Početna BiH Priča o KARIJERI slavnog boksera, MARIJANA BENEŠA!

Priča o KARIJERI slavnog boksera, MARIJANA BENEŠA!

Slavijino dijete i poeta bokserskog ringa

Marijan Beneš je rođen u Beogradu 1951. godine od oca Josipa i majke Marije. Niko nije mogao ni pomisliti da će ime njihovog sina biti ispisano zlatnim slovima jugoslovneskog sporta i da će on postati simbol neustrašivosti.

Pod uticajem oca, koji je radio kao nastavnik muzičkog, Beneš je svirao klavir i violinu, te je zajedno sa trojicom braće i sestrom proveo djetinjstvo u Tuzli.

Sa deset godina starosti shvatio je da želi biti bokser, ušao je u ring i već u prvoj borbi savladao osam godina starijeg protivnika. Kao šesnaestogodišnjak donosi najvažniju odluku u bokserskom životu i potpisuje za banjalučki bokserski klub Slavija u kojem je trenirao tokom cijele amaterske karijere. U Banjaluci je naučio svoje prve profesionalne bokserske korake i pokazao potencijal koji leži u njemu.

Govori se u gradu na Vrbasu da je Marijan u Tuzli uzeo četkicu za zube, sapun i peškir, stigao u hotel Palas u Banjaluci i tad je počela njegova banjalučka priča koju je on krunisao titulom Najboljeg sportiste Krajiške ljepotice.

Beneš je dekorisao svoju, kako amatersku, tako i profesionalnu karijeru. Važio je za boksera lavovskog srca koji nije brinuo o posljedicama, nego bi odmah krenuo u napad. Prepričavaju se anegdote i priče koje pojaju o herojstvu Slavijinog učenika.

O njegovoj „taktici“ pričao je legendarni banjalučki bokser Bratislav Mačković Mačak za jedan banjalučki portal: „Nije imao straha, imao je srce. On kad krene, mljeo je protivnike, ali nije se čuvao. Glava mu je bila previše gore. Međutim, toliko je brzo udarao, da protivnik nije stizao udariti njega. Sudije nisu mogle ustanoviti kojom rukom udara. Udarao je široko. Zbog toga ga je Jankov i načeo svojim uskim udarcima. A poslije toga i Koen, kad mu je povrijedio oko.“

U toku svoje amaterske karijere osvojio je devet naslova prvaka BiH, četiri naslova prvaka Jugoslavije i brojna revijalna priznanja, za što je odlikovan Zlatnim bedžom Jugoslavenskog sportskog lista.

Svoj amaterski dio karijere krunisao je osvajanjem zlatne medalje na Evropskom amaterskom prvenstvu u Beogradu 1973. godine, a onda je proglašen najboljim sportistom Jugoslavije. Uprkos oboljenju od hepatitisa, koji mu u jednom trenutku mogao okončati karijeru, upornošću i velikom željom za boksom se vratio u ring i nastupio na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. godine, a tamo je nažalost zaustavljen u drugom kolu.

Nakon Montreala Beneš se obreo u tokovima profesionalne karijere, tu je bokser zaista brzo napredovao do evropskog vrha.

Tako je u martu 1979. godine u Banjaluci osvojio EBU-ov naslov nokautiravši branitelja naslova, Francuza Žilberta Koena. Pojas je branio i odbranio čak četiri puta.

U 394 bokserskih borbi, slavio je u njih 309. Pritom je 26 puta lomio kosti i povrijedio glasne žice zbog čega je govorio tiho i sporo.

Iz boksa se povukao 1983. godine te je zbog zadobijenih povreda ostao slijep na lijevo oko.

„Mačak“ je za medije pričao o posljednjem sparingu dvojice jugoslovenskih boksera koji su obilježili „Plemenitu vještinu“ grada na Vrbasu.

Mačak i Beneš su 2008. godine zajedno vodili bokserki klub “Feniks” u naselju Nova Varoš. Postojanje kluba je bilo kratkog daha, ali tada su njih dvojica zadnji put sparingovali.

Bratislav se prisjetio kako je posljednji susret u ringu starih prijatelja izgledao: „Kaže meni Marijan tada, 2008. godine, ajmo ja i ti sparingovati. Mislim da je vjerovao da neću, ali ja kažem ajmo. I uđemo u ring, ja sa 63 godine, on šest godina mlađi i pobijemo se. Dobro, nismo se baš krvnički udarali.”

4. septembra 2018. godine prestalo je da kuca lavlje srce slavnog Beneša koji se iz Banjaluke preselio u raj. Mate Parlov, Dragiša Stanković i ostala jugoslovenska ekipa boraca su tog dana dobili novog kolegu u nebeskom ringu.

Na kraju da se prisjetimo riječi koje je Marijan Beneš znao često reći: „Boks od grubih ljudi pravi nježne, a od nježnih muškarce“.