„Iz ove stvarnosti neprestano preispitujemo svoja sjećanja i pitamo se da li je sve bila laž, da li smo zaista u intimi svojih kuća oštrili noževe dok smo se na ulici licemjerno pozdravljali ‘kako pripada’. A nismo“, kaže u intervjuu za Lupigu Refik Hodžić. Ovaj bivši novinar, aktivist, vrlo talentirani autor, svojevremeni glasnogovornik Haškog suda, a sadašnji strateški komunikator, danas će u Zagrebu predstaviti svoj roman „Polaroid kauboj“.
Radi se o vrlo pitkom štivu, kratkim, melankolijom nabijenim pričama o autorovom odrastanju u vrijeme prijedorskog zlatnog doba, koncem sedamdesetih i osamdesetih. Pomalo magično odrastanje u pitomoj sredini bez sveprisutnosti hiperprotektivnih roditelja, kupanja na rijeci, klizanja, lunjanja, sav taj imaginarij dodatno je neodoljiv sada kad toga više nema. Iako je ono što će u gradu na Sani uslijediti 1992. godine ovdje ostalo u drugom platu, nadolazeća mračna vremenaitekako se daju naslutiti, što romanu daje jednu dodatnu dimenziju.
„Ovo je priča – majstorski ispričana u ćopićevskom, krajiškom maniru onda kad priča o djetinjstvu, a karverovski iskašljana kad priča o lutanjima po surovom neželjenom zapadnom svijetu – priča izopćenika, nesretnika, usamljenika, ranjene migrantske duše i stoga bolesnog tijela, o gorkoj, nagloj, surovoj zrelosti mladog čovjeka koji u jednom trenu spoznaje, u mrklom mraku novozelandske duge noći, shvata da je čovjek bez doma i bez domovine i da mora ostaviti i zaboraviti sve što je do tada bio“, napisala je pjesnikinja Ferida Duraković, recenzentica i lektorica knjige objavljene u izdanju portala slobode NOMAD.
Predstavljanje Hodžićevog romana organizira Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba uKnjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, u Preradovićevoj 5, Zagreb. s početkom u 19 sati. Osim autora na promociji će sudjelovati Davor Sučić, frontmen Zabranjenog pušenja poznatiji kao Sejo Sexon, Lupigin Ladislav Tomičić i glazbenik Ismet Kurtović iz slavnog benda Drugi način, koji porijeklo vuče iz Prijedoru susjednog Sanskog Mosta, dok će razgovor moderirati Aneta Vladimirov. S Hodžićem smo nadugo i naširoko razgovarali uoči zagrebačke promocije, a opet nije bilo dovoljno vremena da ga pitamo sve što bismo htjeli.
“Za državne institucije mi uglavnom ne postojimo” – Refik Hodžić (FOTO: Privatni album)
Kao i sve nas dok smo bili klinci i vas je otac opominjao da je pristojno javljanje susjedima imperativ dječjeg bontona („Nedotibog da ja čujem da si prošo kraj starijeg ko gluha kuja a da nisi pozdravio“). U vašem slučaju bio je tu i dodatak, uputa kome se obratiti s dobar dan, a kome s merhaba. Literarno ste to postavili tako da situaciju možemo očitati u anegdotalnom tonu, no u bezazlenoj crtici nazire se latentna prijetnja koja će se realizirati petnaestak godina kasnije. Je li život u multietničkoj sredini kao što je prijeratni Prijedor doista bio idiličan, sa sviješću o razlikama, ali bez podjela? Ili su stvari ipak kompliciranije, pa se one druge i tada više toleriralo nego što ih se prihvaćalo kao ravnopravne i svoje?
– Život u Prijedoru nije bio idiličan, kao što to uglavnom nigdje nije, ali razlike o kojima govorite nisu oblikovale život na način na koji to čine danas. Svijest o razlikama postojala je unutar kompleksnog mozaika odnosa među ljudima gdje su neke druge stvari bile odlučujuće. Kasnije će te razlike od jednog, važnog, ali ipak samo jednog, elementa naših života postati kičmom svih razgovora – o identitetu, istoriji, budućnosti – i zbrisaće sve druge kao nebitne, efemerne. Zato iz ove stvarnosti neprestano preispitujemo svoja sjećanja i pitamo se da li je sve bila laž, da li smo zaista u intimi svojih kuća oštrili noževe dok smo se na ulici licemjerno pozdravljali „kako pripada“. A nismo. Danas kada o procesu dehumanizacije znam puno više nego što sam ikada htio, znam da se taj proces odvija vrlo brzo kada ga upregnu moćnici koji kontrolišu medije, obrazovanje, vjerske institucije, kompletnu svakodnevnicu.
Uzevši u obzir sve što se u međuvremenu dogodilo, pitanje će apsurdno zaškripati, ali evo hipotetski – da devedesetih nekim čudom nije došlo do katastrofe, bi li Bosna imala potencijal i šansu kao harmonično mjesto za život bez roka trajanja ili je u multikulturalnost naprosto upisano da prije ili kasnije mora eksplodirati?
– Ne znam za harmonično i bez roka trajanja, jer ne poznajem primjere takvih društava, ali je sigurno imala potencijal da bude jedno vibrantno, zanimljivo, privlačno društvo. Živio sam i u Njujorku i u Bejrutu, u Kolombu i Hagu, u Aucklandu i Sarajevu, da ne nabrajam, i u svakoj od tih višekulturalnih sredina postoji tenzija koju hrane razlike među ljudima o kojima govorite. Međutim, društveni okvir ili, tačnije, društveni ugovor, ekonomska moć i geopolitičke okolnosti utiču na mogućnost da ta tenzija iz koje se rađaju vibrantnost i ljepota u nekom trenutku prerastu u nasilje. Ne slažem se sa tezom da ljudi koji žive u takvim sredinama žude za nasiljem ili da im je to neki usud. Ali je istina da je u njima daleko lakše katalizirati nasilje nego u homogenim društvima „očišćenim“ od razlika.
Putnik namjernik u Prijedoru teško da ne može osjetiti njegovu nedavnu mračnu prošlost. Kada govorimo o tamošnjim logorima, Omarskoj, Keratermu i Trnopolju, što je s kulturom sjećanja, s komemoriranjem žrtava? Osim inicijative Dana bijelih traka u organizaciji vas građanskih aktivista, ima li ikakvih konstruktivnih prijedloga ili bar suvislih reakcija od strane državnih institucija?
– Za državne institucije mi uglavnom ne postojimo. Sa entitetskog nivoa, iz Banjaluke, dolazi politika poricanja zločina i jednog otrovnog revizionizma koji se na lokalnom nivou provodi kroz odluke i zabrane gradske uprave. Komemoracije nesrpskih žrtava su ovom politikom protjerane van gradskog javnog prostora, u okolna bošnjačka i hrvatska sela i naselja i njihove vjerske institucije, mezarja i groblja, u skladu sa nastavkom politike razdvajanja naroda iz devedesetih. Ali borimo se za jednakost i Dan bijelih traka je dio te borbe. Nažalost, potrajaće.
Prijedorski Dan bijelih traka (FOTO: Lupiga.Com)
Je li moguć od politike rasterećen i pristojan život u Republici Srpskoj s obzirom na sve te terete i dugove, na toksično supostojanje nespojivosti, i za one koji su tamo prebjegli, i za one koji su ostali, a ponajprije tu mislim na nesrpsko stanovništvo?
– Politika koju vodi režim Milorada Dodika je politika destrukcije svakog oblika zajedničkog života, osim u kriminalno-poslovnom sistemu jer su bošnjački ili hrvatski euri, naravno, vrlo dobrodošli. I vrlo je teško ljudima koji bi da žive svoje male, normalne živote da ostanu neoštećeni tom politikom. Međutim, život se odvija, ljudi žive jedni s drugima i na tom nivou, na nivou organskog, svakodnevnog življenja, stvari izgledaju puno drugačije od slike koju oblikuju mediji i društvene mreže.
Ovogodišnje obilježavanje Dana bijelih traka, čini se, prošlo je bez uobičajenih tenzija „na lokalu“, ali se ipak dogodio jedan orkestrirani napad na organizatore, pogotovo na Edina Ramulića, na kojeg je dio bošnjačke zajednice, pretežito iz Sarajeva i dijaspore, pucao iz svih raspoloživih oružja. O čemu se radi i zašto je Ramulić postao meta?
– Zato što Edin ne dozvoljava da nad Danom bijelih traka lešinare i na njemu glasove skupljaju bošnjački ili bilo koji drugi političari, što je uobičajena praksa, naročito kod SDA. Zato što se ne boji ukazati na konkretne moćnike iz politike i medija i njihove mahinacije i zloupotrebe ljudske patnje za lični profit.
Organizaciju koja se najviše istaknula u tim napadima, a koju prvenstveno karakterizira okorjeli nacionalizam garniran nasilničkim ponašanjem, gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić nedavno je nagradila zlatnicima Grada. Kako to komentirate?
– Odvratni, degutantni potezi. Očigledno je njeno podilaženje megafonima bošnjačke desnice, a o motivima treba pitati gradonačelnicu. Jasno je da u pitanju nisu bile greške jer da jesu gradonačelnica Karić bi ih javno priznala i povukla te sporne nagrade. Ali nije, nego ih je branila, samo dodatno potvrđujući da se radi o smišljenim, političkim potezima.
Vratimo se na „Polaroid kauboja“. U tih dvjestotinjak stranica rat je ostavljen u elipsi, ali itekako se naslućuje da će se nešto loše dogoditi kao i što na više mjesta u tekstu, šturo ali dojmljivo bilježite ratne gubitke. S obzirom da ste se kroz karijeru intenzivno zaokupljali (post)ratnom problematikom, zašto ste u književnosti svoje profesionalne interese odlučili skrajnuti u korist evociranja ranih, vedrih dana? Osim toga, kako bi bilo da ste se pritom posve zadržali u infantilnoj perspektivi, da se ponegdje ne javlja naknadna pamet odraslog pripovjedača koji zna što će biti poslije …
– Životno iskustvo, pa i sjećanje, odvija se u kontinuitetu. Ja sam i danas, kao odrastao čovjek sa svim iskustvima koja su me oblikovala, i onaj dječak iz Puharske. U pričama iz „Polaroid kauboja“ prepliću se perspektive i misli dječaka sa mislima odraslog čovjeka, jer se one tako prepliću i u mojoj glavi. Razdvojiti te dvije perspektive bilo bi moguće zanatski, ali bi uveliko umanjilo iskrenost pripovijedanja. Knjiga priča o mnogim događajima iz djetinjstva, ali ona nije tek puki izliv nostalgije o nekom prošlom vremenu, nego priča o životima jedne zajednice koja više ne postoji, životima koji se i danas odvijaju, ali negdje drugdje.
Priča o životima jedne zajednice koja više ne postoji (FOTO: Nomad.ba)
Po čemu je Prijedor specifičan, u bosanskom kontekstu? Ako Bosnu odlučimo mapirati književnim naslovima, je li moguće tu izolirati neku točku razlike u odnosu na, recimo, Avdićevu Zenicu, Mlakićevo Uskoplje, Modriču Velibora Čolića, Bosanski Brod Steve Grabovca? Svaki od tih prostora osobit je i nesretan na svoj način, razlikuje se i po etničkom sastavu stanovništva i po ishodu ratnog narativa, no ipak, za bazično informiranog promatrača izvana, Bosna je u cjelini živopisan patchwork tragičnih zbivanja i nevjerojatnih sudbina, niz manjih gradova koje raspoznajemo po zbivanjima iz Drugog svjetskog, a još više po bilanci stradanja iz ovog rata. Teško je to sve uopće razabrati, a kamoli shvatiti, ali što biste vi željeli da znamo o Prijedoru?
– Ih, samo za ovo bi trebao zaseban intervju. Prijedor je danas sinonim za strahote i brutalnost iz devedesetih. I to će tako ostati dovijeka, tu mi Prijedorčani više ništa ne možemo uraditi. Razmjeri zvjerstva bili su takvi da su ti ožiljci urezani u kolektivnu svijest čovječanstva, ne samo ovih prostora. I sada, šta god ja da kažem, da bih želio da „svijet“ zna da ovdje ipak žive samo ljudi, ljudi kao i svaki drugi ljudi, da su naši životi uhvaćeni ne samo „Schindlerovim liftom“ Darka Cvijetića, nego i „Polaroid kaubojem“ i prvim ljubavima što još uvijek cvjetaju na Keju, i zaostavštinom kozaračke epopeje, i podvizima proletera kakvi su bili moji roditelji i još stotinama sličnih priča, sve se to čini donekle neuvjerljivim u poređenju sa milionima stranica i dokumenata o zločinima i zločincima.
Kao nekoga tko je dugo živio i još uvijek, većinu vremena živi vani, na nekim sređenijim svjetskim i evropskim lokacijama, što je taj anker koji vas veže za Prijedor? U knjizi kažete da ondje više nema vaših roditelja ni prijatelja iz djetinjstva, neki od protagonista romana su poginuli, ostali izbjegli i trajno se raselili pa – koga i čega ima? I što bi u idealnom slučaju bilo dovoljno napraviti, kao nužni minimum, da se prostor kolektivne traume prometne u grad sretnih ljudi?
– Imaju moji Edo, Nećko, Miro, njihova i moja djeca, moj komšiluk, Džada, Nedžad, Melisa, Drena, Grozda i njena porodica, Anel i Daliborka, Pegi i Davorka, njihova djeca. Ima moja kuća i moja majka čije prisustvo još primjetno lebdi u njenom cvijetnjaku, cvatu ruža i mirisu kvrguše, u kišnim popodnevima iza gustih stora. Imaju moje jabuke, hašlame i lipa. Imaju naši mali, veliki životi koji se odvijaju u smijehu, radosti i tugama kao i svačiji. Ne znam da postoji neka magična formula da se ovaj grad prometne u grad sretnih ljudi, ali ako postoji onda se krije u smijehu i razdraganosti Milice, Nikole i Melise koji se igraju na sokaku dok ja ovo pišem.
Kako se vi danas osjećate kad dođete kući i koliko se često vraćate svom gradu?
– Kao kod svoje kuće. Često dolazim, svakog mjeseca sam tu, ali bih volio da mogu još češće. Mi smo u Prijedor doselili prije par stotina godina, prvo u Kozarac, pa polovinom prošlog stoljeća u Prijedor, i teško da će nas neko otjerati odavde. Ja sa svojom djecom sadim voće i lipe i breze oko kuće, da djeca njihove djece mogu uživati u hladu i slatkim hašlamama.
Često ste i u Rijeci, koja je postala vaš drugi dom? Kako se uopće rodila ta vaša ljubav prema „gradu koji teče“, a koju svakom prilikom javno ističete?
– U Rijeci sam živio nešto više od dvije godine, nakon povratka iz Njujorka. To je sigurno najljepši i najzanimljiviji grad u kojem sam ikada živio. U Rijeci se osjećam divno, imam dosta prijatelja i bezbroj razloga zašto bih opet tamo živio. I da nemam nijedan, dosta mi je da se spustim do Place i da me omađija ta eksplozija života da opet i iznova zavolim taj grad.
U jednoj priči vaša mama objavljuje da joj za Osmi mart dolazi prijateljica, a pripovjedač, odnosno vi, ostajete u čudu jer je doba korone, a ona leži bolesna. No, njih dvije svoju malu tradiciju ne misle prekidati, kaže mama, pa makar se dovikivale jedna iz kuhinje, druga iz sobe. Ta epizoda podsjetila me na priču iz „Schindlerovog lifta“, radi se o poglavlju gdje dvije usamljene starice, Srpkinja i Bošnjakinja, njeguju ritual zajedničkog gledanja serija kao jedini preostali moment normalnosti, što je svojevrsna točka otpora dok se oko njihovog opustošenog i opustjelog nebodera prebrojavaju mrtvi. Obje priče, svaka u svom registru i kontekstu govore o pokušaju očuvanja ljudskosti i digniteta u potpuno poremećenim prilikama pandemije i rata kojima ravnaju mehanizmi onkraj logike i humanosti.
– Taj komadić našeg razgovora ustvari govori o mojoj majci i njenoj sestri Tesmi. Njih dvije su počele raditi u Tvornici keksa i vafla „Mira Cikota“ kad je jedna imala 19, a druga 17 godina. One i hiljade žena poput njih bile su istinske heroine tog doba i mog djetinjstva. Na njihovim leđima, njihovom žrtvom, ono društvo je grabilo naprijed i napravilo najveći iskorak, u svakom smislu, koji je postignut u istoriji ovih prostora. Osmi mart bio je njihov najvažniji praznik. I u prošlosti kada su bile cijenjene, i o ovoj šugavoj stvarnosti kada su ih ovi novi, divljekapitalistički pokušaji društava bacili na marginu.
Kad smo kod Dana žena, vaša je majka u tvornici odrađivala treće smjene i podizala vas u neku ruku sama, jer otac je zbog posla dugo izbivao, a kasnije i otišao na drugi kontinent. U doba sveopće kakofonije i ludila gdje se kojekakva sumnjiva ponašanja i stavovi pogrešno pripisuju feminizmu, možemo li se složiti da je mama Esma – kojoj je knjiga i posvećena – bila možda neosviještena, ali praktična i punokrvna feministkinja?
– Apsolutno. Njena parola i parola žena njene generacije bila je „Imam svoj kruh i neću nikoga trpiti“. Naravno, patrijarhat je bio snažan i lomio ih je, ali su se borile kao lavice za svoju nezavisnost i protiv nasilja sa kojim su živjele kao sa nečim potpuno normalizovanim, usprkos jakim emancipatornim silama koje su dolazile iz socijalističkih učenja. Ipak, što su bile dalje od gradskog centra, to nasilje nad ženama bilo je prisutnije i „normalnije“. Ja sam svjedok i izdanak njihove borbe i feminizma.
Refik s majkom pozira u kaubojskom odijelu po kojem roman i dobio ime (FOTO: Privatni album)
Što je sad s keksarom, je li preostalo išta od tih u međuvremenu skrhanih vrijednosti koje su prije rata izgrađivali i njegovali vaši proleteri s periferije?
– Još se ujutro, u praskozorje, kad prođete tom ulicom kraj željezničke stanice gdje je Keksara, širi slatki, opijajući miris svježe pečenih kora za napolitanke. Ali to je, osim zgrade, sve što je ostalo od „one Keksare“. Danas je to jedan šarafčić u ogromnoj korporaciji u kojoj radi stotinjak žena za, koliko sam čuo, mizerne plate. Sindikat, solidarnost, vrijednosti proletarijata, to su pojmovi koji pripadaju prošlosti.
Vi o odrastanju pišete u chiaro-scuro maniri, ishodište vam je nostalgija za jednim svijetom, koji nije bio bez problema, ali jasno nam je da bolji od njega nećemo imati, i pritom vam je uspjelo izbjeći idealiziranje, što mi se čini da je jedan od većih izazova u ovakvom tipu teksta?
– Jedan južnoafrički akademik piše o pojmu „losstalgije“, nostalgije za nečim što ste izgubili a gdje uporno pokušavate da se vratite, iako to ishodište više ne postoji ni u kakvom obliku. Ako je ova knjiga na bilo koji način nostalgična, onda je to taj oblik nostalgije. Nije sve u toj knjizi opis stvarnih događaja, dosta je tu fikcije, ali ona je prije svega pisana iskreno. Ako smo iskreni o tom vremenu, ne može biti idealiziranja, bez obzira na magiju djetinjstva koju sam pokušavao „uhvatiti“ na način na koji je to činio moj književni uzor, Branko Ćopić.
U knjizi se vaš biografski tok prekida s Aucklandom i fish&chips zalogajnicom u kojoj neko vrijeme radite kako bi se emancipirali od oca s kojim se, spletom okolnosti izmaknuti iz Bosne taman u trenutku kad tamo počinje rat, razilazite oko političkih pitanja. Kasnije vas u kratkim vinjetama nalazimo u New Yorku pa u Nizozemskoj, ali ne dobivamo kontekst ni detalje. Kako su ljudi kod kuće, u Bosni, gledali na vaš put, ali i činjenicu da ste radili u Haaškom tribunalu … Možda kao nekoga tko se spasio pa i dobro snašao i sad pametuje s povlaštene distance?
– Opisao bih svoj život kao let „padobranca“, sjemenke maslačka. Nisam siguran da mogu da govorim o nekoj karijeri, jer sam počeo u novinarstvu, potom se dugo bavio tranzicijskom pravdom, da bih danas radio u strateškim komunikacijama. Ljudi kod kuće uglavnom ni ne znaju čime se ja to bavim i za njih sam još uvijek „bivši portparol Haškog tribunala“. Meni to ne smeta, naprotiv.
Danas su u vašem fokusu neke daleke zemlje – Mijanmar, Sirija, Afganistan … Uglavnom, ni nakon Haaga niste uspjeli pobjeći od razaranja, rata, mržnje, smrti … Kako se s time nosite?
– Sve teže. Čini mi se da mi nismo ni svjesni koliko smo sretni bili da smo živjeli u političkom trenutku kada je osnivanje suda poput Tribunala u Hagu bilo moguće. Danas vidimo potpunu rehabilitaciju masovnih ubica poput Bashara Al Assada, Talibanske vlasti u Afganistanu, nekažnjivost za najstrašnije zločine se vratila na velika vrata. Teško se nositi sa tim realnostima ako radite na progonu ratnih zločinaca. Ali neko mora.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Dženat Dreković/Nomad.ba
