Na ručak sa grupom bh. novinara koji su nedavno boravili u Briselu, Mladen Bundalo pozvan je kao „predstavnik Dijaspore“. Iako smo se odmah našalili na račun „titule“ koja mu je pripala, ovaj umjetnik “u rasijanju” i te kako ima šta da kaže na temu života van države u kojoj je rođen i odrastao.
Rođen je u Prijedoru, Akademiju umjetnosti završio je u Banjaluci, a iz Bosne i Hercegovine otišao je 2009. godine, na magistarski studij u Češkoj. Krajem studija, upoznao je svoju sadašnju suprugu, Francuskinju, pa su se po završetku studija preselili u Pariz. Nakon šest mjeseci u Francuskoj, odselili su u Belgiju, prvo u Mons, gdje su proveli 6 godina, a posljednje 4 godine žive u Briselu.
Mladenov umjetnički rad proteklih 10 godina inspirisan je iskustvom života u dijaspori, za koje kaže da je izuzetno teško, pa čak i traumatično.
„Traumatično možda na prvu zvuči kao teška riječ, ali to je jedna hrabra riječ i treba je reći, jer iskustvo dijaspore, u smislu šta sve nosi sa sobom, jeste teško iskustvo. To podrazumijeva prolazak kroz učenje jezika, prolazak kroz administraciju, koja je često komplikovana… Dosta se to uzima zdravo za gotovo, kao sad odemo i odjednom sve se mijenja, tamo smo, bolja su primanja, ali, u praksi, to je jedan jako komplikovan proces, i administrativno, i emotivno… „
Čak i ljudi koji dobro promisle svoju odluku o odlasku najčešće nisu svjesni šta život u novom okruženju donosi, priča naš sagovornik.
„Napuštamo svoj jezik, svoje prijatelje, svoj grad, nauštamo slike, pejzaže uz koje smo odrasli, mijenjamo okus vode, hrane, mijenjamo svoje tijelo, mijenjamo apsolutno sve… Taj proces promjene se dešava na više nivoa i ne ostavlja nam mogućnost da se sklonimo na neko sigurno mjesto. Potpuno smo izloženi tom procesu transformacije.“
Dešavaju nam se migracije istorijskog značaja
Upozorava da se o odlasku ljudi iz BiH ne razgovara dovoljno, iako se, po svemu sudeći, radi o migracijama od istorijskog značaja.
„Primijetio sam da se u medijima vrlo malo razgovara na temu odlaska. Bosna je zemlja sa najvećim odlivom stanovništva, mislim da 50% ljudi koji su rođeni u BiH ne živi više tamo. Samo po sebi to je nevjerovatno, nama se dešavaju migracije istorijskog značaja. Ove sad migracije će biti izučavane kao neki fenomen. Prosto je nevjerovatno da se takvom jednom fenomenu društvo ne posvećuje sistemski. Zašto ljudi odlaze, koji su sve efekti toga, na koji način održati vezu između Dijaspore i zavičaja…“
Pored svega nabrojanog, „nešto čudno se dešava sa identitetom“, nastavlja Mladen.
„Ja sam, recimo, u Bosni uvijek umjetnik na drugom, trećem mjestu, jer profesija je jedna od prvih stvari koje kažete kad se ljudima predstavljate. Međutim, kada sam došao u Francusku, shvatio sam vrlo brzo da je to što sam umjetnik možda na šestom, sedmom mjestu. Ja sam uvijek prvo pridošlica, onda je bitno odakle dolazim, da li iz EU ili van EU, da li govorim jezik, bitan je moj spol, u kakvoj sam finansijskoj situaciji… Sve to dok se izreda, ‘Mladen umjetnik’ je negdje na sedmom mjestu. Moja borba ovih 10 godina Francuske i Belgije je borba za moju profesiju, borim se za ono što želim da radim.“
Iskustvo migracije donosi i novo rođenje
Ipak, Mladen ističe da život „van zone komfora“ donosi i mnogo lijepih stvari, zbog kojih vrijedi prolaziti kroz sve prepreke u novoj sredini.
„To iskustvo migracije, koje jeste traumatično, u stvari donosi i jednu novu snagu, snagu novog rođenja. Mi smo u situaciji da učimo sve iznova, da učimo jezik, neke društvene norme, a to sa sobom nosi veliku radost. Dok učimo i dok rastemo, dok se razvijamo, osjećamo se živim. Meni je iskustvo Brisela izuzetno živo iskustvo, ja se ovdje vraćam da živim…“
Foto: Dobrodošli u Belgiju, crtež-kolaž, autor Mladen Bundalo
A i na Zapadu je teško opstati kao umjetnik, kaže ovaj Prijedorčanin sa briselskom adresom. Da bi obezbijedio egzistenciju, moraš imati neki „dnevni posao“, a umjetnošću se onda baviš u slobodno vrijeme. Srećom, poslovi koje Mladen trenutno radi usko su vezani za kulturu i umjetnost. Pored toga, u aprilu je dobio i belgijsku umjetničku vizu, što je neka vrsta potvrde da je umjetnik i prvi korak ka dobijanju “statusa umjetnika”, koji sa sobom donosi i određenu finansijsku podršku.
„Umjetnička viza mi praktično još uvijek ne znači puno, ali nekako mi u smislu morala ipak znači. To ne podrazumijeva neku finansijsku podršku, ali mogu aplicirati za status umjetnika, koji donosi mjesečnu pomoć, tu sigurnu bazu da umjetnik može da radi, da ne razmišlja o osnovnim prihodima. Za taj status ću aplicirati sljedeće godine. Spremam papire. Teško je raditi, posebno umjetnicima koji nisu školovani u Belgiji, koji nisu dio sistema. Moramo biti realni, svaka sredina koja ulaže u svoj sistem edukacije, koja školuje svoj kadar, ona na neki način gleda sve pridošle umjetnike kao neku konkurenciju.“
Etničko pitanje je fikcija, nevažna za normalan život
Iako je Brisel politički centar Evropske unije i u pravom smislu multikulturalni grad, Mladen podsjeća da je belgijsko društvo podijeljeno na jezičke zajednice, gdje su glavni jezici francuski i holandski. Što se tiče umjetničke zajednice, primjećuje da se i tu dešava odvajanje lokalnih umjetnika od onih koji su, poput njega, došli iz drugih zemalja.
„Dešava se ta segregacija. Većina umjetnika koji su došli govori engleski, tako da se već po jezičkoj osnovi dešava odvajanje. Belgija je sama po sebi prilično podijeljena u smislu govornih zajednica, francuske i holandske. Njima je sva pomoć za umjetnike i svi kulturni grantovi odvojeni na jezičke zajednice. Sve je podređeno jezičkim zajednicama.“
Iako bi se možda i mogla povući paralela sa BiH, u smislu kompleksnog državnog uređenja i podijeljenog društva, ključna razlika je, smatra Mladen, to što je Beligija bogata država i što je standard života dovoljno visok da se ljudi ne opterećuju etničkim pitanjem. A etničko pitanje je, kaže on, samo fikcija, nevažna za normalan život.
„Belgija ima novca. Jednostavno, zemlja je puno sposobnija da podrži realizaciju i prezentaciju umjetničkih radova, što nadilazi to komplikovano administrativno uređenje. Etničko pitanje je uvijek na neki način Potemkinovo selo, često fikcija, u smislu koliko je važno za neki normalan život. Društvo koje je traumatizirano na dnevnom nivou puno je podložnije manipulaciji i skretanju pažnje na neka druga pitanja u odnosu na ove stvarne probleme – da li se osjećamo sigurno, da li živimo od svog rada, da li možemo da radimo ono što želimo, da li možemo da putujemo… To je ta razlika. Sa svojim primanjima u Belgiji mi možemo da putujemo, da imamo slobodnog vremena, da razmišljamo o životu, o smislu, da otkrivamo stvari, da učimo, da istražujemo… U Bosni, ja to vidim prvo u svojoj familiji, moji roditelji toliko rade čitavu godinu i na kraju opet ne mogu sebi priuštiti odlazak na neko putovanje, da se odmore negdje dvije sedmice, puno teže…“
Foto: Mladen Bundalo
Za Bosnu i Hercegovinu, Mladen je još uvijek vezan poslom. Trenutno radi na projektu koji obuhvata film, izložbu i knjigu, a zove se “Svaki put kada odeš, ponovo se rađaš”. Realizuje ga u saradnji sa producentom Zoranom Galićem ispred VizArt-a. “Zoran je jedan od rijetkih koji predano radi na popularizaciji teme i odnosa sa umjetnicima u Dijaspori i projekat je na kraju podržan kulturnim sredstvima grada Banjaluke, Ministarstva PK RS i Ministarstva Civilnih poslova BiH. Izložba se radi u saradnji sa MSURS i biće posebno najavljena”, govori nam.
„U kontinuiranom sam kontaktu sa kulturnom scenom u BiH, ali tu se moja interakcija ograničava, drugih kontakata i nemam osim sa kulturnim miljeom“, ograđuje se Mladen, na moje pitanje prati li dešavanja u BiH. Primjećuje, ipak, da su negativne promjene sve izraženije, zbog čega se tokom svom posljednjeg boravka u BiH prvi put „osjećao nesigurno u javnom prostoru“.
„Kada ste u dijaspori 10 godina, pa imate te sezonske posjete porodici i prijateljima, to vam je kao da pregledavate neki foto album. Možete da vidite kako se stvari mijenjaju iz godine u godinu, kao neki ramovi koji se smjenjuju, lakše primijetim pomake… Mislim da se neki čudni pomaci dešavaju, možda sam se prvi put osjećao nesigurno u javnom prostoru, kada sam posljednji put bio u BiH. Osjeća se neka netrpeljivost, taj javni prostor kao da je kidnapovan, okupiran porukama sa krajnje desnice, koje su obojene etnički, ksenofobne, šovnističke, kojima nije mjesto u javnom prostoru… Sama pomisao da to nikome ne smeta…to me posebno uznemirilo, da država nije u mogućnosti ili čak ne želi da obezbijedi sigurnost i zaštitu svim svojim građanima.“
Prolivanje vode za onima koji odlaze
Dokumentarni film koji Mladen završava ovih dana u fokus stavlja običaj prolivanja vode za srećan put i povratak. Na to ga je inspirisala njegova baka koja svaki put za njim prosipa vodu, a koja je iz Prijedora ispratila 23 člana porodice. Neki su se odselili, a neki preminuli.
„Moja baka je zmaj. Trideset pet godina je radila u ciglani, 30 tona cigle je svakodnevno sa trake skidala. Ona je ‘63. godine došla sa mojim djedom i ocem u taj dio Prijedora i odatle je ispratila 23 člana porodice, tako da je baka na neki način svjedok tog mjesta. Pošto moja baka proliva vodu svaki put kad ja odlazim iz porodične kuće u Prijedoru, ja sam prije par godina počeo da foto i video dokumentujem te rituale“, priča Mladen.
Foto: 1. Dokumentacija običaj prolivanja vode, 2020.; 2. Kadar iz radne verzije filma 2023., direktor fotografije Zoran Pilipović; 3. Teritorija običaja prolivanja vode za sreću i povratak, autor Mladen Bundalo;
U tom običaju prolijevanja vode, Mladen vidi „vodeni most, pruženu ruku“ ili, jednostavno, želju da se sa ljudima koji odlaze zadrži neka veza.
„U saradnji sa psihologom, dramaturgom i etnologom sam raščlanio i analizirao taj običaj iz tri ugla. Sa etnolozima Aleksandrom Repedžićem i Sašom Srećkovićem smo se bavili porijeklom tog običaja, gdje se izvodi, s kojim razlogom, koje su varijacije, geografske razlike… Sa dramaturgom Petrom Sarjanovićem sam radio na analizi scene, pokreta, na dramaturgiji tog običaja, koji se objekti koriste, kojim redoslijedom… Sa psihologom Zoricom Railić-Perić iz Psiholuminis-a u Prijedoru smo radili na pitanju da li taj običaj ima neku praktičnu primjenu, u smislu osnaživanja te veze između onoga ko odlazi i dijela familije koji ostaje… u kreiranju tog nekog vodenog mosta, pružene ruke, geste… Poruka je da ti ljudi koji ostaju i te kako žele da zadrže vezu sa tobom koji odlaziš…“
‘Kad dolaziš, koliko ostaješ, kako ti je tamo?’
Svako ko ima nekog svog van Bosni i Hercegovine prepoznaće ova pitanja, koja u svom radu obrađuje i Saša Tatić, takođe umjetnica u dijaspori. Obzirom na masovnost odlaska iz naše zemlje, ‘kad dolaziš, koliko ostaješ, kako ti je tamo?’ toliko su uobičajena pitanja da su postala dio naše „vernakularne kulture“, kaže Mladen, dok razgovaramo o tome kako se njegova porodica nosi sa njegovim odlaskom.
„Čudno je to. Mi i pričamo i ne pričamo o tome. Svaki put kad se vratim, tih prvih pet dana, to je potpuno uživanje i onda šesti dan se oslobode i počnu više pričati o problemima, šta ne valja… Onda ja nekako u tom periodu i gledam da odem. Ja njima često u šali kažem ‘što niste glasali drugačije, imate i vi odgovornost što je moja generacija okrenula leđa’. Pri tome, ne mislim na njih konkretno, već na njihovu generaciju. To je neka kolektivna odgovornost njihove generacije.“
Ortački kapitalizam nema empatiju prema kulturi
Mladen u Briselu ima svoju malu „ex-Yu ekipu“ umjetnika sa kojima usko sarađuje. U tom kontekstu, razgovaramo o tome kako je kultura bila prva oblast u kojoj su ljudi na prostoru bivše Jugoslavije uspostavili saradnju nakon rata. Mladen se prisjeća „art laboratorije“, koju je kao član umjetničke grupe “Tač.ka” organizovao 2007-2008. godine na Kozari, gdje su umjetnici iz svih nekadašnjih republika boravili i stvarali tokom deset dana. „To su bili najdivniji trenuci povjerenja, razmjene, zajedničkog umjetničkog rasta…“, priča on.
Nastavljamo razgovor o uslovima za život i rad umjetnika i kulturnih radnika u BiH. Pominjemo i nedavni slučaj opstrukcija zbog gostovanja SARTR-a na Pozorišnom festivalu “Petar Kočić”u Banjaluci, iz kojeg Mladen izvlači poruke solidarnosti među umjetnicima.
„U jednom društvu gdje umjetnici i kulturni radnici preživljavaju, gdje imaju minimalna primanja… ljudi koji i dalje rade i stvaraju, oni svi imaju jednu veliku ljubav prema svom poslu. Znači, oni su tu iz nekih dubljih razloga. U takvom jednom sistemu, zaštititi kolegu umjetnika, saradnika u kulturi, to je pod moranje… branimo se zajedno. Ako se ne odbranimo zajedno, onda faktički nemamo smisla“, poručuje Mladen.
Na moje uopšteno pitanje o društvu u kojem se kultura dovoljno ne cijeni, Mladen kaže da kultura jeste društvo, a da sistem koji vlada u našoj zemlji nema razvijenu empatiju prema kulturi. Za taj sistem, podsjeća, postoji naziv – ortački kapitalizam.
„Kultura i društvo su međusobno uslovljeni pojmovi, a taj politički sistem koji vlada kod nas, oni ne kažu da im nije bitna kultura, ali prvenstveno dio kulture koji je vezan za konzervativne vrijednosti, za tradiciju, za običaje… I što je tragično u svemu tome, i to je upitno, jer kad pogledamo naše etnografe, naša kulturno-umjetnička društva, oni imaju minimalne uslove za rad. I on preživljavaju. Politika nije odredila prednost istraživanjima etnografa, dala im potpunu podršku i sredstva za naučni rad… To je demagogija koja preferira selektivnu kulturu, društvo i istoriju, a često i njihovu reviziju… To je sistem koji nema iskrenu empatiju prema kulturi. Rezultat toga je veliki teret na pojedincima i entuzijastima koji žele da rade, stvaraju i grade kulturu i koji često izgube entuzijazam i odlaze iz zemlje. To se ne smije dopustiti ako imamo ikakav osjećaj za društveno dobro i kulturu.”
Buka
