Sela su nekada bila srce života – mjesta gdje su se rađale generacije, gdje su njive bile pune, avlije živjele, a svaka kuća imala svoju priču. Danas, sve više tih sela tone u tišinu. Krovovi propadaju, putevi zarastaju u travu, a dim iz dimnjaka gotovo da se više i ne vidi.
Sela nisu samo geografske tačke – ona su duša ove zemlje.
To su zelene livade koje se prostiru do horizonta, miris svježe pokošene trave, šum rijeka i cvrkut ptica u ranim jutarnjim satima. To su stare drvene kuće, šljive u dvorištu, kafa/kahva na verandi i komšija koji uvijek svrati bez najave.
Nekada su se livade budile uz zvuk klepanja kose – ritmičan, gotovo umirujući zvuk koji je najavljivao početak dana. Kosci su izlazili rano, prije sunca, dok je rosa još bila na travi. Taj posao nije bio samo rad, već i vještina koja se prenosila s koljena na koljeno.
Puteljcima su prolazile zaprege – konji i kola natovareni sijenom, drvetom ili plodovima zemlje. Taj prizor je bio svakodnevnica, ali i simbol života koji je imao svoj ritam, sporiji, ali ispunjeniji.
To su stare drvene kuće, šljive u dvorištu, kahva na verandi i komšija koji uvijek svrati bez najave.
U selima se čuva ono najvrjednije – tradicija, običaji i način života koji je oblikovao identitet Bosne kroz vijekove. Svako selo ima svoju priču, svoje legende i svoje ljude koji su ga gradili.
Sela ostaju bez stanovnika, a s njima nestaje i život. Škole se zatvaraju, prodavnice nestaju, a cijela naselja postaju prazna.
Sve više ljudi počinje shvatati vrijednost zdravog života, prirode i domaće hrane – upravo ono što selo nudi, ali je pitanje da li je malo kasno za to.
Poruka koju ne smijemo ignorisati
Ako nestane selo, nestaje i dio nas.
Ne gubimo samo kuće i imanja – gubimo identitet, tradiciju i korijene.
Selo ne treba posmatrati kao prošlost, već kao priliku za budućnost. U vremenu kada svi traže mir, zdravlje i kvalitet života, ono što Bosna ima – malo ko u svijetu ima.
Vrijeme je da se selo vrati u fokus.
Ne kao simbol siromaštva, nego kao simbol života.
A.I., Prijedor24.com
