U sjeverozapadnom dijelu naše zemlje, u pitomoj i ponosnoj Bosanskoj Krajini, nedaleko od Kozarca i Prijedora, smješteni su Kamičani, mjesto koje čuva uspomene, ali i svjedoči o čudu povratka.
Tu, pod okriljem Memorijalnog centra „Kamičani“ i hladom džamije, žive ljudi čija je ljubav prema kućnom pragu bila jača od svih ratnih razaranja i izazova. Upravo tu se zaputila ekipa naše emisije „Od kuće do kuće“, a naši voditelji Almasa Lazović i Miran Karić donose priču koja dira u srce.
U svoje voljene Kamičane vratili su se Emira i Sabahudin. Kada su zakoračili na svoju zemlju, dočekala ih je pustoš.
Kada smo se vratili, nije bilo ništa od voća. Zasadili smo orah koji nam danas pravi lijepu hladovinu u kojoj ljeti uživaju, kao što su i nekada, puno ranije, s osmijehom priča Emira.
Njihova odluka o povratku datira još iz 2000. godine. Iako su tokom rata izbjegli u Travnik, odakle su mogli otići dalje, u daleku Švicarsku, izbor je bio jasan.
Uvijek smo sanjali o tome da se odmah vratimo na svoje, iako nismo tako daleko izbjegli, govori Sabahudin.
Mnogi su se vratili i iz Švicarske, s istom mišlju: birali su ili Kamičani, ili ostanak tu gdje jesu. Svi su mogli sagraditi nove kuće bilo gdje, ali srce je tražilo samo jedno: povratak na djedovinu.
Sabahudin je pravi domaćin, čovjek kod kojeg je, kako kroz smijeh kaže njegova supruga, sve „vojnički“ i pod konac.
Nekada me to kod njega malo nervira, ali šta ću, šali se Emira.
Ipak, iza ovog vrijednog čovjeka stoji i gorčina koju ne može sakriti, posebno kada govori o statusu demobilisanih boraca i zakonskim nepravdama koje osjeća na sopstvenoj koži dok broji godine do zaslužene penzije.
Sabahudin bi od novembra trebao u penziju. Bio je pripadnik Oružanih snaga BiH.
Ako budem čekao ovdje 65 godina, to je još osam godina rada, a prvo što moram dokazati jeste da nisam bio pripadnik Oružanih snaga BiH, a bio sam. Kako da sa 700 KM mogu normalno živjeti, plaćati režije, školovati dijete? Sa mnom radi čovjek koji je bio u Vojsci RS i s kojim pijem kafu svaki dan jer je čist kao suza; on dobiva 5 KM dodatka kao demobilisani borac, a ja kao nekadašnji pripadnik Armije RBiH dobivam samo 1,5 KM. Ako on dobiva 5 KM po mjesecu, a mi 1,5 KM, onda ispada da su oni bili legalni, a mi nismo. E, hoće li šta biti od tog zakona, vidjet ćemo. Ali šta god bude, zaista ne razumijem da jedan zakon može biti u Federaciji BiH, a drugi u RS, a govore o istoj populaciji. Puno je nelogičnosti, pa i ona da imamo 368.000 demobilisanih boraca – niko nije napravio reviziju! Mi da smo imali toliko vojnika, došli bismo do Turske, ogorčen je Sabahudin koji često kroz razgovor ponavlja kako se neće zbog administrativnih prepreka odreći svojih Kamičana, po cijenu da penziju nikad ne dobije.
No, život ne čeka zakone, život teče kroz rad, trud i zemlju koja hrani. Emira i Sabahudin su vrijedni domaćini koji svaki pedalj svoje zemlje pretvaraju u rod. Od onoga što sami uzgoje, naprave domaće proizvode koji su traženi i rado viđeni na brojnim sajmovima.
Toplina njihovog doma, miris posađenog oraha i snaga kojom čuvaju svoj mir podsjetnik su da dom nije samo građevina, već osjećaj pripadnosti koji vrijeme ne može izbrisati.
Hayat
