Početna Intervju Ona je omiljeni doktor, ne samo djeci, već i njihovim roditeljima

Ona je omiljeni doktor, ne samo djeci, već i njihovim roditeljima

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Primarijus doktor Azra Pašalić jedan je od omiljenih doktora, ne samo djeci, već i njihovim roditeljima. Sa njom smo razgovarali o poslu koji se bavi, ali i o političkom angažmanu, kao i njenom povrtaku u rodni Prijedor.

 

Dugo godina radite kao pedijatar u prijedorskom Domu zdravlja i jedan ste od omiljenih doktora. Šta mislite, zbog čega je to tako i kakav bi odnos trebali imati doktori prema pacijentima?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Medicinski fakultet sam završila na Beogradskom univerzitetu davne 1975/76 godine i odmah počela stažirati kao ljekar opste prakse u djecijem dispanzeru Doma zdravlja Prijedor, koji je tada bio radna jedinica medicinskog centra “Dr Mladen Stojanovic”. Tada je bilo manje ljekara, pogotovo onih koji bi radili sa djecom, a puno više pacijenata, tako da sam odmah morala raditi samostalno uz podršku kolegica i kolega koji su već radili. Imala sam sreću da sam iskustvo sticala od poznatog pedijatra dr Sejde Catovica, koji je kasnije bio profesor na medicinskim fakultetima Sarajevo i Tuzla i neizmjerno sam mu zahvalna.Tada se stariji kolega, specijalista pedijatar,više poštovao i bila sam sretna da učim iz njegovih nalaza i sigurnija u svoj rad, jer sam znala da je on u susjednoj ambulanti i da će mi u svakoj prilici dati potreban stručni savjet i podršku u liječenju djece. Rad u dječijem dispanzeru me je opredijelio za izbor specijalizacije pedijatrije.Tada se na specijalizaciju čekalo i po pet godina da bi se “ispekao zanat” i poštivao redoslijed odlaska na specijalizaciju.Specijalizaciju pedijatrije sam pohađala i završila u Beogradu i Sarajevu nakon završetka nastavila raditi u dječijem dispanzeru kao specijlista pedijatar. Titula primarijusa za doprinos u razvoju medicine mi je dodijeljena od Ministarstva zdravstva Vlade RS. Osim znanja i iskustva u liječenju pacijenata, pogotovo djece, ljekar mora imati srdačan pristup, jer se radi o najosjetljivijoj populaciji i uplašenom roditelju koji se kod svake bolesti djeteta boji za njegovo zdravlje i život .Doktor mora biti siguran u sebe i svoje znanje, mora smiriti roditelja, objasniti mu vrstu oboljenja i način lijecenja, da bi,uz njegov pristanak, pristupio lijecenju djeteta.To iziskuje dosta strpljenja, znanja, ljubavi prema djeci i svom pozivu.

Šta je ono što Vam najteže pada u poslu koji obavljate, a šta Vas najviše obraduje?

Ljekarski poziv je stresan i odgovoran i mora ga se voljeti da bi ga obavljao na najbolji nacin.Mora se biti spreman na razgovor,pitanja i pojašnjenje roditeljima o svakom aspektu stanja njihove djece.Nekada se liječenje ne može ostvariti u djecjem dispanzeru i mora se dijete uputiti na dalje liječenje u bolnicu.To roditeljima teško pada, ali je tu od presudne važnosti pristup ljekara i njegovo objašnjenje o toku bolesti i ishodu lijecenja.Tesko je, takođe, roditelju saopštiti kada je u pitanju bolest djeteta koja zahtijeva duže i specificnije lijecenje na specijaliziranim klinikama,ali i tu je važno znanje i iskustvo doktora,njegova ljubav prema pacijentu i podrška u svakom pogledu da bi se dijete izliječilo ili da bi se prevenirala teža bolest.

Najviše me obraduje uspješno izliječenje bolesnog djeteta, osmijeh i radost roditelja i mogućnost da dijete koje je bilo  bolesno i tužno opet bude sretno i veselo.

 

Bavite se i politikom, gdje ste takođe, veoma uspješni. Zbog čega ste se odlučili da se politički angažujete? Mnogi smatraju da doktorima nije mjesto u politici. Kakav je Vaš stav po tom pitanju?

Zvanje doktora,pogotovo pedijatra je human posao i to je odredilo cijeli moj zivot, koji je okrenut pomaganju ljudima, činjenju dobrih djela i nesebično zalaganje za sve ono sto je potrebno da bi ljudi oko mene bolje zivjeli. U vrijeme ratnih dešavanja bila sam u inostranstvu.Tada, kao izbjeglica,nisam mogla raditi kao doktor.Tražila sam načine kako na drugi način pomagati napaćenim ljudima, naročito djeci. Radila sam volonterski u izbjegličkim kampovima sa vise hiljada izbjeglica, najviše majki i djece.Tada sam se susretala sa nevladinim organizacijama koje su bile kvalifikovane za pružanje humanitarne pomoci. Rad sa njima je zadovoljio moju želju da pružim pomoć ljudima u nevolji. Vratila sam se u BiH nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma i puna entuzijazma željela sam učestvovati u stvaranju boljeg života za moje, ratom napaćene sugrađane. Radila sam u mnogim nevladinim organizacijama, pomagala u osnivanju i razvoju novih nevladinih organizacija. Svaka od njih se bavila humanitarnim radom i u velikom procentu uspijevala pružiti pomoć ugroženim grupama stanovništva,  dok vladine ustanove i institucije ne budu organizirane da preuzmu svaku brigu o građanima. Opredijelila sam se baviti politikom, jer sam imala ogromno znanje i iskustvo naučeno u evropskim uređenim zemljama i nevladinim organizacijama i dio blagostanja i dobrog života prenijeti u naše društvo koje je, uništeno ratom, išlo vrlo sporim koracima.

Misljenje da doktorima nije mjesto u politici je posljedica predrasuda i sterotipa. Doktor su kao i svi fakultetski obrazovani ljudi,akademski građani koji mogu bolje osjetiti ljudske probleme i potrebe. Političarima drugih struka se ne zamjera bavljenje politikom, iako niko od njih nije školovan da bude političar. Tako se inženjeru, ekonomisti, prosvjetnom radniku i drugima ne zamjera sto se bave politikom samo se doktorima u politici neutemeljeno raspravlja. Kada sam ja odlučila da se bavim politikom bavila sam se logikom ako sam mogla završiti tezak fakultet i specijalizaciju, da se i dalje usavršavam u medicini, ako mogu rješavati teške probleme, liječiti bolesti, pomagati ljudima da ozdrave, mogu naučiti rješavati  politička pitanja, predsjedavati skupštinom i ostalo.

Bili ste odbornik, ali i predsjednik Skupštine grada Prijedora. Po čemu pamtite taj period?

Posao predsjednice Skupštine je težak i odgovoran, a ja sam ga uspješno obavljala u dva kompletna mandata:2004-2008 i 2008 -2012. Kažem kompletna, jer za vrijeme dok sam ja predsjedavala skupštinom nije bilo situacija da se izglasa nepovjerenje jednom predsjedniku, a postavi se drugi. Odbornici su ljudi koji u skupštini predstavljaju glas građana koji su im dali povjerenje. Oni to rade sa puno zalaganja i požrtvovanja i ja sam poštovala i koordinirala njihov rad za dobrobit grada i građana. Odbornici su se prema meni odnosili korektno i uzajamno smo se poštovali. U vrijeme kada sam ja bila predsjednica Skupštine bilo je teže raditi nego danas, jer je trebalo vratiti povjerenje u institucije vlasti, trebalo je eliminisati diskriminaciju među stanovnicima Prijedora koji su pripadali povratničkoj, izbjegličkoj, raseljenoj, domicilnoj kategoriji. Trebalo je izgraditi, ratom uništenu infrastrukturu, omogućiti provođenja Zakona o lokalnoj samoupravi u smislu zapošljavanja po popisu iz 1991.godine. Posebno sam ponosna na donošenje i usvajanje Odluke o ravnopravnosti polova koji se u vrijeme moga predsjedavanja više poštovao. Danas, opet vidimo da postoji diskriminacija žena, naročito u političkom životu. U evropskim zemljama i Americi takva pitanja su stvar prošlosti i zato su takva društva napredna i razvijena, jer su zene ravnopravno sa muškarcima postavljane na vodećim političkim, upravnim, sudskim i izvršnim funkcijama. U mandatima mog predsjedavanja funkcija predsjenika Skupštine bila je mnogo važnija i vidljivija.Ja sam dostojanstveno predstavljala Skupštinu opstine u zemlji i inostranstvu i svako moje obraćanje bilo je u pozitivnom i optimističnom kontekstu.

 

Kako komentarišete trenutnu političku situaciju u Prijedoru?

Mislim da je politička situacija u Prijedoru dosta složena i ne možemo je sagledavati bez osvrta na lošu ekonomsku situaciju u gradu,veliku nezaposlenost,lošu infrastrukturu, loš priliv novčanih sredstva u budžet grada, kreditna zaduživanja i slično. U zadnjih nekoliko mjeseci u Prijedoru dolazi do naglih promjena skupštinskih većina, a time i do političke nestabilnosti, loših odluka koje ponekad za rezultat imaju sudske procese. Evidentne su česte promjene predsjednika Skupštine od kojih nijedan nije vodio Skupštinu cijeli mandat. Čuju se razne stranačke optužbe, uvrede i slično što šalje vrlo lošu sliku o gradu. Ovakvu situaciju će vjerovatno promijeniti izbori u novembru, a nadam se da će ta promjena biti u korist svih građana i grada Prijedora koji je doživio društveno-politički i privredni pad u Republici Srpskoj.

 

Kada ste se vratili u Prijedor i kakav je položaj povratnika u ovom gradu danas?

Moj povratak u rodni grad nakon rata bio je motivisan željom da prestanem sa seljakanjem po Evropi. Prvi kontakti sa pozanatim ljudima bili su u početku suzdržani i hladni. Ali, znala sam da i pored ličnog i porodičnog gubitka oca i majke nisu svi građani mog rodnog grada krivi za smrt mojih najbližih i da njihove ubice imaju ime i prezime, te da će ih stici ruka pravde da bi bili zasluženo kažnjeni za ubistvo nevinih ljudi. Uspjela sam uspostaviti neke stare kontakte i započela sa radom u Domu zdravlja Prijedor u Djecijem dispanzeru, zapravo na istom radnom mjestu gde sam 1992. godine dobila otkaz. Naime,vratila sam se u Prijedor da živim sa ljudima koji žele da gradimo novu bolju budućnost za mlade generacije. Vrlo brzo sam uspostavila kontakt sa nizom nevladinih organizacija, kako domaćih, tako međunarodnih sa kojima sam realizovala niz projekata za dobrobit građana, naročito djece. Moram npomenuti da na radnom mjestu nikad nisam doživjela bilo kakvo ignorisanje, vrijeđanje ili omalovažavanje, a mogu sa sigurnošću to reći za sve  povratnike koji su imali sreću da se zaposle. Građani Prijedora su osiromašili u svakom pogledu zbog stagnacije ekonomskog razvoja u gradu. Povratnici to više osjete, jer su za vrijeme rata bili otpušteni sa svojih radnih mjesta na koja se ponovo nisu zaposlili. Iz razloga većeg siromaštva povratnika, zbog nezaposlenosti, manje roditelja može školovati svoju djecu tako da se povratnici ne mogu prijaviti na konkurse kada se ukažu radna mjesta u administraciji. Sigurnosna situacija povratnika i svih građana je dobra i ja se, zaista, u našem gradu osjećam vrlo ugodno, sigurno i komotno.

 

Branka Dakić

 

 

 

ASHA prodaja vozila