Savka Majdanac, najstarija stanovnica Kijevaca, sela u gradiškom Potkozarju, nedavno je zagazila u 98. godinu.
Breme vremena i života za nju nije teško. Ona ga hrabro nosi, boreći se da i u desetoj deceniji doprinese porodici i svom domaćinstvu. Ima četvoro djece, petoro unučadi, sedmoro praunučadi.
Svi se prema njoj, veli Savka, odnose kako treba, poštuju je i uvažavaju.
“Niko me ne tjera da radim, to je moja volja. Isto tako, ne mogu me ni spriječiti ako ja nešto isplaniram da uradim, da doprinesem kući i domaćinstvu”, ispričala nam je Savka, uvijek spremna za razgovor.
“Ne mogu gledati da nešto propada, a to treba i može da se spasi, da se uradi. U selu i kod kuće uvijek ima posla ko hoće da radi”, kazala je Savka Majdanac, koju smo zatekli među stadom ovaca.
Prije toga bila je u štali, unosila sijeno, sakupljala jaja u kokošinjcu. U ovom potkozarskom kraju, koji je priroda bogato podarila, Savka živi sa snahom Biljanom i sinom Vesom. Kod kuće je najčešće sama.
“Kada snaha i sin odu za poslom, kod kuće sve poslove stižem da uradim. Moja obaveza su svinje, ovce, krave, živadi… Sve ih namirujem, donosim hranu, pojim… Radim i u bašti, imam mnogo povrća, ne mogu dopustiti da uraste u travu ili izgori na vrelini, kakva je bila ovog ljeta”, priča Savka, trudeći se da nam što bolje opiše svoje obaveze, ali i stavove.
“Ništa zbog mene ne trpi. Sadim i rasađujem cvijeće, kosim oko kuće, krčim međe, sakupljam voće… Nema posla koji ne radim. Drži me životni optimizam, radujem se svemu, svakom danu i svakom čovjeku, svemu dobrome u selu. Jedino mi je žao što omladina odlazi, ali ja tome ništa ne mogu. Ko mene sluša i pita? Niko”, opisuje Savka svakodnevicu i iznosi svoje stavove.
“Rano ustajem, u pet ili pola šest. Kuvam kafu, pa provjeravam stanje u štali, u bašti, hranim i pojim stoku. Svaki sat mi je isplaniran. Zdravlje me služi, jedino slabije čujem. Neprijatno mi je kada me neko pita, on jedno, a ja odgovaram drugo, kao u izvrnutoj priči. Prije nekoliko godina, radeći tako oko kuće, ugrizla me bijesna mačka pa sam sto muka prošla, bila sam i u bolnici u Banjaluci, ali se opet sve dobro završilo”, prisjeća se ova krepka starica lošeg iskustva i napada bijesne mačke.
Raspitujemo se za važne događaje koje pamti, za porodicu i ukućane.
“Prometnula sam dva rata, odrasla u brojnoj porodici Vukajlović, u Kijevcima. Imala sam sedmoro braće i sestara. Ja sam najstarija, ali svi oni, mlađi od mene, su umrli. Ipak, bilo mi je najteže kada mi je umro muž Milovan, prije tridesetak godina”, požalila nam se Savka, analizirajući uz to život u državama koje su protutnjale njenim životom.
“Najljepše sam živjela u vrijeme Titove države, u Kraljevini Jugoslaviji sam bila mlada da bih mogla o tome govoriti. Imala sam 14 godina kada je izbio Drugi svjetski rat. Dolazak slobode, 1945. godine, meni je dao optimizam, osvijetlio put. Bili smo sirotinja, ali nas je nešto nosilo da radimo i gradimo. Sloboda i mir koje smo imali u Jugoslaviji nikada se neće ponoviti”, veli Savka. Ni današnjicu, kako kaže, ne kudi niti ogovara.
“Lijepo je i danas. Ne valja samo što se narod svađa. Mnogo mržnje uvuklo se u ljude, zavladala je ljenost, samo sjede u kafanama i vode politiku”, kritikuje baka Savka sve koji mnogo pričaju, a malo rade, one koji žele da “svakom loncu budu poklopac”.
Savka Majdanac rijetko ide iz svoga sela. Ljetos je bila u Gradišci, ali ono što je vidjela, nije joj se dopalo.
“Bila sam u Gradišci, tamo nema praznog mjesta u kafani, a na njivi sve prazno, nigdje nikoga. Zarasli su putevi, međe zauzele sve, ne mogu se vozila mimoići, njive su u trnju, a ljudi, umjesto da ih krče i uređuju, hodaju po gradu i psuju državu”, uvjerena je naša sagovornica, koja je 27. oktobra napunila 97 godina. Sada broji 98. ljeto i sve je bliže stotoj. Ako je doživi, dodaje, biće to veliko slavlje. Muzičare su njeni ukućani već angažovali, jer stotinu godina nije za potcjenjivanje, ali ni nedokučivo za Savkinu kondiciju, bistru pamet i životni optimizam.
Nezavisne
