Članovi prijedorskog Moto-kluba „Otpisani“ u posljednjih par godine prelaze na hiljade kilometara kako bi uživali u vožnji i predjelima van Bosne i Hercegovine.
Ovogodišnja destinacija bile su Karpatske ceste, Transalpina i Transfagarašan, koje uvrštavaju u najatraktivnije puteve svijeta. Ove ceste nisu izgrađene sa turističkom namjerom, ali danas čine jednu od najpoznatijih turističkih ponuda Rumunije.
“Same trase ovih cesta su specifične. One prelaze preko Karpata i imaju puno serpentina, krivina i zahtjevne su za vožnju. Bez obzira na samu težinu te rute, vožnja je mali godišnji odmor. Ceste su zatvorene veći dio godine, od juna do oktobra su otvorene, kada nema sniježnih nanosa i kada su prohodne. Imali smo sreće da nas posluži vrijeme, pa nije bilo magle i kiše. Utisci su fantastični i smatram da svako ko ima priliku treba da ode i vidi tu ljepotu”, rekao je Aleksandar Gojić, član Moto-kluba “Otpisani”.
Put koji je trajao šest dana nije bio nimalo lagan, ali sav trud se isplatio, navode iz ovog Moto-kluba. Prepun utisaka sa ovog izazovnog putovanja je i Stevo Gruban.
Po njegovim riječima sve pripreme su tekle po planu kao i sam put.
“Ako se pravilno urade pripreme onda se ne rade promjene na terenu, osim u slučaju kada su uslovljene vremenskim prilikama. Mi smo ranije putovali za Albaniju i Grčku, pa smo morali napraviti određene promjene. U svakom slučaju, ove godine nije bilo nekih značajnih promjena. Motori su poslužili što je vrlo bitno. Nije bilo nikakvih problema i vremenske prilike su bile dosta dobre”, rekao je Gruban.
Predsjednik Moto-kluba “Otpisani”, Slavko Vrućinić naglasio je da pored druženja, motora i avanture, priroda je ta koja ostavlja bez daha.
“U pitanju su veoma visoke nadmorske visine. Najviši dio Transalpine je 2.145 metara visine, dok je kod Transfagarašana 2.037 metara, uspon je nagao i brzo se dostigne nadmorska visina preko 2.000 metara. Mi smo imali sreću da Transfagarašan prijeđemo taj dan dva puta, iz oba pravca. Sam uspon zahtijeva određenu koncentraciju i sposobnost da bi se uspješno prešao. Tu su brzine male, postoje ograničenja mada fizički i nije moguće voziti preko 30 kilometara na čas u nekim dijelovima. Susreli smo i medvjede, koji izađu pored betonske ograde i sjede. Pitomi su i jedu slatkiše koje im prolaznici daju. U urbanijim dijelovima mogu se vidjeti magarci i konji, dok u dijelovima preko 1.500 metara nadmorske visine životinjski i biljni svijet nije tako pitom i ti dijelovi su zatvoreni nakon 19 časova za saobraćaj, zbog bezbjednosti putnika”, rekao je Vrućinić.
Po njegovim riječima, „Meka bajkera“ kako nazivaju ove ceste, je dugo planirana želja koja je konačno i ostvarena.
“Mi uvijek imamo više ideja, a ostvarimo jednu do dvije u toku godine. Ovu smo planirali i ostvarili zajedno sa Igorom Trubaracem, Bobanom Radulovićem i Bojanom Preradom, momcima iz Kozarske Dubice sa kojima smo se našli u Rumuniji. Svakom bajkeru je ponos da obiđe baš ovu rutu koju smo mi ove godine uspješno savladali,” dodao je Vrućinić.
Vlasnici uspomena sa ovog putovanja nisu željeli da otkrivaju planove za narednu godinu. Kako ističu, svakako će to biti neka atraktivna ruta, kao i do sada. U jedno su sigurni, da će i naredne godine na hiljade kilometara prijeći na svojim dvotočkašima bez obzira na smjer za koji se odluče.
Kozarski
