samoći. Njegovo istraživanje samoće kao plodnog i blagotvornog stanja za iscjeljenje i oslobađanje kreativnog uma predstavlja protuargument sveobuhvatnim aspektima relacijske teorije u psihoanalizi.
Također ističe psihoanalitičku teoriju objektnih odnosa navodeći kako je pogrešan zaključak da nitko od nas nema valjanost kao izolirani pojedinac. Ukratko, Stor navodi kako radimo krive prosudbe zamišljajući da se svo zdravlje i iscjeljenje odvijaju isključivo kroz interakciju s drugima.
Takve veze su doista važne u životu pojedinca, ali nikako nisu jedini, a ponekad ni najproduktivniji put do oporavka od gubitka, povrede, bolesti ili traumatskog događaja. Međutim, daje protutežu navedenoj tvrdnji ističući kako je potrebna suosjećajna druga prisutnost da bi se postigao potpuni oporavak.
Nadalje, tvrdi da se sposobnost stvaranja privrženosti smatra dokazom emocionalne zrelosti, a upravo je odsutnost te sposobnosti patološka. Postoje li drugi kriteriji emocionalne zrelosti, poput sposobnosti da se bude sam, rijetko se uzima u obzir, piše psihijatrica Marija Šimunović za Krenimo zdravo.
