U ove dane kada se s jedne strane slavi „Oluja“ a s druge rida nad tužnom sudbinom jednog naroda koji je nekada živio na „Olujnom području“, nekoliko kolega novinara pitalo me, koja je to priča koja danas ponajbolje oslikava stanje u dijelovima Hrvatske u kojima je do posljednjeg rata i do „Oluje“ živjelo srpsko stanovništvo: u Lici, Dalmaciji, na Baniji i Kordunu. Puno smo, kao redakcija serijala „Putokazi“ priča snimili. Puno smo ljudskih priča zabilježili. Od Ravnih kotara, preko Kistanja, Orlića, Knina, Strmice, jezera Peruča, do Gračaca, Medka, Smiljana, Korenice, Udbine i Vrhovine, pa skroz do Vojnića, Krnjaka, Gline, Petrinje i Karlovca. Ali ipak jedna se priča izdvaja. Zabilježili smo ju u Donjoj Suvaji. Na imanju porodice Jovanić. Naime, Marko Jovanić se nakon dugogodišnjeg izgnanstva u Srbiji na kraju vratio na đedovinu. U svoje rodno selo. Na spaljeno ognjište. Razlog, nikako u Srbiji nije uspio sastaviti kraj s krajem i nije uspio riješiti svoje stambeno pitanje. Nisu se tamo u dalekoj Srbiji snašli, a ljubav prema rodnoj grudi bila je prevelika. Zato se kaže vratio. Marko je mlad čovjek. A ovo je priča je ovo u kojoj smo sve vidjeli: vjeru, marljivost, trud, prkos. Sve ono što jedan Ličanin ima.
– Bavim se uzgojem krava, imam i nešto koza. U suštini bavim se proizvodnjom mlijeka, mesa. Imam i tržište – kaže na početku priče Marko Jovanić iz Donje Suvaje u Lici.
– Tek sada, nakon nekoliko godina, a počeo sam gotovo od nule, praktično se može preživjeti. Da li je bilo teško? Bilo je. Mnogo – i tu Marko na tren zastane. Uzdah iz grudi krene, ali brzo ide dalje.
– Sve je bilo uništeno, zaraslo, zapušteno, trebalo je, veli koliko-toliko dovesti u stanje od prije rata. Da bi bar koliko toliko uspio dovesti imanje do neke svrhe, bar za napasanje, stoke. Kod mene je sve bilo uništeno – kaže Marko.
– Sve je išlo malo po malo, ponavlja Marko. Radiš od jutra do mraka, pa othraniš tele, pa prodaš, pa nešto malo napraviš, pa opet tako. Ja sam ovdje trenutno sam. Da li je teško? Pa je. Jeste – zbori Marko.
– Da bi nešto napravio, na spaljenoj rodnoj grudi, čovjek mora imati veliku želju, ja sam imao veliku želju kada sam se odlučio na taj korak, da dođem ovdje da živim. Došao sam s tim ciljem da tu ostanem. Zbori Marko. Šta je prelomilo? Prelomilo je to što nismo uspjeli dok smo živjeli u Srbiji riješiti svoje stambeno pitanje. Tako se čovjeku s godinama nakupi. Kod mene se nakupilo, prerezao sam i – došao kući, zbori opet uz uzdah Marko.
– A Suvaja kao Suvaja je bila fino mjesto. Do Oluje. Bila se oporavila. Bile su tu i trgovine, i kafane. Za sada sve ovo što se desilo, nije kao nekad. Samo Osnovna škola u koju sam ja išao u školu, i generacija dvije mlađe od mene, mi smo bili posljednji učenici te škole. Tužno – sa sjetom će naš domaćin.
Na kraju upitamo ga, da li mlad čovjek ima danas u Suvaji perspektivu? Marko odgovara:
– Iskreno, ima. Ali trebaš imati neki svoj cilj. Vjerovati. I raditi puno. Za sada je to samo poljoprivreda, ko zna, možda će to za koju godinu se bazirati na turizam. Vidjećemo – kaže Marko
Na pitanje, da li su predstavnici Srba na ovim prostorima učinili dovoljno, da srpskom stanovništvu na ovim prostorima, da povratnici, žive bolje, Marko odgovara:
– Ha, uvijek može bolje. Sad koliko je to u njihovoj moći, ne znam, ali uvijek bi moglo bolje. Ne znam. U svakom slučaju, ja ostajem ovdje. Ja sam ovdje došao kad je bilo gore, a kamoli sad negdje da idem od toga nema ništa – govori na kraju prilče, sa suzom u oku Marko Jovanić, ali ipak dostajenstven, ponosan i prkosan, čovjek koji je ispričao priču, koju vam danas na ovim prostorima mnogi ispirčati mogu, samo je pitanje da li ćete ju razumjeti, da li ćete ju shvatiti, da li će doprijeti do vas.
Jer to su iskrene priče, to su priče stradalničkog naroda, koji se nigdje skrasio nije, kojeg niko razumio nije, sve dok, kao Marko, nije, na kraju priče, došao – svojoj kući.
Ljubinko Spasojević/ SrpskaCafe
