Sabit Čustić, rođeni Kozarčanin, vratio se iz Njemačke skupa sa svojom porodicom 1998-1999. godine u Kozarac, i kao takav bio je prvi povratnik u svom zaseoku Mutnik-Bešići.
Prvi dani i mjeseci života u razrušenom Kozarcu nisu bili nimalo lahki, ali uz odlučnost, snagu volje i ogromnu ljubav prema ovom mjestašcetu, Sabit i njegova porodica uspjeli su da prebrode najkritičnije
– Dobro se sjećam, otac, mama i ja bili smo sami; bez struje, bez vode, bez telefonske veze, sam put je bio loš i teško prohodan, ali danas to sve, hvala Bogu, imamo. Naša je kuća bila prva napravljena, a poslije nas su počele i druge komšije da grade svoje kuće, te da se polahko vraćaju, što nas je, zaista, jako radovalo – počinje Sabit svoju priču do uspjeha za Stav.
Sabit je tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu bio dječak od sedamnaest godina, no njegove tinejdžerske godine, u tom periodu, bile su sve, samo ne divne i bezbrižne. Sabit je već sa sedamnaest godina iskusio patnju i stradanja jednog logoraša, no, na svu sreću, ovaj hrabri Kozarčanin je sve te događaje preživio i stoički podnio.
– Za vrijeme rata bio sam dječak od 17 godina, koji je prošao kroz logor “Trnopolje”, te preživio Korićanske stijene. Bio sam jedno vrijeme u Travniku, a onda sam otišao kod brata u Njemačku – prisjeća se Sabit.
Naravno, kao što je svaki početak težak, i kao što prvi koraci svakoga napate, ni Sabitu nije sve tek tako “pošlo od ruke” kada se tek doselio u Njemačku. Bio je to težak period za njega, još uvijek jako mladog momka, koji je ostavio sve iza sebe, cijelo svoje djetinjstvo i lijepe uspomene, sve ono što je do tada poznavao i šta je za njega bio dom – u svakom smislu te riječi – napustio je to sve, tražeći utočište od onoga, što više, nažalost, nije ličilo na njegov rodni Kozarac.
Sada, upoznat sa cijenom života, zdravlja i sigurnosti, Sabit je samo želio biti sa svojom porodicom na jednom mjestu, a sve ostalo bilo je manje važno.
– U Njemačkoj početak nije bio nimalo lahak, ali jedno nam je bilo bitno: sigurnost, a to smo i pronašli u Njemačkoj. Svi smo bili skupa, živi, zdravi, na sigurnom, a u tom momentu nam ništa drugo više i nije bilo potrebno. Zahvalni smo toj državi koja nas je primila kao izbjeglice. Eh, kada sam naučio malo njemački jezik, onda sam počeo raditi posao sličan ovome kojim se danas bavim. Njemačka ima svoju ljepotu, u toj zemlji postoji zakon, vladavina prava, svi se po zakonu ponašaju, ali… Njemačka nije Bosna – objašnjava Sabit.
Sabitova porodica odlučila je da se vrati u Kozarac odmah po završetku rata – za njih to nije bila odluka o kojoj su morali dva puta razmisliti. Znali su gdje se vraćaju, šta će tamo zateći, ali ih ti izazovi nisu spriječili u tome da napuste jednu odličnu evropsku zemlju i vrate se u svoj opustošeni, ali njihovom srcu najdraži, Kozarac u maloj zemlji Bosni.
– Mi smo mogli kao drugi ljudi ostati u Njemačkoj također, ali nismo jednostavno imali tu želju, pogotovo moj otac, a ja nisam nikada mogao ni pomisliti da se moji roditelji vrate bez mene. Bosna je naša jedina domovina, ako nju ne budemo gradili, čuvali i pazili, koga ćemo? Ona nam je dala život, a mi njoj dajemo svoju ljubav i predanost – dodaje Sabit, koji je ovdje otvorio svoju firmu i odlučio provesti ostatak svoga života.
Sabit je otvorio svoju firmu “Rasadnik Čustić” 2014. godine. Rasadnik postoji već od 2000. godine, a danas je na 25 dunuma zemljišta na kojem je zasađeno nekoliko stotina vrsta biljaka. Od trnja, ne samo onoga na biljakama, uz svoj trud i zalaganje, uspjeli su doći do zvijezda, a još uvijek se penju po njima, osvajajući jednu po jednu, jer uz jaku volju i želju za radom – ni nebo nije granica.
– Već u Njemačkoj sam počeo da se bavim ovim, mogu slobodno reći da sam zaljubljenik biljaka, pa eto odakle i želja za ovime. Početak nije bio nimalo lagan, mnogo godina prije zvaničnog registrovanja firme sam radio ovaj posao amaterski, ali i tada s mnogo ljubavi. Počeo sam s jednim dunumom zemlje, a danas je to 25 dunuma sa više od 200 vrsta raznih biljaka, a svake godine stremimo ka povećanju. Ovaj posao moraš da voliš, drukčije ga ne možeš raditi – odlučno će Čustić.
Glavna karika u ovom poslu je Sabitova supruga Sanja, koja mu je desna ruka. Ovaj bračni par odrekao se mnogih stvari da bi danas mogli brati plodove svoga truda, ali kažu kako im nije teško, jer, vraćamo se na jako bitan faktor, oni ovaj posao istinski vole i uživaju u njemu.
– Mi nemamo slobodnih dana, Sanja, moja supruga i ujedno i najveća podrška, i ja radimo svaki dan. Ovaj posao zavisi dosta odricanja, slobodno vrijeme malo mora da pati, ali bez obzira na sve, mi smo zaista jako zadovoljni. Često kažemo da mi ovdje dišemo i mirišemo, misleći na naš rasadnik. A to, što se mora raditi baš svaki dan, pa biljke ne znaju za praznike – šaljivo će Sabit.
Jedino što firmi “Rasadnik Čustić” otežava posao jesu klimatske promjene, previsoke temperature, dugi periodi bez kiše, pogotovo teški ove godine.
– Biljke su osjetljive na razne bolesti i na razne štetnike (insekte), pa im velike klimatske promjene ne idu nimalo u korist. Međutim, mi se zaista trudimo, i uz taj naš veliki trud i zalaganje, mi se nekako uspijemo izboriti s time, ali naravno da bi bilo umnogome lakše da imamo normalnu klimu, a svakom je godinom sve radikalnija i teža klima- priča nam Sabit.
Sabit često kaže kako su oni “fabrika na otvorenom”, no on sebe ne naziva gazdom, a slugom, objašnjavajući kako rasadniku ne treba gazda, već sluga. Također kaže kako je sreća što on zaista voli da radi, inače ništa od ovoga danas ne bi bilo tu.
– Moje radno vrijeme je od jutra do mraka, tu ulogu igra samo dužina dana; nekad je duži, a nekad je kraći. Jedino kada se možemo odmoriti jeste kada je zima i ima puno snijega, no ako nije puno hladno, onda radimo u plastenicima, kojih ima pet, također smo tu i u kišnim periodima – dodaje Sabit.
Svoju odluku povratka nije niti jednog, jedinog dana požalio. Kaže nam kako će iskren, pravedan, pošten i radišan čovjek naći posao; bilo to u centru Berlina, ili u zaseoku Kozarca, te da od sveg srca smatra kako je njemu ovdje najljepše, kao i da se ni sa kime ne bi mijenjao. Smatra da većina Bosanaca napušta državu zbog neprestanih tenzija, raznih neukrotivih struja koje pokušavaju da remete mir normalnim ljudima koji dišu ovim toprakom, i žive od njega i za njega.
– Ne žalim što sam se vratio u svoju rodnu grudu i ne planiram nikuda otići. Ja sam siguran da najmanji postotak ljudi odlazi iz Bosne zbog finansijske situacije, više je to pitanje nestabilnog stanja cjelokupnog u državih, te stalnih nekih tenzija – priča Sabit.
Sabit, kao uspješni i već iskusni poduzetnik, udijelio je nekoliko savjeta ljudima koji razmišljaju o otvaranju sopstvenog biznisa i započinjanju tog dobro poznatog trnovitog puta do zvijezda.
– Što se tiče bilo kojeg biznisa, mislim da je od krucijalne važnosti imati tržište za svoj proizvod, a, naravno, pored toga imati dobar kvalitet i prepoznatljivost, važno je i imati odlučnost, vjeru u sebe, podršku od voljenih ljudi, a najviše od svega – volju za radom, kojeg će biti mnogo. Bude tu teških dana, no kada vam se mušterije jave sa prelijepim odzivom, to vam stvarno daje ogroman vjetar u leđa i želju da nastavite – mudro će Sabit.
“Rasadnik Čustić” u budućnosti planiraju da svake godine šire, kupuju nove proizvode, mašine, te da dolaze do novih vrsta biljaka. Mladim ljudima preduzetnik Čustić poručuje kratko i jasno: “Bez rada nema uspjeha, a bez reda nema rada!”
Stav
