Početna BiH Koliko je Stjepan Tomašević kriv za propast Bosanskog Kraljevstva

Koliko je Stjepan Tomašević kriv za propast Bosanskog Kraljevstva

Stjepan Tomašević je priznavao prevlast ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina, nadajući se obećanoj pomoći. Stoga je 3. juna 1462. otkazao sultanu plaćanje danka.

Stjepan Tomašević Kotromanić je bio posljednji kralj Bosne i posljednji despot Srbije. Pogubljen je na današnji dan 1463. godine, nakon što je, vjerujući u obećanu pomoć susjednih vladara, odbio postupiti po sultanovoj naredbi.

Na vlast u Bosni došao je nakon očeve smrti 10. jula 1461. godine. Svjestan opasnosti koja mu je prijetila Tomašević je već 1461. godine u poslanici papi predvidio osmansku najezdu velikih razmjera i zamolio ga za pomoć.

Budući da su Osmanlije sve više nadirali, novi se kralj pomirio s hercegom Stjepanom i pismeno molio evropske vladare da mu pomognu u odbrani Bosne. Kao znak podrške papa Pio II poslao mu je krunu kojom je u Crkvi svete Marije u Jajcu u novembru 1461. godine okrunjen za bosanskog kralja od strane papinog delegata, stoji na stranici historija.ba

Stjepan Tomašević je priznavao prevlast ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina, nadajući se obećanoj pomoći. Stoga je 3. juna 1462. otkazao sultanu plaćanje danka. Na početku 1463. godine obratio se opet Mlecima upozoravajući ih da Osmanlije smjeraju tog ljeta zauzeti svu Bosnu, a da će nakon toga zaprijetiti i mletačkim posjedima u Dalmaciji.

Velika osmanlijska vojska pod vodstvom Mehmeda II okupila se u proljeće 1463. u Adriano-polu (Edirnu) i krenula na Bosnu. Kralj je pobjegao iz kraljevskoga grada Bobovca, koji je bez otpora predao zapovjednik Radak 20. maja 1463. Stjepan se najprije sklonio u Jajce, a onda u utvrđeni grad Ključ na Sani. Tu se Mehmet-paša Anđelković pismeno i pod zakletvom obvezao da će mu poštedjeti život i pustiti da slobodno ide kamo hoće ako preda grad.

Kad se nakon pregovora predao, zarobio ga je i odveo sultanu Mehmedu u Jajce, koji ga je natjerao da potpiše naredbu svim zapovjednicima da predaju gradove Turcima. Ujedno je sultan Mehmedovu zakletvu proglasio nevaljanom i u svom taboru pred Jajcem 5. juna dao pogubiti kralja, njegovog strica Radivoja i mnogo bosanske vlastele. Tako je smrću posljednjega bosanskog kralja Bosna izgubila svoju samostalnost i postala turski Bosanski sandžak.

Tomašević je bio jedini kralj Bosne okrunjen krunom iz Vatikana. Zapad je pad Bosne ravnodušno posmatrao. Tek kada je (srednja) Bosna pala, iz Venecije 14. juna 1463. godine pišu u Firencu da je “pred očima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo”.

Posmrtni ostaci kralja Stjepana pohranjeni su u Franjevačkom samostanu u Jajcu, a uspomena na njega i danas je u narodu živa i mnogi hodočaste na Kraljev grob na brdu iznad Jajca.

Emir O. Filipović u radu “Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva” citirao je, između ostalog, navode historičara i književnika o uzrocima pada Bosanskog Kraljevstva.

Tako navodi da Safvet-beg Bašagić (†1934.) u svom djelu Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, objavljenom 1900., osnovnim uzrokom pada Bosne smatra vjersku mržnju. Tako tvrdi da od pomirenja Stjepana Tomaševića s Matijašem, hercegom i papom “Bosna nije ništa imala osim pospješenja katastrofe. Vjerska mržnja, koja se u bogumilima kroz stoljeća uvriježila prama katolicizmu, sada prevrši svaku mjeru”.

Prema Bašagiću, Stjepan Tomašević bio je “uvjeren, da je nemoguće odbraniti se, a još nemogućnije umaknuti u Hrvatsku ili Dalmaciju”, pa je bio primoran stupiti u pregovore s Mahmud-pašom oko predaje, dok u napomeni na istoj stranici ističe: Što neki kao Knežević tvrde, da se kralj tri godine mogo braniti iz Ključa ne da se razumiti. Sila, koja je prije deset godina za kratko vrijeme razbila velike carigradske zidine, sila, koja bi u stanju bila za tri godine porušiti Kineski zid, reći, da ne bi mogla osvojiti mali Ključ, to je više, nego prećerano.

Bašagić se osvrnuo i na pisanje Račkog i Klaića, ustvrdivši da mu je čudnovato to što neki povjesničari spočitavaju Bosni – da je kukavno izgubila svoju samostalnost, da se ne može ponositi kao Srbija knezom Lazarom ili Bizant carem Konstantinom – te ističe da se u danim prilikama ni Lazar, ni Konstantin, ni bilo koji drugi vladar ne bi mogao oduprijeti više od Stjepana Tomaševića. Time je ukazao na to da su pojedini autori površnim pristupom problemu umanjivali bosanski otpor, dok je on jasno izrazio svoj odnos prema njemu svrstavši ga u istu ravninu s otporom drugih zemalja koje su se našle na udaru osmanske ekspanzije.

Mađarski historičar Lajos Thallóczy u svojoj knjizi Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca promatrao je stvari iz mađarske političke perspektive te je iz pozicije državnog činovnika dao i najoštriji historiografski sud o kralju Stjepanu Tomaševiću.

Protiv kršćanstva nije nitko toliko zgriješio kao bosanski kralj. Kao podanik ugarskoga kralja, od koga mu je izviralo svako pravo, neprisiljen ni od koga prešao je k Turčinu i plaćajući mu porez osnažio ga. Zatim se pretvarao kao obraćenik i prevario svoje dobročinitelje, jer je od njih zadobivenu pomoć dao neprijatelju. Koliko je odatle poteklo štete, koliko je zemlje uništeno, koliko je ljudi u roblje prodano, to nije potrebno spominjati, jer je poznato, piše Thallóczy.

Ovakvim opisom Stjepana Tomaševića i situacije u kojoj se njegova zemlja našla, Thallóczy ga je želio predstaviti kao izdajicu, bez sumnje u želji da istakne značaj i ulogu ugarskog kralja Matijaša Korvina u borbi protiv Osmanskog Carstva. On je naglasio da je bosanski kralj podanik ugarskoga kralja i takvo se objašnjenje lijepo uklapalo u njegovo djelo iz perspektive koja je prošlost Bosne i Hercegovine nastojala što više približiti Mađarskoj u okviru ustrojstva dvojne Habsburške Monarhije.

Problematika pada Bosne razmatrala se i u obimom nevelikom djelu koje je Vjenceslavu Vlajiću poslužilo za stjecanje doktorskog zvanja na Sveučilištu u Freiburgu. Njegova knjižica, naslovljena Pad Bosanskog kraljevstva, objavljena je na njemačkom jeziku u Sarajevu 1926. godine. Vlajić je nekritički preuzeo retoriku i stil izlaganja svojih prethodnika, žaleći za tužnom slikom Bosne, ističući da je pala gotovo bez ijedne bitke i bez junačkih žrtava kroz koje bi se mogla dokazati njena sposobnost za opstanak.

I za njega je, kao i za mnoge druge prije njega, glavni uzrok bosanskog sloma ležao u unutrašnjem nejedinstvu, koje se posebno manifestiralo na vjerskom polju.

Vladimir Ćorović je pisao u svojoj Historiji Bosne 1940. u duhu prožetom srpskim političkim uvjerenjima, dajući nam najjasnije do tada formuliranu negativnu ocjenu otpora Bosanskog Kraljevstva: Bosna je pala brzo, bez ijedne veće bitke i skoro bez ikakve prave borbe, ‘šapatom’ kako se posle govorilo, izjedena već ranije domaćom neslogom, otsustvom svake moralne odgovornosti, i besprimerno bezobzirnom sebičnošću onih koji su se nalazili na njenom čelu. Turci su jednim udarom noge srušili zgradu koja je bila sva crvotočna. Niko ne ustade da je požrtvovano brani, a izdaje je bilo na više strana …

Bosanska historija ne dade ni jedne Marice, a kamo li veličanstvenog Kosova! Nijedna balkanska država nije pala brže, ni lakomislenije, ni sramnije. Kako se borio stari despot Đurađ; kako, baš protiv ovog istog sultana, Skender-beg! … Bosna je pala skoro kao primer države, koja nije imala ni neke svesne historijske misije ni neke jasne ideje vodilje … s Bosnom je 1463. god. nestalo jedne države, koja je nastala i živela pretežno samo kao geografska jedinica i koja je samo u jednom izuzetnom periodu pokušala iz svog geografskog položaja stvoriti jednu historijsku misiju.

Izvan okvira ovoga rada izlazi detaljno analiziranje pojmova korištenih u ovome pasusu, poput ideja vodilja, zatim historijska misija, geografska jedinica i slično. U okviru suvremenih historiografskih koncepcija, a tadašnjeg povijesnog konteksta, i konteksta u kojem su izrečeni, oni jasno oslikavaju autorov odnos ne samo prema srednjovjekovnoj stvarnosti i situaciji u kojoj se Bosna našla sredinom 15. stoljeća nego i prema Bosni kao povijesnoj kategoriji uopće.

Tokom Drugog svjetskog rata u Sarajevu je u izdanju Hrvatskog kulturnog društva Napredak 1943. tiskana Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, u kojoj je najveći i najvažniji zadatak prikazivanja političke historije pripao Marku Perojeviću. On nije prihvatio tvrdnju da su heretici krivi za pad kraljevine i da su po osvajanju Bosne patareni počeli prelaziti na islam.

Odbacivši odgovornost s kralja, on je razloge za pad Bosne vidio, kao i Orbini, u neslozi bosanskih velikaša i njihovim različitim mišljenjima. Kraljevstvo bosansko već je godinama imalo u sebi crva, koji ga je izjedao i bio dostatan malo vjetar, pa da ono padne kao gnjila jabuka … Pustio je sultan da onaj crv u tijelu Bosne izvrši svoj razorni posao, da dogrize onu tanku nit, o kojoj je visila sudbina bosanskoga kraljevstva. Istina je, bilo je u Bosni patarena, možda su bili toliko jaki da su drmali temeljima države, što ipak nije dokazano, ali sa svim tim nijesu patareni skrivili propast Bosne. Nije ničim utvrđeno da je Radak iz kakve vjerske mržnje i osvete postao izdajica domovine. Ne vidi se dakle da su vjerske razmirice bile uzrokom propasti Bosne. Ne može se također tvrditi, da su odmah po osvojenju Bosne počeli patareni listom prelaziti na islam. Tomu nema dokaza.

Perojević odgovornost za pad Bosne zbacuje s kralja i rezimira: Bosanski velikaši nijesu gradili bosansku državu, nego joj uvijek podkopavali temelje zbog vlastitih interesa. Kralj je bio lutka u njihovim rukama. Oni su postavljali kraljeve na prijestolje, oni su ih i skidali. Nijedan kralj nije od njih mogao da vodi samostalnu državnu politiku, da učvrsti državu ni prema unutrašnjosti ni prema vanjskom svijetu. Jedne središnje državne vlasti u Bosni nije bilo. Turčin je mnogomu velikašu bio veći prijatelj nego sam kralj. Velikaši su zvali Turke ili da im pomognu ili sude. Kakvi su bili velikaši, takav je bio i narod … Turska obećanja o poboljšanju težačkih odnošaja, čini se da su narodnoj duši uspavala osjećaj slobode i nezavisnosti bosanskoga kraljevstva. To je možda bilo najjače oružje, kojim je Turčin svladao i osvojio Bosnu.

U Historiji naroda Jugoslavije, najutjecajnijem djelu jugoslavenske historiografije, sveučilišnom udžbeniku svih sveučilišta diljem tadašnje federacije, Mihailo Dinić se, u duhu i maniri istinskog istraživača, suzdržao od brzopleto i nespretno donesenih zaključaka i ocjena o padu Bosne te se odlučio pisati o njezinu međunarodnom položaju i nastojanju posljednjih bosanskih vladara da uz oslonac na Ugarsku i papu otklone opasnost od Turaka.

U nemogućnosti da se sama potpuno oslobodi zavisnosti od Turaka i njihova utjecaja, Bosna ih je, prema Diniću, pokušavala paralizirati i održati se uz pomoć onih sila koje su prije najviše ugrožavale njenu samostalnost. On zaključuje da su Turci “Bosnu postepeno za više decenija sistematski slabili i razarali njezinu otpornu snagu”, čime je napravio ključni pomak od svojih prethodnika ukazavši na otpor bosanske države i na činjenicu da su Osmanlije Bosnu iscrpljivali kroz dulje razdoblje.

Zbog činjenice da je postupno širenje Osmanskog Carstva na prostorima jugoistočne Europe bio jedinstven proces, u historiografiji su se neminovno povlačile paralele između bosanskog slučaja i drugih zemalja koje su pale pod osmansku vlast u 14. i 15. stoljeću. Iako se te komparacije nameću same po sebi, veoma je teško izvući iz njih bilo kakvu pouku jer se zapravo radi o suštinski drukčijim prilikama kojima su pojedini vladari i njihove zemlje bili izloženi – od Bizantskog Carstva preko Srpske Despotovine do drugih manjih ili većih kneževina.

U tim su usporedbama Bosna i njen vladar obično u historiografiji slabo prolazili i davala im se negativna ocjena. Krivnja za pad Bosne morala je pasti na nečija leđa te je prst najčešće bio uperen na jednog od dvojice posljednjih bosanskih kraljeva.

U skladu s duhom i moralom svog vremena, kao i s tadašnjim historiografskim dostignućima, mnogi su autori uzroke brzog pada Bosne tražili u unutrašnjim faktorima, rastrojstvu zemlje, kompleksnoj vjerskoj situaciji i prisutnosti heretika, a kao najčešći razlog navodila se nesloga velikaša te izdaja, iako samo jedan suvremeni i pouzdani diplomatički izvor govori o izdajstvu. Na osnovi izlaganja ovih povjesničara stvoren je mit o jednostavnom i lakom padu srednjovjekovne bosanske države čiji je sastavni dio činila navodna “bogumilska” izdaja.

Savremena je historiografija zaključila da je taj mit zapravo djelo tadašnjeg papinskog legata u Bosni, biskupa Nikole Modruškog, kojim je pokušao opravdati vlastitu pogrešnu politiku, koja je ubrzala ionako neminovan slom. Malo se historičara u bavljenju ovom temom odlučilo promatrati širu sliku i uvrstiti u svoja razmatranja i vanjske faktore. To se posebno osjeća u starijoj literaturi, koja u duhu nacionalno-romantičarske historiografije te shvaćanju junaštva i etičkih vrijednosti o padu Bosne daje više, uglavnom negativnih ocjena.

Ako se uzmu u obzir svi dostupni izvori, a oni rimske i mađarske provenijencije podvrgnu kritičkoj analizi, stječe se dojam o naglom prodoru osmanskih trupa u Bosnu, intenzivnoj borbi pod Bobovcem i drugim bosanskim tvrđavama, grčevitom otporu branitelja, razaranju i deportacijama stanovništva, općoj panici i bježanju prema Jadranu i otocima. Iako stav da je obrana Bosanskog Kraljevstva prilikom zadnjeg osmanskog napada veoma brzo popustila nije sasvim pogrešan, objavljivanjem novih izvora i rezultata historiografskih analiza došlo se do saznanja da je Bosna u borbi s Osmanskim Carstvom ipak pružala značajan otpor.

Konačni pad Bosne pod Osmanlije zapravo je rezultat brojnih međusobno uvjetovanih faktora i bio je tek završnica procesa započetog davno prije, prvim sukobom bosanskih i osmanskih vojnih snaga 1386. godine. Sagleda li se ukupna osmanska politika u Bosni, ali i osmanska osvajačka politika uopće u jugoistočnoj Evropi, primjećuje se da se Bosna veoma dugo opirala snažnim pritiscima i da je pod osmansku vlast “padala” skoro 80 godina.