fbpx

Masovno zapošljavanje u prehrambenoj, auto i elektro industriji, plata 600 eura, smještaj i hrana obezbijeđeni

Sklapati dijelove za LCD televizore u SAMSUNG pogonu ili se zaposliti u IKEI želi sve više građana naše zemlje. Stari, mladi, nezaposleni, oni sa poslom plaćenim 400 maraka ili sa fakultetskom diplomom.

Ako je suditi prema broju autobusa koji kreću sa banjalučke autobuske stanice, fenomen koji će obilježiti ovu 2018. godinu biće masovni odlazak naših sugrađana na posao u velike fabrike automobila i bijele tehnike u Slovačku. Ove fabrike su već drugu godinu, u očajničkoj potrazi za radnom snagom, jer su slovački radnici tražeći bolje, otišli na rad u Njemačku ili neke druge zemlje Evropske unije.

A našim radnicima je plata od 500 do 700 eura, za 8 do 12 sati rada, ono što ni približno ne mogu zaraditi u BiH.

Nezaposlenost, beznađe i višegodišnje čekanje boljeg sutra su i Suzana P. 45- godišnju, ekonomisticu iz Kozarske Dubice primorali na tromjesečni rad u ovoj zemlji. Bila je zaposlena u Samsungovom pogonu, gdje je za platu od oko 600 eura radila na sklapanju dijelova za televizore. Vratila se krajem oktobra i sa nama podjelila svoje iskustvo.

“Bila sam smještena u motelu, nas četiri u prostranijoj sobi, kreveti na sprat. Kupatilo smo djelili sa još tri sobe na tom spratu, a motel je imao zajedničku kuhinju i dnevni boravak gdje smo se nakon posla družili. Smještaj nismo plaćali, ali hranu jesmo prvih dvadesetak dana, a poslije nam je i ona bila obezbjeđena. Inače cijena hrane je kao kod nas, za tih 20 dana potrošila sam oko 100 euta. U našem smještaju smo plaćali 2 eura za pranje veša, ali kako sam saznala od drugih radnika to nije bio slučaj u većini kuća i motela, jer su postoje mašine za pranje veša. To su inače bili svi moji troškovi za vrijeme tromjesečnog boravka”, priča za Buku Suzana, koja se krajem januara, opet sprema put Slovačke.

Kako nam objašnjava radnici koji imaju dokumenta EU ili slovačka dokumenta, nakon tromjesečnog rada se ne moraju vraćati u BiH, a oni koji nemaju, kao što je njen slučaj i većine ljudi odavde, nakon tri mjeseca rada u Slovačkoj, tri mjeseca moraju provesti u BiH.

Što se rada tiče, kaže, to je kao na traci i pod izvjesnim pritiskom jer se stalno kontroliše brzina i preciznost.

Sretala je ljude iz Srbije koji su tvrdili da rade i po 16 sati, da nisu isplaćivani kako je dogovoreno, da trpe robovski tretman. Ona, kaže, to nije doživjela. Bilo je dana kada je radila po 8 ili 12 sati, ali 16 nije nikada i svaka satnica joj je isplaćena. Kada se sve sagleda, posao nije lak, isrcpi čovjeka, ali znala je, naglašava, da nije došla na odmor, već da zaradi i to ju je držalo sve vrijeme.

Sa njom su radili ljudi iz raznih krajeva BiH i Srbije, svih starosnih dobi, ali joj je najteže bilo vidjeti mlade na početku dvadesetih koji u svojim zemljama vjerovatno nikada neće dobiti priliku za pristojan posao i život, a vrijedni su i željni rada.

“Nije lako vidjeti mlade, ali ni ljude koji bi za par godina trebali u penziju, ali neće moći jer od rata naovamo nigdje nisu radili prijavljeni. Svega sam se naslušala jer smo vrijeme nakon posla uglavnom provodili zajedno. Ipak sve se priče na kraju završavaju isto -ljudi samo žele da dođu do novca da bi preživjeli i prehranili svoje porodice. Nije narodu lako, pa su njihovu muku su neki spremni i iskoristiti, obećaju svašta, a na kraju ne ispune ”, kaže na kraju razgovora za Buku Suzana.

Da je Slovačka, postala “nova obećanja zemlja”, za ljude sa ovih prostora kažu i u Agencije za posredovanje pri zapošljavanju FAP koja je u srijedu sa banjalučke autobuske stanice za Slovačku otpravila tri autobusa Zeničana, Tuzlaka, Dobojlija, Bijeljinaca, Banjalučana…

“Agencija radi već 6 mjeseci i zainteresovanost naših građana za rad u ovoj Slovačkoj sve više raste. Do sada smo poslali oko 600 radnika i nije bilo nikakvih problema, svi su uredno isplaćeni za svoj rad.Inače se zarade kreću od 550 do 750 eura mjesečno. Radnici imaju plaćen prevoz, smještaj, hranu, osiguranje i ostale troškove. Smještaji su novi, čisti i opremljeni svim potrebnim stvarima za boravak. Što se tiče profila radnika, stvarno nema pravila. Prijavljuju nam se i stari i mladi, ljudi od 55 god i od 18 god iz svih gradova BiH. U prosjeku organizujemo 2-3 ture mjesečno. Većina radnika koje šaljemo ima osnovnu ili srednju školu, a ima i ljudi sa fakultetskom diplomom”, kažu nam u agenciji FAP. Partnerske firme u koje šalju radnike su OMPI Medical glass, Samsung, Mahle, DHL, FAURECIJA, JAS PLASTIK.

Napominju da od Nove godine, radnici mogu ići na rad i na godinu dana, kao i da imaju mogućnost napredovanja i stalnog zaposlenja, ali da to isključivo zavisi od njihovog angažmana i od fabrika u kojima rade.

Koliko je posao u Slovačkoj težak, hoće li, i jesu li već naši radnici prevareni kao dosta njih iz Srbije, o čemu su prošle godine pisali svi mediji u regionu, većinu građana ove zemlje sigurno neće omesti u njihovoj namjeri da pokušaju zaraditi, ako već ne mogu konvertibilne marke, onda bar slovačke evre.

Sjetimo se samo da su ljetos pred slovenačkim konzulatom u Banjaluci iz Savetovališta za inostrane radnike u Ljubljani, dijelili letke i upozoravali na opasnosti koje radnike čekaju u Sloveniji- rad po 15 sati dnevno na crno, bez osnovnih prava, za minimalne plate, bez zdravstvene i svake druge zaštite, ali ih niko od 70-ak okupljenih građana koji su čekali vizu, nije ozbiljno shvatio. I nije odustao.

A i zašto bi? Od čega u BiH da živi 500. 000 nezaposlenih ili četveročlana porodica čija majka ili otac rade na crno za 400-500 maraka?

Stoga je više nego izvjesno da će angažovanje radnika iz BiH na poslovima u Slovčkim firmama biti fenomen koji će obilježiti godinu pred nama.

Buka

Dental Studio Prijedor
ASHA prodaja vozila