Čak i kada naplaćuju takse velikim zagađivačima, institucije se ne brinu o adekvatnoj raspodjeli naplaćenih sredstava, upozoravaju sagovornici Buke.
Kada bi bili dostupni tačni i vjerodostojni podaci o zagađivačima u Bosni i Hercegovini, civilnom društvu i javnosti bilo bi lakše da definišu opcije i identifikuju rješenja za ovaj problem. Tada bi se mogao očekivati dizajn javnih politika zaštite životne sredine.
Sagovornici Buke odgovoraju na pitanja postoji li politička volja za takav proces, koliko je truda potrebno uložiti, te šta su najveći problemi zaštite životne sredine.
Čim Bosna i Hercegovina ratifikuje PRTR protokol, stvorit će međunarodnu obavezu da sistem registra velikih zagađivača funkcioniše i da se redovno održava, kaže Samir Lemeš iz Eko mreže BiH.
„Dosadašnji izgovor za odgađanje ratifikacije bio je nedostatak kapaciteta nadležnih institucija. Međunarodnim fondovima taj je nedostatak otklonjen i sad je potreban samo minimum političke volje i imali bismo funkcionalan i javno dostupan registar, koji redovno šalje izvještaje o emisijama u evropski registar. No, taj registar ima svrhu isključivo ako ga koristi javnost i civilno društvo. Kad su podaci o industrijskim emisijama javno dostupni, lakše se uoče nedostaci i identifikuju žarišta. Civilnom društvu onda treba posebna obuka o načinu korištenja tih podataka, kako bi mogli usmjeriti svoje djelovanje ka zagađivačima i institucijama koje postoje da bi se emisije dovele u zakonom dozvoljene granice“ – kaže Lemeš.
Politička volja očigledno ne postoji, jer protokol još nije ratifikovan i velikim industrijskim zagađivačima se toleriše kršenje propisa, upozorava Lemeš.
„Uvijek se pitanju očuvanja radnih mjesta daje prioritet nad zaštitom okoline, jer se forsira lažna dilema “radna mjesta ili čista okolina”. Nikako da ubijedimo donosioce odluka da se te dvije stvari međusobno ne isključuju, dovoljno je pogledati samo efekte Direktive o industrijskim emisijama u EU, pa ćete vidjeti da se uz odgovarajuće investicije mogu očuvati i proizvodnja i radna mjesta, a da okolina ne trpi. U Republici Srpskoj se na velike zagađivače ne primjenjuje princip “zagađivač plaća”, jer ne plaćaju nikakvu taksu na emisije štetnih materija. U Federaciji BiH ta taksa postoji, a registar bi pomogao da se uoče nelogičnosti u izvještajima koje šalju zagađivači. Imamo primjere gdje termoelektrane u vlasništvu države plaćaju daleko veće takse nego strane kompanije, iako su emisije tih kompanija očigledno veće. Kad bi ti podaci bili javno dostupni, civilno društvo bi imalo jak alat za pritisak na institucije za smanjenje industrijskog zagađenja“ – kaže Lemeš.
U najveće probleme zaštite životne sredine mogli bi se ubrojati ubrojati pohlepa, korupcija i neznanje, smatra Lemeš.
„Pohlepa, jer su prirodne vrijednosti na meti ‘investitora’ koji eksploatacijom prirodnih resursa žele steći brzu zaradu, ne obraćajući pažnju na štetu koja se čini svemu oko sebe. Korupcija, zato što su i institucije i pojedinci skloni da za male novce zanemare opšti društveni interes, a neznanje, jer većina ljudi još uvijek nije svjesna koje su posljedice ovakvog ponašanja“ – kaže Lemeš.
Pritisak na institucije može se vršiti na razne načine, ali iz našeg iskustva smo naučili da najbolji rezultat daje korištenje pravosudnog sistema, ističe Lemeš.
„Mi smo prvo slali dopise i tražili informacije, na koje smo rijetko dobijali odgovore. Nakon toga smo organizovali proteste, kojima smo dobili pažnju medija, ali institucije se i dalje nisu osvrtale na naše zahtjeve. Tek kad smo podnijeli prve krivične prijave i pokrenuli upravne sporove, tek nakon toga su institucije ozbiljno shvatile naše zahtjeve. Sada imamo puno bolju saradnju s njima, lako dolazimo do informacija, ali djelovanje institucija i dalje otežava fragmentiranost države, u smislu prebacivanja odgovornosti s jedne institucije i nivoa vlasti na druge. Često naiđemo na izgovor ‘nije do mene’, ali ne odustajemo i tako ostvarujemo rezultate. I ovaj proces je spor i dugotrajan, ali upornost se na kraju isplati“ – kaže naš sagovornik.
Zaštitom životne sredine bave se u najvećoj mjeri udruženja i neformalne grupe građana, a u manjoj mjeri institucije čiji je to zadatak, upozorava Lemeš.
„Udruženja pate od manjka kapaciteta, da bi preživjela i opstala, moraju svoje djelovanje prilagoditi zahtjevima donatora i često se bave projektima koji ih odvlače od primarne misije, samo da bi imali od čega platiti kiriju, komunalije ili plate za svoje zaposlene. Tu se javlja dodatni problem, da se udruženja bore za donatore i izvore finansiranja s profesionalnim lovcima na grantove, koji s druge strane narušavaju ugled i kvare sliku koju javnost ima o tim udruženjima. Neformalne grupe građana se pojavljuju obično kad je za rješavanje problema već kasno, jer nisu na vrijeme imali informaciju da će se desiti neki problem. Zato su transparentnost i blagovremeni pristup informacijama ključni izazovi za civilno društvo. Od institucija se često čuje izgovor da je zaštita životne sredine skupa, da je to za nas luksuz. Pri tome zanemaruju da su troškovi saniranja posljedica po zdravlje stanovništva i po stanje životne sredine neuporedivo veći od tog navodnog luksuza“ – ocjenjuje naš sagovornik.
Ako računamo već uloženi trud, sredstva (uglavnom donatorska) i vrijeme, onda je potrebno puno truda i volje da bi registar profunkcionisao u punom kapacitetu. No, potrebno je samo malo više odgovornosti i ozbiljnosti institucija, zaključuje Lemeš.
Majda Ibraković iz Eko mreže BiH tvrdi da se, osim pravnih metoda, mora koristiti i pritisak javnosti. Mediji su ključni, ne samo u objavljivanju i prenošenju adekvatnih i provjerenih informacija, već i kao sredstvo prozivanja i pozivanja na odgovornost, upozorava Ibraković. Ona kaže da su česti slučajevi gdje se upravo nakon pritisaka medija i javnosti uspjelo reagovati i na vrijeme spriječiti štetne posljedice zagađenja.
“Definitivno su veliki izazov trenutno inspekcijski organi. Moramo imati više inspektora na terenu i to onih koji svoj posao žele raditi časno i moralno, te veće kazne i ovlasti inspektora. Rijetko vidimo u praksi obustavljanje rada postrojenja koji zagađuju okoliš, iako se često radi o direktnom ugrožavanju zdravlja ljudi i životne sredine. Veliki je uticaj kompanija, investitora i drugih u lancu zagađenja kroz pritiske i zastrašivanje, kako na medije, aktiviste, grupe i udruženja tako i na pojedine rijetke inspektore koji bi ovakve mjere (suspenzija i obustavljanje rada) propisali. Sasvim je sigurno: dok ne riješimo problem korupcije u svim sektorima, nećemo se moći uhvatiti u koštac ni sa rješavanjem problema zagađenja” – upozorava naša sugovornica.
Denis Žiško iz Aarhus centra kaže da će se nivo zagađenja u Bosni i Hercegovini potvrditi Registrom zagađivača.
“Tehnika uspostavljanja registra nije problem, ali problem je politika i činjenica da se godinama ne radi ništa kako bi se spriječilo zagađenje vode, zraka i zemljišta. Problem je političke volje i pogodovanja zagađivačima, što je osnovni princip funkcioniranja ministarstava u državi. Ne pogoduje se interesima građana za što su naši političari izabrani. Kada registar bude dostupan i javan imat ćemo jasan pokazatelj ugroženosti, ako podaci budu tačno uneseni. Tada ćemo znati koliko još posla imamo na primoravanju zagađivača da smanje zagađenje. Kada je u pitanju smanjenjenje zagađenja, vežemo se za obaveze koje ne ispunjavamo, a trebala bi to biti zakonska i moralna obaveza političara” – kaže Žiško.
Iz Republičkog hidrometeorološkog zavoda potvrdili su navode Samira Lemeša u vezi s nenaplaćivanjem takse. Dostavljanje podataka, kažu, bilo je neefikasno, sporo i nefunkcionalno, i bilo je teško obraditi podatke i verifikovati ih. Sada se taj sistem unaprijedio, kažu, web aplikacijom koja će tačne i vjerodostojne podatke dostaviti do kraja godine, zbog zahtjevnosti i komplikovanosti upitnika.
