Gost panel diskusije na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici, na kojem je obilježen 31. maj, Dan bijelih traka, bio je Rezak Hukanović, pisac, novinar i preživjeli logoraš Omarske i Manjače. Hukanović je govoreći studentima naglasio značaj dokumentovanja istine o stradanju Prijedorčana nesrpske nacionalnosti tokom 1992. godine, njihovog mučenja i ubijanja u logorima smrti Omarska i Keraterm, ali i potrebu za postavljanjem spomenika za 102 ubijene djece u Prijedoru. Kulturu sjećanja je neophodno njegovati i prenositi mladim generacijama, kako se ne bi ponavljali zločini kakvi su počinjeni na području Bosanske Krajine, kazao je, među ostalim, Hukanović koji je napisao knjigu “Deseta vrata pakla” prevedenu na više stranih jezika.
Danas se u Bosni i Hercegovini, ali i širom svijeta obilježava Dan bijelih traka. Gospodin Rezak Hukanović je jedan od preživjelih logoraš. Koliko je danas važno pričati o sjećanjima za mlade generacije?
“Pogotovo za mlade generacije je mnogo važno da se priča. Postoji mogućnost da se to ponovi, ako se ne govori. Ja tog 31. maja nisam bio u Prijedoru već u logoru. Prijedor je bio okupiran 30. maja, a Srbi su 24. aprila preuzeli vlast u Prijedoru. To je dan kada je na desetine Prijedorčana, ne Srba, zatvoreno u logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm. Bilo je spominjanje i privatnih logora. Važno je pričati o tome. Ja pričam, putujem, svjedočim, govorim, susrećem ljude koji su bili u logorima. Dijelim njihove priče. Ja uvijek kažem da moja priča nije najstravičnija. Naprosto, postoje ljudi koji su doživjeli gore. U mojoj porodici nije niko ubijen, ali znam porodice gdje je ubijeno više od 30. Primjer je grad Kozarac koji prkosi svim ovim dešavanjima, grad u kojem je na području Republike Srpske podignut spomen žrtvama. Ja sam ponosan na te ljude koji su tako složni, koji žive negdje vani… u Njemačkoj, Švedskoj, Austriji, ali ipak dođu jedanput-dvaput godišnje za godišnje odmore ili Novu godinu. U Kozarcu, koji je bio totalno sravnjen sa zemljom, napravili su kuće na dva ili tri sprata, sa bazenima, rosfrajnim ogradama. Roletne su spuštene dok oni ne dođu, ali to je znak da su oni pravi, iskreni Bosanci i da je njihova nakana da se vrate u Bosnu. Ja sam bio izbjeglica u Norveškoj. U Sarajevo sam se vratio 07.01.1996. godine, gdje se još uvijek osjećao miris baruta. Došao sam iz zemlje koja je najbogatija na svijetu, ali nema bogatstava kao ova. Došao sam u svoju Bosnu. Nažalost, Bosna je svakim danom sve manja, no ne zahvaljujući onima koji su dali krv, dijelove tijela, borcima nego onima koji nas vode. Dakle, ovdje možda malo zadirem u političke sfere, ja ne pripadam nijednoj partiji, tako da podjednako ne volim sve, ali očito je da se nešto kod nas mora mijenjati. Narod misli jedno, a političari nešto potpuno drugo. Sarajevo ne zna gdje je Prijedor, a pokatkad ne znaju nažalost ni gdje je Srebrenica. Izuzev tog 11. jula, kada odu tamo da održe govore i da se slikaju. To isto rade sa Prijedorom, kada je, 22. jula, masovna dženaza, u mjestima oko Prijedora.”
Kakav je Vaš stav povodom toga što lokalne vlasti Prijedora odbijaju da se izgradi spomenik ubijenoj djeci?
“Oni odbijaju zato što bi to bilo priznanje onoga sto su počinili. Ja imam informaciju da će oni to dozvoliti, ali to je kao kad dozvolite da negdje obilježite kuću sa zapadne strane, koja je suprotna od puta. Nekakva tablica će tu da stoji. Tako da, organizatori su dobili nekakvu dozvolu da to mogu, ali u jednom dijelu grada koji nije na udaru. Što se kaže, moralo bi se maksuz tamo otići da bi se to vidjelo. Priznanjem bi priznali šta su to uradili u gradu u kojem nije bilo ratnih zločina. Znači, u Prijedoru je samo jednoga dana, odnosno 31. maja, jedna grupa, ja bih sada rekao koji su, ali nažalost svi su pobijeni, naivno vjerovala da njih 30-ak može osloboditi grad. Sad kad prođete kroz Prijedor, ja sam bio jučer, razapeto je nekakvo platno, jer oni taj dan slave kao Dan oslobođenja Prijedora. Prijedor je grad koji je potpuno zapostavljen. Prijedor je nekad imao 44% Bošnjaka i 41% Srba. Danas, Prijedor ima 5% Bošnjaka i 95% Srba. Proučavajući i gledajući sve te podatke, koji su nama svima dostupni, došao sam do zaključka da je najviše zločina počinjeno u gradovima u kojima je odnos stanovništva bio negdje približan. Banja Luka je udaljena od Prijedora 56 km. Tamo je bilo možda 5 ili 6 dešavanja sa ubistvima ljudima, a grad je mnogo veći nego Prijedor. To je taj odnos stanovništva. To je slučaj sa Srebrenicom, Fočom, Višegradom, Zvornikom, Ključem… Dogodilo se da su nažalost stradali Bošnjaci. Oni su bili brojniji, imali su iza sebe VI armiju, Evropsku jugoslavensku narodnu armiju, koju smo mi naoružavali. Mi smo davali novac u Titovoj Jugoslaviji za našu vojsku. Zaista sam imao takav odnos kad sam gledao onog vojnika u Splitu kad su ga davili, bilo mi ga je žao, ali kasnije mi je trebalo vremena da shvatim, da je ta Jugoslavenska narodna armija, ustvari dobila jednu potpuno novu dimenziju, postala isključivo srpska armija.”
”Deseta vrata pakla” nije samo Vaše sjećanje, nego jedan izuzetan dokument, svjedočenje o ratnom periodu, ali i o teškim ličnim iskustvima. 30 godina kasnije smatrate li da biste nešto drugačije uradili? Da li treba sad neku novu knjigu pisati, dopuniti ta sjećanja?
“Treba pisati knjige. Napisano je dosta knjiga o svim ovim gradovima i nekim gradovima koje nisam spomenuo. Ne bih ja ništa mijenjao. Ja sam i tada, te 1993. godine, kada je izašlo prvo izdanje ove knjige, bio potpuno svjestan i potpuno siguran da ću se vratiti u Bosnu. Ja pominjem imena i prezimena tih zločinaca, koji se mogu sresti u Prijedoru, a koji su se nakon 25 i više godina boravka u Haagu, kazamatima i evropskim zatvorima, vratili u Prijedor jer oni su pravno normalni građani. Ja ne želim takve da vidim i ne idem na mjesta gdje se oni kreću, jer ne znam kakve bi se emocije probudile u meni. Zasigurno ne bi bilo nikakvo reagovanje u vidu nekakve osvete, ja ne pripadam toj kategoriji. Meni kad bi neko dao iglu, da ubodem onog koji je mene unakazio, ja to ne bih mogao. Jedino ne želim da ih vidim, ali dok je takvih, dok je podsjećanja na takve, gdje ih neki doživljavaju kao junake, može se očekivati, ne dao dragi Bog, da nam se sve to ponovi.”
Može li uopće biti pomirenja i kakva je Vaša poruka svim budućim generacijama, ali i ovima kojima ste danas govorili, odnosno onima koji su rođeni skoro 2 decenije nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, ili koji se nisu ni rodili prije 3 decenije?
“Ja sam veliki optimista uvijek, pa evo i ovoga trenutka. Pomirenja može biti. Narod je lako pomiriti, ali je teško pomiriti ili izmiriti političare, koji prave takvu atmosferu. Evo slučaj mog Prijedora. Bila je mnogo bolja situacija prije tri, četiri godine, ali sad je povlačenje na početne pozicije. Mnogo manje je druženja, to primjećujem i kod ljudi sa kojima sam imao odličan kontakt. Ja se ne stidim da kažem da imam prijatelja Srba, imao sam ih i u ratu. Svi su Bošnjaci dobri, a svi su Srbi ili Hrvati užasni. Znači ima dobrih ljudi, ali naravno ima i onih koji su prouzrokovali sve ovo. Može doći do pomirenja, ali kada bi političari razmišljali u ovom pravcu, mislim da se ne bi dugo čekalo. Ulazimo u sferu politike, ali ja to u principu ne volim. Ove koji su u vrhu sada, ta trojica, njih treba maknuti i mislim da bi narod prodisao.”
Federalna
