Na mjestu nekadašnjeg logora “Trnopolje”, koje ni 34 godine nakon zločina počinjenih 1992. nema dostojanstveno obilježje niti službeno sjećanje, održana je petnaesta “Noć u Trnopolju”. Umjesto protokolarne komemoracije i političkih govora, mladi iz Bosne i Hercegovine i regiona slušali su historijski čas, razgovarali o jeziku mržnje i gledali filmove koji prošlost povezuju s društvom u kojem danas žive.
Datum nije izabran slučajno. Britanski novinari su 5. avgusta 1992. godine posjetili prijedorske logore i svjetskoj javnosti prenijeli slike ljudi zatočenih iza žice u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Prema riječima organizatora, to izvještavanje je za mnoge zatočenike imalo spasonosnu ulogu, a bilo je i početak procesa zatvaranja prijedorskih logora.
Trideset četiri godine kasnije, u Trnopolju se ponovo govorilo o odgovornosti medija – ne samo da otkriju zločin nego i da prepoznaju jezik kojim se ljudi, prije nego što postanu žrtve, pretvaraju u manje vrijedne, opasne ili nepoželjne.
Edin Ramulić, aktivista i istraživač ratnih zločina u Prijedoru, za Detektor ističe da je ovaj pristup njegovanja kulture sjećanja “alternativan” te da i ne očekuje veliki broj pristalica.
“Značajan je i datum i mjesto koje obilježavamo. Datum jer je svjetska javnost, nakon slika ljudi iza bodljikave žice iz ‘Trnopolja’, promijenila odnos prema ratu u Bosni i Hercegovini, pokrenula neke mehanizme uključujući i osnivanje MKSJ-a. Logor ‘Trnopolje’ je, prema broju zatočenika koji su kroz njega prošli, bio i najveći u Evropi nakon Drugog svjetskog rata”, kaže Ramulić.
Dodaje da je program prilagođen za mlade, kao i da oni prevladavaju u publici, a zanimljivo je, kako navodi, da je više mladih Banjalučana iz srpskih porodica do sada učestvovalo u programu nego potomaka nekih od 23.000 bivših zatočenika.
“Nadam se samo da ti mladi ljudi u kući u porodičnim narativu ne dobivaju temelj za mržnju prema bilo kome. Prevažno je raditi sa mladima i svoje preostalo vrijeme najradije usmjeravan na njih. Svjesni smo da u školama, a vjerovatno i u krugu svojih porodica, prijatelja, nemaju mnogo šanse da steknu razumijevanje onog što se dešavalo, pa im kroz ovakve alternativne pristupe komemoracijama nastojimo pružiti sveobuhvatniju sliku o zločinačkim devedesetima, koje oblikuju i njihove živote bez obzira što su rođeni mnogo godina kasnije”, ističe Ramulić.
“Noć u Trnopolju”. Foto: Dejan Rakita
U debati “Jezik mržnje i dehumanizacija u medijima” učestvovali su novinarka Maja Isović Dobrijević, istoričar Jasmin Medić i novinar, aktivista i stručnjak za tranzicionu pravdu Refik Hodžić. Razgovaralo se i o publikaciji “Mediji i dehumanizacija: Studija slučaja ‘Prijedor, april – septembar 1992. godine’” autora Jasmina Medića i Mersihe Jaskić.
Centralna poruka debate bila je da kultura sjećanja nije sama po sebi ni pravedna ni mirotvorna. Presudno je kome služi i kakvu poruku šalje generacijama koje rat nisu doživjele.
“Postoji kultura sjećanja koja mlade ljude mobilizira za neke buduće sukobe, koja poručuje: ‘Nikad više nama’, ali ostavlja prostor da se isto dogodi nekome drugom. ‘Noć u Trnopolju’ predstavlja drugačiju kulturu sjećanja – onu koja nastoji izvući i one koji su još uvijek u rovovima, ali i spriječiti mlade da u njih ikada uđu”, rekao je Hodžić.
Problem nastaje kada političke strukture sjećanje pretvore u sredstvo mobilizacije. Ratne traume tada prestaju biti upozorenje i postaju gorivo za održavanje straha, podjela i vlasti. Hodžić naglašava da takve manipulacije nisu posebnost Bosne i Hercegovine, ali i da je ovdašnje društvo, uprkos decenijama nacionalističke retorike, pokazalo određenu otpornost.
“Kada pogledate političke poruke i medije pod njihovom kontrolom, očekivali biste mnogo više nasilja među ljudima. Ali ljudi i dalje žive zajedno, prijatelji su, sarađuju, zaljubljuju se i zasnivaju porodice”, rekao je Hodžić.
Refik Hodžić. Foto: Dejan Rakita
Program je nastavljen istorijskim časom o logoru “Trnopolje” koji je vodio aktivista Edin Ramulić, a potom projekcijama filmova “Hope Hotel Phantom” i “Steel Hotel Song” sarajevskog umjetnika Bojana Stojčića. Razgovor nakon projekcija otvorio je pitanje kako umjetnost može govoriti o prošlosti bez ponavljanja političkih obrazaca koji žrtve svode na broj, simbol ili sredstvo za dnevne obračune.
Stojčićev prvi film nastao je tokom njegovog boravka u Sjedinjenim Američkim Državama, kada je odlučio otići u Dayton, grad u kojem je 1995. godine dogovoren mirovni sporazum koji i danas određuje političku stvarnost Bosne i Hercegovine. U gotovo praznom hotelu uključio je kameru i počeo istraživati šta taj prostor znači čovjeku čiji je život oblikovan posljedicama Daytona.
“Htio sam vidjeti šta se dešava na mjestu gdje je pregovarana današnja Bosna i Hercegovina, šta moje bosansko tijelo tamo znači i kako se ponaša”, objasnio je Stojčić.
Film “Steel Hotel Song” sniman je u hotelu “Internacional” u Zenici, nekada dijelu sistema Željezare Zenica, a danas usamljenom ostatku industrijskog giganta koji je nestao u privatizaciji.
Za Stojčića je povezivanje prošlosti i sadašnjosti ključno u vremenu u kojem se istorijske činjenice negiraju, mijenjaju ili prilagođavaju političkim potrebama.
“Politika je kod nas zapravo glavni proizvođač kulture, a memorijalizacija i kultura sjećanja svode se na folklor i na nivo tekućih, dnevnih stvari, upotrebljavajući mjesta poput ovoga za dnevnopolitičke ciljeve i odvajajući ih od dostojanstva koje moraju imati”, rekao je Stojčić.
Zato, dodaje, mjestima stradanja treba pristupati dostojanstveno i činjenično, umjesto da se već sudski utvrđene činjenice iznova dokazuju svaki put kada ih politika pokuša relativizovati.
Bojan Stojčić. Foto: Dejan Rakita
Prema Bazi sudski utvrđenih činjenica o ratu u BiH, logor “Trnopolje” funkcionisao je najmanje od 26. maja do kraja septembra 1992. godine, iako su pojedini zatočenici u njemu ostali i duže. U jednom trenutku bilo je zatočeno približno 8.000 ljudi, dok se u izvještaju Crvenog krsta od 30. septembra 1992. navodi da je kroz logor prošlo 23.000 ljudi.
Logor je bio pod kontrolom srpskih snaga, a među zatočenicima su bili civili bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, uključujući žene, djecu i starije osobe. Sudski spisi svjedoče o ubistvima, zlostavljanju i seksualnom nasilju. Uprkos svemu što je utvrđeno pred međunarodnim sudovima, na mjestu logora i dalje nema memorijala koji bi žrtvama osigurao dostojanstveno i trajno mjesto u javnom sjećanju.
Upravo zato “Noć u Trnopolju” ostaje više od obilježavanja jednog datuma. Ona je pokušaj da se prostor nekadašnjeg zatočenja vrati žrtvama, činjenicama i razgovoru, ali i da se mladima pokaže kako sjećanje ne mora biti produžetak rata drugim sredstvima.
Petnaestu po redu “Noć u Trnopolju” organizovao je Centar za mlade KVART iz Prijedora u saradnji s Fondacijom Friedrich Ebert i organizacijom Pro Peace. Na mjestu na kojem institucije još nisu izgradile dostojanstven memorijal, lokalni aktivisti, umjetnici i mladi ponovo su napravili privremeni prostor sjećanja. Ne da bi prošlost ostala otvorena rana za nove političke sukobe, nego da se ono što se dogodilo nikada i nikome ne ponovi.
Detektor
