Početna Biznis Mirsad se iz Švicarske vratio u Prijedor i zaposlio 111 radnika

Mirsad se iz Švicarske vratio u Prijedor i zaposlio 111 radnika

Prijedorčanin Mirsad Ramić vratio se iz Švicarske u svoj rodni kraj prije više od dvadeset godina. Godine 2004. otvorio je firmu “Cromex”. Počeo je sa samo dva radnika. Danas je u njegovom poduzeću 111 zaposlenih, a tvrdi da će rasti u godinama koje dolaze. Ramićeva firma bavi se laserskim rezanjem pomoću najnovije “Fiber Laser” tehnologije, savijanjem limova i cijevi, 3D savijanjem cijevi, praškastim farbanjem, CO2 i argonskim varenjem, planiranjem, razvojem, montažom i provjerom metalnih konstrukcija, te izradom inoks-ograda i ostalih proizvoda od inoksa.

Mirsadov glavni motiv za povratak u Bosnu i Hercegovinu bila je njegova ljubav prema domovini. Isprva nije imao previše podrške, ali je vjerovao da čini pravu stvar i ništa ga nije dalo odgovoriti od njegove zamisli. “Odmah poslije rata kada sam osjetio da je toliko-koliko sigurno, odlučio sam se vratiti. Zaključio sam: ako tamo radim dvanaest sati i ovdje radim isto toliko, moći ću živjeti. Kada pretvoriš tu razliku u plati na standard života u inostranstvu, uglavnom se to onda svede na isto. Nisam odmah imao podršku, supruga je bila ta koja je pratila, nije bila oduševljena mojom odlukom, ali je vjerovala u mene”, priča Mirsad Ramić za Stav.

Kaže kako je za njega zapadnjački način života značio da će odgoj svoje djece prepustiti u ruke drugih, a to nije želio dopustiti. Mnogi smatraju da je Zapad idealno mjesto za stvaranje porodice, Mirsad se, pak, s time ne slaže. “Ako je osoba takva da teži samo ka materijalističkom aspektu života, onda je Zapad pravo mjesto za njega. Ali ako želi stvoriti porodicu, onda i nije baš idealno. Ne osporavam tuđe mišljenje, ali ja ne mislim da je tamo dobro odgajati djecu. Države su zaista jako uređene. Međutim, ako ti neko uzme dijete na cijeli dan danas i on ti ga odgaja i podiže, ti gubiš svoju ulogu. Nakon 10-15 godina, to dijete je otuđeno. Nema onog najbitnijeg dijela: duše za život”, priča nam Ramić.

Mirsad nije tek tako postao uspješni biznismen. Iza njegovog uspjeha stoje decenije rada, truda i predanosti. Kada se tek vratio u Prijedor, radio je, kako kaže, sve što je stigao. Odrastao je u porodici gdje je svakodnevno, kao mali dječak, gledao svoju majku kako ustaje veoma rano i radi sve do kasne sate da bi osigurali svojoj djeci sve što im je bilo potrebno. Kaže da im nije nikada ništa u životu falilo. “Sve što je renovirano u kući svojim sam rukama radio. Od postavljanja podova, keramike, fasade, ništa mi nije nepoznanica. Zato i govorim sve ovo, znam koliko sam sebe žrtvovao da bih sada vodio život koji vodim. Ništa mi nije došlo preko noći”, kaže nam.

Priča nam i kako je od krucijalne važnosti da čovjek osjeća tu povezanost s porodicom, da ima želju da posjećuje i pazi svoju rodbinu i da stvori svoj vlastiti potomak. “Razlika je velika u generacijama. Generacija u kojoj sam ja odrastao nije ni blizu ove današnje. U moje vrijeme momak s 18 godina je već razmišljao o stvaranju porodice. Danas ćete pronaći muškarca s 35 godina koji nema ni djevojku, kamoli djecu. Još na to sve kaže: ‘Šta će mi djeca, jedva sebe izdržavam?!'”

Vjeruje kako se u Bosni i Hercegovini može zaraditi, uostalom, on je živi dokaz za to. Može se, kaže, živjeti lijepim životom, ako ima želje za time. Ističe kako je jedna stvar imati dovoljno da živiš lagodnim životom, a sasvim je druga stvar obogatiti se. “Šta je to sada nekome dobro, to je pitanje osobe. Neko želi za relativno kratko vrijeme da ostvari ono što se nekad u narodu kroz cijeli vijek težilo i radilo se marljivo s koljena na koljeno. Sada se to želi postići za pet godina, a to je jako teško, skoro pa nemoguće. Trebaju se postaviti neki realni okviri”, kaže nam.

Mladi sve više odlaze iz Bosne i Hercegovine, pa je pomalo iznenađujuće kada neko odluči da se vrati i da ponovo započne život u svojoj državi. Ramić smatra da je najveći problem to što mladi imaju pogrešnu percepciju o tome kakav je život u inozemnim državama. Nažalost, spremni su ostaviti svoju kuću, imovinu, sve što su stekli oni ili njihovi preci da bi otišli za “boljim životom”, gdje znaju mjesecima spavati u, ni manje ni više, kontejnerima.

“Prije se nije akumulisao kapital da bi se počelo s gradnjom kuće. Imao si samo jaku volju i želju, pa počneš od temelja i polako nadalje ideš. Čitava generacija je sada diskutabilna, njihovo promišljanje. Čeka da zaradi nekoliko stotina hiljada, pa tek onda pravi kuću, a u međuvremenu se i kredit digne pa ga otplaćuje 30 godina. Šta ti onda imaš od kuće kad je tebi već 65? Sada je važnije čovjeku kakav će telefon imati, kakvo auto, kakav sat, hoće li nositi brendiranu odjeću, njega ne zanima hoće li se oženiti, hoće li imati porodicu”, dodaje Ramić.

O razlikama u generacijama, odgoju i načinu života Mirsad nema mnogo toga lijepog za reći. Vjeruje da su društvene mreže okidač za mnoge probleme u modernom društvu, no ipak ispred svega, pa i škole i obrazovanja, stavlja ulogu roditelja. “Današnja omladina nema svoj identitet, to njima ništa ne znači. Nažalost, oni nemaju želju i volju za radom. Marljivost je jako bitna. U početku moraš od 12 do 14 sati raditi, odreći se možda nekih stvari. Promišljanje moje nekada dok sam bio mladić i promišljanje omladine danas je dijametralno. Imaginarnim putem se ne može ništa praviti za budućnost, nigdje u svijetu to nije moguće”, priča nam Ramić.

Ramić kaže kako smatra da problem naše države nije ni vlast ni sistem već kućni odgoj djece. Vjeruje da sve polazi iz kuće, te da su roditelji ti koji od djece prave ono što ona jesu. “U devedeset posto slučajeva djeci roditelji pune glavu. Kroz samo odgajanje i odrastanje mama i otac govore kako ovdje ništa ne valja, kako je ovdje užasno i nemoguće živjeti. Ja nisam vidio naciju kojoj je lakše pljuvati svoje nego nama. Toliko sam ljudi sreo koji s uvjerenjem pričaju o nečemu a nikada to nisu vidjeli svojim očima, nisu ni bili tamo. Nije ni ‘pomirisao’ Zapad, ne zna kako funkcioniše, koja je njegova suština. Dođe sada neki čovjek ovdje da otvori firmu, vozi Porsche, naš narod će odmah kazati ‘Vidi ga što se došao opariti, nije mu dosta, hoće još’, umjesto da gledaju na to da je taj čovjek došao da ih zaposli, da im pomogne. Jeste došao da zaradi, normalno je ako donosi milion da želi da makar udvostruči, ali nudi ti radno mjesto.”

Ramićeva firma već deset godina nudi svoj prostor i svoje mašine učenicima Srednje mašinske škole u Prijedoru kako bi obavljali praktičnu nastavu. Rade to jer smatraju kako je od iznimne važnosti da djeca imaju praktičnu nastavu, bitniju od teoretskog dijela školovanja, pogotovo za zanatlije. “Ima dosta djece koja dolaze iz vrijednih porodica, to se odmah da primijetiti. S tom djecom je najlakše raditi, u tri rečenice se vidi kako su oni odgojeni. To nisu djeca koja su uvjerena da su prinčevi i princeze, već su vrijedni, pametni, žele da uče i rade. Od djece ne bismo trebali tražiti ono što mi želimo i to forsirati na njima. Ako dijete vidi sebe kao pjevača, nemojte ga tjerati da bude kovač. Mi također i simbolično plaćamo učenike koji dolaze na praksu kod nas. Odvajamo onoliko koliko smo u mogućnosti, ali to im doista daje motivaciju za radom”, pojašnjava Ramić.

Posebno je važna činjenica da “Cromex” zapošljava i djevojke. Nekada je to bilo nemoguće, smatralo se kako “muški poslovi” nisu za djevojke, ali Mirsad kaže su djevojke nekada puno sposobnije od muškaraca. “I mnogo odgovornije od momaka. Momci to rade da im ‘ispadne iz ruku’, dok je kod djevojaka sve precizno”, ozbiljno će Ramić.

“Cromex” je veoma uspješna poslovna priče na našim prostorima, posebno važna jer je u njenom središtu povratnik u grad koji je preživio težak zločin. Priča koja je počela voljom i željom Mirsada Ramića, uz mnogo truda i rada. U početku sa svega dva radnika. Danas njegovih 111 zaposlenih radi na najboljim mašinama. Veoma su skupe, ali ipak je ključ poslovnog uspjeha dobro obučen radnik koji će njima upravljati. Svoje proizvode izvoze u inozemstvo, tamo je njihov kvalitet itekako prepoznat, a cijenama su mnogo povoljniji od konkurencije.

“Od Grada Prijedora smo dobili sasvim malu podršku, nešto simbolično, ali niži nivoi vlasti i ne mogu nešto po tom pitanju uraditi. Potrebno je da djeluje državna vlast, a mi se trudimo da nešto uradimo po tom planu”, kaže Ramić. Šali se kako sada ima novi plan, da malo uspori, da ode, kako kaže, “malo u hlad”, a da mlađi preuzmu posao na sebe. Ne misli da “Cromex” mora ostati porodični posao, ali mu je drago što su njegova djeca pokazala želju da nastave s onim što je njihov otac započeo. Mirsadu Ramiću je bitno da “Cromex”, u konačnici, ostane u sigurnim rukama. I u Prijedoru.

Buka