Početna Vijesti IZVINITE, MRVICE! JOŠ JEDNA RANA Republike Srpske: „Zakrpite mu tu rupetinu na...

IZVINITE, MRVICE! JOŠ JEDNA RANA Republike Srpske: „Zakrpite mu tu rupetinu na glavi da ne zjapi tako“! Ljudi, to su BEBE!

“Dr Vladimir Perendija, jedno odvratno biće i nešto najstrašnije što može da zadesi takav odjel…”

Rukovodstvo Univerzitetsko kliničkog centra Republike Srpske (UKC RS) više puta do sad poricalo je katastrofalne uslove te nehumano ophođenje osoblja prema pacijentima u ovoj ustanovi.

Nerijetko su u javnosti izlazile fotografije dječijeg kupatila, kada, soba, obroka, kreveta itd. sa Klinike za ginekologiju i akušerstvo, ali, UKC je sve navode demantovao.

I dok se direktor UKC-a Vlado Đajić skandalozno provodi po noćnim klubovima, a UKC svrstava rame uz rame sa mnogim evropskim i svjetskim medicinskim centrima, ovaj horor o kojem ćete čitati narednih minuta, zapravo je naša realnost.

Rizična trudnoća i ležanje na odjelu

– Zbog rizika u tudnoći, mjesec dana prije porođaja sam morala ležati u bolnici, strogo mirovanje. Prvo sam se tu nagledala svačeg. Recimo, s obzirom na to da nisam smjela ustajati i kretati se, sve sam obavljala u krevetu, a tuta za nužde i tanjir za hranu su mi se nalazili na istom mjestu. A koliko puta sam morala bukvalno da molim i dozivam sestru da mi isprazni tutu i da šakom i kapom dajem novac svima. Jednom smo za doručak dobile viršlu i kašikicu sira, fotografisala sam to i postavila na Fejsbuk. Nije prošlo ni pet minuta, kao furija u sobu došla je doktorica i rekla mi: Kako te nije sramota, spasili smo život i tebi i bebi, a ti se tako ophodiš, brukaš klinički. I ja sam odrastala uz ovakav doručak… – započela je za Aloonline.ba majka prijevremeno rođene bebe (identitet poznat redakciji).

Porod je bio prijevremeni, u 27. nedjelji trudnoće.

– Sjećam se buđenja iz anestezije i da sam samo sve zapitkivala da li mi je živa beba, niko ništa nije govorio. Došla je jedna doktorica koja mi je kazala „Ne boj se, živa ti je beba“. Prebačena sam na odjel carskog reza. Svi koji smo tu ležali, imali smo barem jednu sreću, jer su tu bile mlade sestrice na praksi koje su nam pomagale. Govorim jednu sreću, jer je načelnik tog odjela, doktor Vladimir Perendija, jedno odvratno biće i nešto najstrašnije što može da zadesi takav odjel. Nas je tada ležalo 21 mama, majke koje su u jako teškim situacijama, zdravstvenim problemima, majke koje kad odu da vide bebu znaju da je to možda posljednji put da je vide živu, jer je svaki novi dan rizik, svaki novi dan je pitanje života ili smrti… zamislite kako se te žene osjećaju?! A doktor Perendija i glavna sestra se deru na pacijentice, ne smijete se požaliti ni na šta. Ako se neko i požali, tu odmah kreće galama, iživljavanje i urlanje: „Ti si ovdje samo zbog bebe“. Ne daj bože pitati da ti pregleda ranu… – rekla je ogorčeno.

Nedostatak njege je osjetila i na sopstvenoj koži

– Inače imam problema sa kičmom, dva dana i dvije noći sam hodala sa ranom po hodnicima i molila da mi neko pomogne. I ja sam dobila odgovor: Ne zanima me, tu si zbog bebe i ništa drugo. U međuvremenu, naglo su mi počele oticati noge, ali i dalje ništa. Pozvala sam supruga koji je morao zvati neke ljude da mi se pomogne. Tada je utvrđeno da sam dobila trombozu. Dolazi načelnik Perendija i kaže: Zašto ranije niste došli i rekli da imate problema… Ne znam, ne mogu opisati… Perendija je nešto najodvratnije što može zadesiti takav odjel. Moramo moliti za sve, glavna sestra sasjeca pogledom ako se javiš.

– Beba je ležala na Neonatologiji. Tu smo se susreli sa doktorom Borisom Zecom koji je spasio moju bebu, on ju je i intubirao i operisao. On i doktorica Ljilja Solomun su sve fino objašnjavali, čak i najteže stvari su znali saopštiti na „fin“ način. Za razliku od dr Vesne Novaković kod koje tog pristupa nema. Konstantno su bebe samo životno ugrožene, sve je najcrnje i loše. Pomislim da se služi tim majčinim bolom za svoj profit.

Jedva dočekavši vrijeme za posjete, da bebu vidi makar na pola sata, zatekla je praznu sobu.

– Šokirana sam upitala gdje je moje dijete, kazali su mi da su ga hitno morali spustiti u salu. Beba je imala krvarenje najvišeg stepena na mozgu, došlo je do hematoma i to se pratilo ali je taj dan došlo do naglog pogoršanja. Kada sam ga nakon toga vidjela, glava mu je bila totalno deformisana, imala je oblik gljive. Imao je cjevčicu u glavi, vidjela se sva koža, rana nije bila ni zašivena… Mislim, strašno… Poslije svega toga, jedan dan, kada je bilo vrijeme za izdajanje, čule smo u sobi pored ljekara kako priča sa nekim: „Ne znam više šta da mu radim i šta da mu dam, ne prihvata više ni hranu, počeo je da bljuca. Nemojte slučajno opet da ga stavljate u totalnu anestezju, jutros sam ga jedva probudio. I zakrpite tu rupetinu na glavi da ne zjapi tako!“ Onda su progurali inkubator i vidjela sam da je to moja beba!

Nakon više ponovljenih zahvata i borbe roditelja, beba je prebačena u Beograd.

– Tada su mi rekli, šaljemo dijete za Beograd, ali na vašu inicijativu. Kasnije i u razgovoru sa tamošnjim ljekarima, stečen je utisak da medicinari na UKC idu do posljednjeg trenutka ma koliko god ugrožavali nečiji život, samo, eto, da se slučajno ne bi pričalo da su oni nestručni. Takođe, na UKC ne postoji mikrohirurg za nedonošče, moju bebu je operisala dr Vesna Ivanišević koja je neurohirurg. Na kasnijim pregledima, pravi hirurg za novorođenčad iz zemlje u regionu nam je rekao: „Zamisliti da ja koja 30 godina operišem i otvaram mozak veličine orasa, sada radim na mozgu čovjeka koji ima 50 godina…

Ovaj mali i neustrašivi borac, nedavno je preležao i kovid

– Ležali smo na odjeljenju Febrilno kovid. Dok je dan, imate sestru, noću uključi terapiju i ode odatle. Preko puta sobe imate prostoriju u kojoj se nalazi telefon i u slučaju da se nešto dogodi, zovete na taj lokal i onda se i ne javi. Smrzavali smo se. Imali smo tu neku grijalicu, naređeno nam je da je naveče moramo isključiti da nam se ne suši zrak. Na svoju odgovornost sam tražila da dijete i ja idemo kući – zaključila je ova majka za Aloonline.ba.