fbpx

Rijaliti na Sajmu knjiga

U nedjelju, 28. oktobra, završen je Sajam knjiga u Beogradu. Praznik knjige u Beogradu ove godine obilježila je knjiga “Moj potpis”, čiji autor je Kristina Kockar, poznata kao Kija.

Hiljade i hiljade njenih fanova opsjedale su sajamske hale da bi došli do štanda na kome je rijaliti zvijezda potpisivala svoju knjigu. Sve ostale promocije, dešavanja i autori na ovogodišnjem sajmu čini se da su ostali u sjeni Kristine Kockar i njene knjige. (Narodski rečeno, prdnuli su u čabar!)

Ali, ko je Kristina – Kija Kockar? Moram priznati da nisam znao o kome se radi, ko je dotična mlada dama. Jeste, stidim se zbog toga, i odlučio sam popraviti stvar. Doduše, viđao sam naslove tabloida, što dnevnih, što sedmičnih, na kojima se pominjalo ovo ime i pojavljivala ova osoba i dešavanja vezana za nju. Kristina Kockar rođena je u Zrenjaninu, gdje je završila gimnaziju, a zatim je u Beogradu završila Višu hotelijersku školu. Jedno vrijeme radila je kao stjuardesa, a takođe jedno vrijeme bila je i supruga pjevača (?) Slobodana Radanovića. Ono što ju je učinilo poznatom jeste njeno učešće u rijalitiju “Zadruga”, gdje je i pobijedila i inkasirala 50 hiljadarki (evra). Očigledno, svoju ulogu u “Zadruzi” Kija je odigrala vrhunski. Njoj svaka čast na tome. Ovog ljeta Kija je otpjevala i dvije pjesme i sebe naziva pjevačicom, a neposredno pred sajam izašla je i njena knjiga. U svojoj knjizi opisala je svoj život, svoje teško odrastanje, uz česte svađe roditelja, opisala je i svoje bolesti koje su, srećom, otkrivene u ranoj fazi.

I Zoran Marjanović, i to moram pomenuti, takođe je svojevremeno bio učesnik jednog rijaliti programa. Podsjetiću, riječ je o suprugu ubijene pjevačice Jelene Marjanović, od čijeg ubistva su tabloidi napravili morbidni rijaliti, tako da Jeleninoj duši ni danas ne daju da se smiri. Zoran je pravo iz svog rijalitija uletio u pritvor, ali istraga o ubistvu njegove supruge vrti se i dalje ukrug.

I Aleksandar Golubović, poznatiji kao Kristijan, osoba sa dugogodišnjim zatvorskim stažem, što u domovini, što u inostranstvu, takođe se svojevremeno obreo u nekom od ovih popularnih programa. Goluboviću se ionako posvećuje velika medijska pažnja pa i ne čudi da su djeca jednom prilikom stajala u redu da bi dobila autogram ovog lika.

Ne pišem o ovome da bih postavljao pitanja zbog čega volimo da živimo tuđe živote, zašto su rijaliti programi i njihovi junaci toliko gledani i popularni, to je posao za psihologe i sociologe i njihove disertacije i stručne radove. Moje skromno mišljenje je da se ovakvim programima izuzetno kvalitetno zaglupljuje narod, ali i mnogo su opasnije posljedice od toga jer mladi se ugledaju na svoje idole, oni postaju mjerilo vrijednosti.

Prije sedmicu dana, u ranim jutarnjim časovima, vozio sam se s bratom banjalučkom Ulicom Nikole Pašića. Dočekala nas je policijska patrola i žute trake: mjesto zločina! Saznajemo da je nekoliko sati ranije na izuzetno svirep način nakon tuče ubijen dvadesetdevetogodišnji mladić. Iako je tijelo nesrećnog mladića već bilo odvezeno sa lica mjesta, prizor je bio sablastan i mučan. Bura se nije ni stišala, a obijesna pijana djevojka u Splitu jureći kolima ubila je pješaka, mladu djevojku, i pobjegla sa mjesta nesreće. Kasnije je čak i lagala policiju. A prije dva dana u Sarajevu su pripadnici auto-mafije hladnokrvno ubili dvojicu policajaca koji su nastojali da ih spriječe u krađi automobila.

Živimo u društvu izvitoperenih vrijednosti. Ljubav, humanost i solidarnost smijenili su mržnja, samoživost, zadovoljavanje strasti i nagona. Moraš biti jak, namrgođen, obijestan, dominantan, imati skupocjena kola, nositi firmiranu odjeću, mijenjati partnere gotovo pa svaku noć. Samo tada i tako si prihvaćen u društvu. To je ono što nam promovišu tabloidi. Sve se to promoviše i na estradi i u rijalitijima, pa čak i u politici.

Kažu da je nemoguće zabraniti rijaliti programe i tabloidne medije jer bi to bio udar na slobode. I nedavni vapaj patrijarha srpskog gospodina Irineja bio je uzaludan i dočekan je na nož. Ali mislim da je sva ta priča o nemogućnosti suzbijanja takvih programa samo bacanje prašine u oči. Sjetimo se našeg djetinjstva i megapopularnih Mirka i Slavka. I sam sam imao školsku torbu sa likovima Mirka i Slavka. Riječ je o izmišljenim partizanskim dječacima čije su strip-avanture dosezale milionske tiraže, a čiji autor je bio Desimir Žižović Buin. (Interesantno, Žižović je jedno vrijeme tokom rata bio u četnicima!) Kada je donesen zakon o šundu, a ruku na srce Mirko i Slavko nisu imali visoke umjetničke vrijednosti, strip je postao preskup, tako da je ubrzo i ugašen. Jedan takav zakon mogao bi brzo dovesti u red nekulturu i tabloide. Ali para vrti tamo gdje burgija neće, tako da nikome od svijeta kriminala, preko estrade, medija do svijeta politike ne pada na pamet da bilo šta mijenja. Zato se ne treba čuditi što smo dogurali tu gdje jesmo.

(Autor je satiričar)

(Dinko Osmančević/Nezavisne)

Dental Studio Prijedor
ASHA prodaja vozila