Prema relevantnim istraživanjima najmanje 50% mladih želi zauvijek napustiti BiH.
Umjesto promjene politika, političari u BiH samo dublje tonu u populizmu i demagogiji pokušavajući uvjeriti mlade da je u zemljama Zapadne Evrope gore nego u BiH.
Tako je nedavno predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik na Jahorini tokom “Sabora mladih Srpske” rekao kako su mladi u Njemačkoj zarobljeni za 2.500 evra.
No, mladi koji su otišli u Njemačku ili druge evropske države kažu da u tim državama imaju mnogo bolje uslove za život. Rijetki od njih su pristali uopšte govoriti o ovoj temi.
Tomislav Đurić, u Njemačku je otišao prije šest i po godina preko Poljoprivrednog fakulteta u Banjaluci na master studije. U početku je bilo teško, radio je praksu za sitan novac, ali trud se isplatio. Sada radi kao strateški dobavljač i menadžer sirovina za proizvodnju.
– Iskreno i najrealnije ja u BiH ili Republici Srpskoj, meni je to sve isto, ne bih htio da budem zarobljen ni sa 5.000 KM plate jer pare su bile razlog zašto ljudi odlaze, a zašto se ljudi ne vraćaju nisu više pare nego je način života, normalnost života, informacije, sloboda. To je razlog i to je ono što u BiH, u RS ne postoji – počinje Tomislav svoju priču.
Rodom je iz Kozarske Dubice u kojoj je, kao i u drugim sredinama, cjelokupna društvena atmosfera vrlo nezdrava.
– Način na koji ljudi koji se dočepaju mogućnosti da ukradu, prevare, da slažu poslije razvijaju depresiju među ostalim stanovnicima jednostavno više nije human. Zato nam je cijela država u depresivnom stanju. Zato neću da se vratim. Kada uđem u trgovinu želim da me dočeka neko sa osmijehom na licu i kaže dobar dan šta želite, a ne da me gleda poprijeko, ne da me mrzi što sam došao tu jer ja nisam nikom kriv što ima malu platu. Ja želim u svakom trenutku da znam koji bus vozi gdje. Mi to nemamo. Želim školovane doktore – dodaje Tomislav.
Nepotizam je, dodaje sagovornik Buke, u Njemačkoj nepoznanica jer zarada zavisi od toga koliko radiš, a napredovanje na poslu zavisi ne od poznanstava već od truda i zalaganja.
– Ovdje je zarobljen samo onaj ko želi da bude zarobljen, onak koji nema plana, onaj koji nikad nije imao plan i koji se nikada nije dovoljno trudio. Normalno da si stranac u zemlji. Nekim ljudima je to sasvim okej, nekima nije. To je svugdje tako. Međutim normalnost, atmosfera, to je nešto što pare ne mogu da kupe. Za 5.000KM plate ja ne bih htio da budem nečiji rob u BiH, kad kažem nečiji mi svi znamo ko u BiH može da ima platu do 2000KM“, dodaje Tomislav.
Dodik je govoreći o odlasku mladih rekao i kako 83% stanovništva posjeduje nekretninu te kako su u Republici Srpskoj voze bolji automobili. To nije slučaj u porodici Tomislava Đurića.
– Ja dolazim iz vrlo siromašne porodice, nemam čak ni stan ni kuću i ja znam šta znači neprestana borba i ta egzistencijalna briga. I šta znači gaziti svoju riječ, načelo, moral da bih kod nekog dobio psoao. To nikad sebi ne bih dozvolio. Što se tiče BiH i Republike Srpske nisam optimista. Kad se kuca BiH ili Republika Srpska na internet pretraživačima nigdje neće izaći Tomislav Đurić, izaći će Milorad Dodik, čovjek koji na TV psuje, sramoti, omalovažava, ne prihvata zemlju, ne prihvata ništa, čovjek koji je sam pojam destrukcije svega što može biti. Takvim načelima, takvim pravilima ponašanja dobijamo konstantno nove toksične političare – govori Đurić.
Nezadovoljan je i obrazovnim sistemom u BiH, navodeći da prosvjetni radnici u BiH nisu zainteresovani da djeci prenesu znanje. Život u Njemačkoj, priča nam, samo je dodatno produbio i njegovo nepovjerenje u zdravstveni sistem u BiH.
Njegov bivši sugrađanin Borjan Jukić iako formalno živi u najvećem gradu u Banjaluci najmanje je u najvećem gradu u Republici Srpskoj. Živio je u Njemačkoj i Austriji, a često putuje i u druge države svijeta gdje provodi po nekoliko mjeseci.
Skupljajući iskustva, kaže kako navodi o robovanju za 2.500 evra nisu baš toliko strašni koliko ih predstavlja Milorad Dodik.
– Od navedenog je tačno vjerovatno samo to da se u Republici Srpskoj, a pod tim mislim u Banjaluci, često i voze skupi automobili, ali oni ne svjedoče o kvalitetnom životu već o jednom ako ne jedinom simbolu društvenog ugleda i moći (što je još jedan veliki problem), pa ih građani kupuju bez obzira da li su u mogućnosti ili ne: kreditima, lizinzima itd. Da nije tužno bilo bi komično komentarisanje “EU zatvor od 2500 evra” ljudima koji su utamničeni prosječnom platom od 600 evra i to bez mogućnosti pomilovanja – kaže Jukić.
Dodikovo licmjereno blaćenje standarda života na Zapadu još je tužnije kad se sjetimo predizbornih skupova kada je penzionerima poručio da vrate povišicu ako ne glasaju za SNSD. Ili kada je uposlenicima RiTE Gacko rekao da će dobiti otkaz ako glasaju za SDS.
Srpskainfo
