Od Zagreba do Holandije. Pretvarao je izvore u bisere i liječio tuđu nesreću kroz humanost.
Ahmet Rešidović iz Ljubije, dokaz je da fotoaparat u pravim rukama služi kao oružje čovjeka velikog srca. Neki ljudi kroz život prolaze tiho, drugi, poput njega nisu imali tu privilegiju, jer je empatija bila utkana u srž još od ranog djetinjstva. Rođen u Ljubiji, gdje se pored Travnika i školovao. Ipak nakon vojske ne pronašavši mjesto za sebe na ovim prostorima odlazi u svijet.
„Otišao sam u Zagreb jer nam je tada nudio šansu da nešto stvorimo. Čistio sam kuće, tresao tepihe i istovarao ugalj. Nema posla koji nisam radio i nije mi žao. Sve je to bila uvertira za ono što će tek doći“, prisjeća se Ahmet.
Put ga nedugo zatim, 1970. godine odveo u Holandiju gdje se bavio muzikom, učestvovao u radu kulturno-umjetničkih društava, ali gdje god da se nalazio u dnu duše živjela je želja za povratkom i potreba da pruži ruku onima kojima je bila potrebna. Prije dvadeset godina vratio se u Ljubiju.
„Ja vjerujem u ljudsku čast, čovjek čovjeku treba ruku da pruži, Bogu hvala. Ja nikoga nisam izdvajao po vjeri, bogatstvu ili ljepoti, moja su vrata za svakoga uvijek bila otvorena. Bilo mi je važno da pomognem čovjeku“, priča Ahmet.
Na tom putu nije bio sam, a njegov najveći oslonac je njegova supruga.
„Moja supruga je moja najveća vrijednost. Da nije bilo nje, ja ne bih bio ovdje. Šta god da sam radio u život Dragica je stajala iza mene, pomagala i žalila ovaj narod baš kao što ga i danas žali“, sa suzom u oku govori Ahmet o svojoj Dragici.
Nakon povratka u Ljubiju Ahmet se uhvatio u koštac sa problemima koji su nakon ratom opustošene zemlje preovladavali. Krenuoi je sa uređenjem brojnih izvora poput Grabovca, pješačkih mostova, pazio na stare i iznemogle, uređivao mezarja i čistio ulice.
Jednostavno je nastojao da probudiduh naroda, da ih malo kako kaže pokrene.
Fotografisao je ptice, hranio ih i tako je počela njegova priča o fotografijama.
„Danas mi dolaze vrapci, djetlići i sjenice kojima je potrebna specijalna hrana da bi preživjele. Imam svoje jato. Neki vide, neki ne vide ali ja sam išao svojim putem. I vjerujte mi, zbog tog jata ja sam danas bogat čovjek“, objašnjava on.
Ubrzo se upisao se u foto-klub u Travniku i postao član Uviverzitetskog foto-kino kluba u Banjaluci, gdje su ga kolege objeručke prihvatile.
„U vremenu kada fotografija često postaje sredstvo samopromocije, Ahmet Rešidović pokazuje da ona može biti mnogo više – čin humanosti, saosjećanja i odgovornosti. Njegov aparat nije samo sredstvo bilježenja stvarnosti – on je most između ljudske patnje i ljudske dobrote. Njegovi portreti ne prikazuju samo lice, već otkrivaju karakter, iskustvo i emociju. Kvalitet njegovog rada prepoznat je i nagrađen na brojnim domaćim i međunarodnim izložbama, ali najveća vrijednost njegovog stvaralaštva ne mjeri se medaljama, već životima koje je svojim fotografijama dotakao i promijenio,” kaže Dragan Prole, predsjednik Asocijacije za umjetničku fotografiju BiH.
Iako gazi devetu deceniju života, Ahmetov stvaralački duh ne jenjava. Godine posvećenog rada, izlaganja na izložbama donijeli su mu priznanja kakva se rijetko dobijaju. Vlasnik je internacionalne foto kartice koja mu otvara mnoga vrata.
“Imam internacionalnu licencu fotografa koju niko u Prijedoru nema. Ona se ne dobija preko noći, dobija se godinama predanog rada. Sa tom karticom mogu ući gdje god to poželim. Ona nema rok trajanja, I kada je jednom dobiješ niko ti je ne može oduzeti”, ističe Rešidović.
“Život je kratak a ja bih htio sve stići, i uspjeću sa fotografijom. Ja se ne bojim istine. Meni je fotografija kao hrana, to je ono što me pored mnogih drugih stvari drži u životu. Svi mi griješimo, ali pozdrav čovjeku je pomoć čovjeku. Ja sam u životu bio i ostao sretan čovjek”, dodaje za kraj Rešidović.
Čovjek koji je život posvetio ljudima u nevolji i istini nepogrešivo čuva vjeru u čovjeka, iskrenu empatiju i dobrotu.
A istinski i bogato živi samo onaj ko dio sebe nesebično daje drugima!
A.I., Prijedor24.com
