Početna Lifestyle Niko ne želi da se igra lopte, svi su na društvenim mrežama!

Niko ne želi da se igra lopte, svi su na društvenim mrežama!

Ni pun o selo djece, što je rijetkost u gradiškom kraju, nije ispunilo ponovo zelene livade, novu dvoranu ni sportske terene ispred područnog odjeljenja podgradačke Osnovne škole “Mladen Stojanović” u Vrbaškoj.

Davor Marić, učenik devetog razreda iz Krajčinovca, tokom toplih februarskih dana ne može pronaći društvo za igru loptom na fudbalskom, odbojkaškom ili košarkaškom igralištu. Prošao je, kaže, pola sela, išao od kuće do kuće, molio drugove iz razreda i škole da pođu sa njim ali u tome nije uspio.

– Neće niko da se igra loptom, svi su na društvenim mrežama ili ispred kompjutera. Igraju igrice, sjede satima u svojim sobama i nigdje ne izlaze. Molio sam ih ali ne vrijedi, kažu da neće da se umaraju, da trče vani a sunčano je i toplo – požalio se Marić, maštoviti dječak koji o ovom problem na široko teoretiše, iznoseći svoja zapažanja i dileme.

– Već dugo sjedim pored puta, na betonskom mostiću i čekam, možda će neko, neki dječak makar i nepoznat, možda migrant naići pa da potrčimo, potakmičimo se u šutanju penala ili ubacivanju lopte u koš. Ovako igram sam šutajući loptu o zid. Trčim oko bandere vodeći loptu u krug, jer šta drugo da radim, kako drugačije usamljen ne umijem da se igram. Ovako mi dođu zid i bandera kao saigrači – priča Marić za Srpskainfo.com, objašnjavajući logiku školskih drugova i drugarica koja je suprotna njegovoj, njemu nerazumljiva, neshvatljiva.

– Kada ih pozovem da idemo na livadu, odmah govore kako ne mogu, da imaju druge obaveze, da rade nešto važno i tako redom a vidim da su stalno na mrežama. Na igralištu se nekako sakupimo dvoje ili troje ali rijetko bude dovoljno djece za jednu ekipu. To mi je krivo, baš onako iskreno govorim. A kada dođu doktori u školu na sitematski pregled, svi imaju ravna stopala i krive kičme a mnogi slabo vide pa moraju i naočare da nose – opisuje Davor Marić ponašanje i sklonosti svojih vršnjaka u vrbaškoj Osnovnoj školi, jednom od najvećih sela u blizini Gradiške.

On svoj mobilni telefon, veli, koristi kratko i u praktične svrhe.

– Imam i ja mobilni telefon ali mi služi za javljanje roditeljima ili sestri. U školi, na odmoru moji drugovi razgovaraju o igricama, o društvenim mrežama… Oni kažu da samo čekaju da se završi nastava pa da igraju igrice. Ne pričamo o temama iz našeg sela, o njivama, livadama, potocima, našim rijekama, ribolovu, pticama, planinama, šumi i tako – raspreda Davor, marljiv učenik o ljepotama svoga kraja i svojim preokupacijama.

Iskreno je otvorio dušu, očekujući pred zalazak Sunca da se pojavi neko od vršnjaka za igru. Opisuje svoje obaveze kod kuće.

– Ja poslije nastave ili kada završim zadaću, izlazim vani, pomažem roditeljima, Mirjani i Dejanu, setri Adrijani… Ništa za mene nije teško, volim seoske poslove i lijepo se osjećam na svježem vazduhu, volim životinje, prirodu, to mene čini srećnim – povjerio nam se Davor Marić otkrivajući i školske planove.

Po završetku osnovnog obrazovanja želi da se upiše u Gimnaziju u Gradiški a poslije, ukoliko mu, veli, škola bude išla od ruke, studiraće poljoprivredu i živjeti u selu.

Pridružio se budući varilac

Davoru se, tokom svojevrsne ispovesti koju su stariji prolaznici usputno osluškivali i potvrđivali, pridružio Nemanja Misimović, znatiželjni dječak nižih reazreda iste škole pažljivo slušajući svaku njegovu riječ. Vidno je bio zainteresovan za istu tematiku te nam je i on otkrio svoje sklonosti, uveliko slične Davorovim.

– Ja se igram loptom, jagnjetom i psom. Oni stalno trče za mnom i to me veseli. Ne volim igrice a kada porastem biću varilac, to mi se dopada – otkrio je Nemanja svoje stavove i maštarije u vezi životnog poziva i radničkog zanimanja.

Pohvalio se i fudbalskim ambicijama, ispričao da trenira u školi fudbala i da želi stopama rođaka Zvjezdana Misimovića, poznatog fudbalera i bivšeg reprezentativca BiH.

 

Hayat

Dental Studio Prijedor