Početna Intervju Rat je najstrašnije ljudsko iskustvo, svaka generacija koja ga doživi, taloži u...

Rat je najstrašnije ljudsko iskustvo, svaka generacija koja ga doživi, taloži u krvi višak destrukcije

Naša društva već desetine godina uspješno izbjegavaju da se pogledaju u oči s dogođenim!

 

Darka Cvijetića, glumca, pozorišnog reditelja, dramaturga i pjesnika iz Prijedora, nije potrebno posebno predstavljati. On svojim djelima, kako na pozorišnim daskama, tako i u svojoj poeziji, ukazuje na traumatičnost društva u kojem živimo, na sve posljedice posljednjeg rata, na nepravdu života koja nas je zadesila.

Cvijetićeva iskrena i bolna riječ mora dirnuti svakoga ko pogleda predstavu koju je potpisao ili onoga ko pročita poeziju koja dira najdublje dijelove ljudske duša, koja nakon toga može samo da ječi u spoznaji onoga što ju okružuje.

Pjesme su mu prepjevavane na francuski, engleski, njemački, slovenski, hebrejski, albanski, mađarski, poljski, makedonski i jidiš. Od 2013. godine uređuje književni blog “Hypomnemata”. Član je P.E.N. Centra BiH, Društva pisaca BiH i Hrvatskog društva pisaca. „Shindlerov lift“ je prvi Cvijetićev roman.

Potražite neku od Cvijetićevih knjiga “Noćni Gorbačov”, “Himenica”, “Manifest Mlade Bosne”, “Passport for Sforland”, “Masovne razglednice iz Bosne”, “Konopci s otiskom vrata” ili “Mali ekshumatorski eseiji”. A sa njegovim prvim romanom “Schindlerov lift” možete se bolje upoznati večeras na promociji u Kulturnom Centru Banski dvor u Banjaluci sa početkom od 19 časova. Promociju Darkovog romana organizuje Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”.

Za BUKU sa Darkom razgovaramo o peziji, pisanju, pozorištu, suočavanju sa prošlošću i drugim temama.

Darko, koliko danas čitamo poeziju i koliko nam je poezija važna?
Čini se, prije svega, da smo postali nečitalački svijet i da ćemo to postajati sve više. Kao da se važnost poezije urušila u sebe. Na drugoj strani, piše se sve više, što je svojevrstan paradoks. Poezija je, prije svega, jezički energetski naboj emocionalnog svijeta, pa je otud sveprisutna i kada je ne vidimo posve očito. Naš je svijet čista metafora. Ne moramo je uvijek vidjeti. Pjesnici su samo na oštrici tog viđenja, jer, za Hederlinom, jezik je najopasniji od svih dobara.

Šta je Vama poezija u odnosu na pozorište, možete li uopšte da ih poredite?

Pozorište je, također, mjesto gdje se događa poezija, gdje se zbiva jezik, u svoj svojoj gustoći.
I, obratno, jezik je kazališan i pozorišan, obje te riječi su beskrajno poetične. Pozornost poziva na budnost, a budnost nije napor činjenja, nego suprotno – vježba prisutnosti ovdje i sada. Kazalište samo već upućuje na govorenje, a govorenje je uvijek sadašnjost. Dakle, teatar i poezija nisu odvojivi.

Ove godine izašao je i Vaš roman “Schindlerov lift” u kojem se odnositi prema ključnim pitanjima koje nam je život na ovim prostorima donio, a to su rat i katastrofalne posljedice koje su nam ostale. Zašto se se ovaj put odlučili za ovu formu pisanja, koliko ste se Vi u njoj prepoznali?

“Schindlerov lift” nastajao je, zapravo, taložeći se u meni par desetljeća. Sve bitne okosnice tog kratkog romana, ja sam već obradio ili u sopstvenom pjesništvu, ili baveći se godinama raznim formama teatra i književnosti. Nekog trenutka, roman je tražio svoju “milost uobličenja”, kako je govorio Kiš, i ja sam odgovorio na taj poziv.

Koliko je za Vas važno konstanto se baviti temama suočavanja sa prošlošću, sa onim što je oblikovalo naše društvo u potpunosti?

Problem suočavanja s prološću jest vrlo kompleksan, jer, kako vidimo, naša društva, već desetine godina uspješno izbjegavaju da se pogledaju u oči s dogođenim. Našu sadašnjost, bilo koju sadašnjost, potpuno determinira odnos prema prošlosti, i naše tapkanje u mjestu, duboko je povezano s nepostojanjem jasnog odnosa s odigranim. Prevladana prošlost lišena je moći da se iterabilizara, da se ponavlja, jer je razobličena….Ako je ostavljamo po strani, ona nam se neprekidno vraća i ometa nas da jasno uzimamo budućnost u ruke. To su dileme Hamleta, Ivana Karamazova….Cijelokupna književnost je centrirana u tom problemu.

Da li Vam pisanje donosi neku vrstu oslobađanja tereta, kako se osjećate kad riječi izađu na papir, a naročito pred javnost, publiku?

Nema tu nikakvog oslobađanja.
Mislim da se ne piše da biste bili slobodni. Pišete jer ste slobodni. Teret sami otkrivate i sami ga, slobodno nosite.
Nešto poput Sizifa, koji, tako kamijevski, vraćajući se s brda na koje je izgurao kamen, okreće se, i vraća u podnožje, spreman na novu uzaludnost.
Ali, pogledate li bolje – na njegovom licu je osmjeh.

Šta je Vama prošlost danas, kako Vi gledate na nju?

Meni je prošlost kapital, veliko polje nagomilanog značenja, koje neprekidno čeka.
Kad se i obrušite na tu stečevinu, brzo shvatite koliko malo o sebi znamo, i koliko malo, usprkos svim iluzijama, progresiramo u vremenu. Prošlost je kapitalna za čitanje svojeg bića. No, prošlost danas, jest oksimoronski sudar.
Volim svoju sumnju kao osnovnu vjeru, a sumnja iz sadašnjosti domahuje nama bivšem.

Možemo li očekivati da jednom na ovim prostorima živimo normalnim životima, ili je to utopistička zamisao?

Svakako se ponavljam kad uporno kazujem da naša biologija neće dobaciti do tzv. “normalnog života na ovim prostorima”. Bio sam dječak kad je počeo “nenormalan život na ovim prostorima” a danas sam sijedobrad, povijen dogođenim, i čvrsto se držim za olovku.
Nešto bih kao da kažem. Plašim se da je nemoguće, da je sve nemogućnije “zabosti nježnu riječ u debelo uho”, kako je Majakovski pjevao.

Može li književnost nešto promijeniti, mogu li se ljudi osvijestiti kad su neki problemi u pitanju?

Književnost može jedino pojedinačnog čovjeka mijenjati. To je beskrajno puno.
Umjetnost ne sudjeluje u općim promjenama, ona mijenja svijet iznutra, revolucijama naše utrobe.
Rekli smo – promjenjen čovjek, razbuđeno biće, jest biće povišenog kvantuma ljudskosti, a takvo biće može mijenjati svijet. Dovoljno je posaditi ružu.

/“Oh ružo, čisto protuslovlje,
ničiji san da ne budeš,
ispod toliko kapaka očnih”/

Tako je pjevao Rilke.

Takav stih može vas promijeniti zauvijek. Svijet čeka da se promijenite.

Koliko smo danas svi osakaćeni zbog ratnih dešavanja devedestih na ovim prostorima?

Osakaćeni smo u mjeri da ni sami to više ne primjećujemo, da smo se naučili živjeti takvi.
Rat je najstrašnije ljudsko iskustvo, svaka generacija koja ga doživi, taloži u krvi višak destrukcije, i treba veću snagu da bi gradila društvo demilitarizirajuće naracije.
Civilizirati.
Kažite tu riječ naglas.
Zar ne čujete poziv za napredak, pod uvjetom da ste skinuli uniformu?

Imate li nade da će nekad biti bolje?

To je pitanje koje je suma pojedinačnih odgovora. Nade ima ako ima nadajućih.
Ako nadajući postaju nomadajući, teško da ima nade za nas.
Zamislite, vidite – ljudi ne žele više biti “svoji na svome” – jer ih je društvo lišilo elementarne ljudskosti, i da sada svjesno odlaze negdje – gdje će biti stranci nekog “trećeg reda”, ali s minimumom ljudskog dostojanstva. Poraženi smo.
Od svojih na svome. Ognjište se rashlađuje. Jer, vatra je prenosiva!

 

Dental Studio Prijedor