Nedjeljno jutro, 2. novembar 2025. godine naša vesela družina okupila se kod hotela na Mrakovici, spremna za izazov od 26 kilometara – stazu koja vodi preko Lisine, kao najvišeg vrha Kozare, sve do Ivanjske. Na papiru to zvuči lagano… ali kad se krene, shvatiš da papir ne pokazuje uzbrdice!
Već na prvim kilometrima, sunce nas je počastilo toplinom, a Kozara svojim pogledima. Sa svakim korakom otvarali su se vidici – blagi brežuljci, guste šume i pokoji hrabri hrast što se još ne da jeseni.
Na Previjii smo, u planinarskom domu, napravili dužu pauzu, gdje su nas ljubazni domaćini dočekali sa čajem i ukusnom pitom od jabuka. Nije izostala kafa iz termosice, sendviči, pokoja čokoladica i obavezna grupna fotografija. Šale nisu izostale, a svi su se složili da je Kozara ponovo pokazala zašto je zovu „planina dobrog raspoloženja“.
Do Ivanjske smo stigli umorni, ali zadovoljni. Plan je bio da nas voz vrati kući… Međutim, kako to često biva u planinarskim pričama, voz je imao druge planove. Nakon kratkog vijećanja i nekoliko telefonskih poziva – bus je postao naš novi spasitelj. Nije ni loše: uz pjesmu i smijeh, povratak je prošao brzo.
Na kraju dana – ipak 30 kilometara u nogama, osmijeh na licima, i još jedno sjećanje više u planinarskoj zbirci. Kozara nas je opet osvojila – tiho, mirisno i s puno boja.
Do sljedeće avanture – vedro i s osmijehom!
Tekst: Ivana Kalinić Ilinčić
Fotografije: Radana Daljević, Valentina Dešić, Ivana Kalinić Ilinčić i Marko Sarić
