fbpx

Hrvatsko diplomatsko bauljanje po brdovitom Balkanu

U dvije godine HDZ-ove vlade i koji mjesec više premijerova kormilarenja denver plavom ZNA SE ruzinavom brodicom, Hrvatska nije riješila ni jedan jedini ozbiljniji vanjskopolitički problem ne samo s neposrednim balkanskim susjedima (Srbija, BiH, Slovenija, Crna Gora) nego ni na širem međunarodnom planu (npr. sa SAD-om: vize, izraelski avioni, gospodarski projekti, etc.). Konstanta je tek suglasnost Banskih dvora, Pantovčaka i Trga žrtava fašizma na platformi tzv. trećeentitetske, dokazano pogrešne politike u BiH. I zato se vladajući sada prave grbavima, muljaju, ne usude se zbog međunarodne zajednice javno reći istinu o realitetima Del Vechio-Čovićeva boravka u Banjoj Luci. Drugi je par rukava posjet hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Turskoj, gdje se suglasila s domaćinom Recepom Tayyipom Erdoğan o tomu da Daytonski sporazum i izborni zakon u BiH „treba mijenjati“, ali su ostale razlike u poimlju sadržaja i smjera tih promjena

Izbio međunarodni skandal zbog nazočnosti hrvatskog veleposlanika u BiH Ivana Del Vechija i predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića na proslavi neustavnog Dana Republike Srpske (RS) u Banjoj Luci, a Banski dvori i Pantovčak prodaju općinstvu muda pod bubrege. Kao, Ivan Del Vechio je otišao Miloradu Dodiku „na svoju ruku“; Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH „nije imalo pojma“; već je „znatno ranije dogovorio susret“ s najvažnijim likom u RS-u i aktualnim, odnedavna srpskim članom Predsjedništva BiH; istekao mu je veleposlanički mandat i treba biti zamijenjen, etc. A Čović je, pak, predsjednik „najvažnije hrvatske stranke u BiH, koja vodi samostalnu politiku u interesu hrvatskog naroda u BiH, neovisnu od HDZ-ove politike u RH“, etc. Pa se, je li, HDZ-ova državna/stranačka vlast u RH ne bi štela mešat’ u razloge, koji su Čovića odveli u Banju Luku uveličati proslavu „državnosti“ srpskog entiteta, jednog od dvaju (drugi je Federacija BiH) jedinstvene, međunarodno dopuštene i priznate države konstitutivnih Bošnjaka (blizu 50 posto žitelja), Srba (nešto više od 30 posto), Hrvata (nešto manje od 15 posto) i, dakako, ravnopravnih inoetnika.

To je jedan par rukava, a drugi – koji naoko nema veze s prvim, pa harlekinski djeluje neuvjerljivo – posjet je hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Turskoj, gdje ju je u Ankari domaćin Recep Tayyip Erdoğan dočekao s najvišim državnim častima. I gdje je postignuta problematična suglasnost o tomu da Daytonski sporazum o BiH „treba mijenjati“, s tim da – objektivno – Erdoğan i Grabar-Kitarović različito poimlju sadržaj promjena tog ključnog međunrodnog dokumenta o državnom uređenju BiH i ulozi njegovih triju konstitutivnih naroda. Nije problem u tomu, što utjecajan turski lider interesno, iz povijesnih, vjerskih i inih razloga druka za Bošnjake, a neutjecajna hrvatska gaf-predsjednica za sunarodnjake, tzv. najmalobrojniji i najneravnopravniji konstitutivan narod, Hrvate, već u tomu što RH i Turska nisu kadre iznjedriti rješenje, koje može činiti okosnicu daytonskih promjena kakve bi pozitivno impresionirale bitne igrače u brdovitoj balkanskoj utakmici: EU, SAD i Rusiju. Ne isključujući Srbiju, iako ta država – također jamac Daytonskog sporazuma i jedan od ključnih faktora mira i stabilnosti u jugoistočnoj Europi – drži Hrvatima trećeentitetski fenjer.

Jamstvo – europska perspektiva

Političko.interesna ljubav Dragana Čovića i Milorada Dodika više je nego indikativan dokaz. Događaj na proslavi „državnosti“ Republike Srpske u Banjoj Luci ne bi bio u odnosu na zapaženu nazočnost visokih hrvatskih predstavnika kakav je bio da se ne radi o pokušaju nove podjele daytonskih karata. Zbog koje je, eto, Grabar-Kitarović potegnula do Ankare ne bi li dobila suglasnost za „dobre hrvatske namjere“ što ih, eto, bošnjačka golema većina u BiH, ali i dio hrvatskih političara/naroda drže opasnom subverzijom, miniranjem europskog puta BiH kao jedinstvene, građanske države triju ravnopravnih/konstitutivnih etničkih skupina. „Hrvatska snažno zagovara europsku perspektivu za sve zemlje europskog Jugoistoka, a također euroatlantsku (NATO) za one koje to još nisu ostvarile“, kazala je predsjednica RH, protiv čega Recep Erdoğan u principu nema ništa, osobito pošto mu je Grabar-Kitarović pomilovala ego frazom kako će RH i kad preuzme uskoro predsjedanje Unijom „ustrajati na europskom putu Turske“. Koji put je živa muka i predugo traje, ali… Politika je politika, ne pravičnost.

„Čvrsto vjerujem da je jedino europska perspektiva država jugoistočne Europe jamstvo stabilnosti, sigurnosti i blagostanja tog područja (pod uvjetom da Hrvati u BiH dobiju svoj poseban entitet bez federalnih Bošnjaka, a građansko zajedništvo svih konstitutivaca olabavi do pozicije federalnih jedinica s pravom odcjepljenja? – op. a.). Nastavit ćemo pružati potporu BiH i zagovarati ne samo formalnu jednakost raznih naroda. Mora se osigurati demokratsko pravo svakog od triju naroda BiH da izaberu svoje legitimne predstavnike (Dragana Čovića, a ne Željka Komšića, hadezeovce, ne Hrvate drugih opcija? – op. a.).“ Novinarima je odgovorila da se u tom smislu „slaže s puzajućim promjenama Daytonskog sporazuma“. Njezin je domaćin Recep Tayyip Erdoğan, inače izrazito omiljen i utjecajan u bošnjačkom političkom mainstreamu, kazao na zajedničkoj presici da valja oživjeti zamrlu trilateralu BiH – RH – Turska, jer je „trilateralni mehanizam vrlo važan, iako smo ga zapustili“. Indikativno je njegovo uvjerenje o tomu da će se trilaterala opet aktivirati „nakon osnutka vlade BiH u čemu se kasni, iako su izbori bili još 7. listopada 2018. godine“. I hrvatska predsjednica i turski lider su preskočili kazati tko i zašto sabotira formiranje nove, legitimne vlasti u BiH, utemeljene na izbornim rezultatima.

A oboje znaju tko su i zašto su saboteri, što je bilo bjelodano zaključiti i u Banjoj Luci, gdje se u napadno nacionalističkom ozračju slavila tzv. državnost RS-a.  A Milorad Dodik i Dragan Čović glavni likovi, uz veleposlanika RH Ivana Del Vechija u državi BiH, ne RS-u ili nekom tamo tzv. trećem entitetu. Nevjerojatna je HDZ-ova mantra o tomu da se ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH „ne moće „ (sic transit) ostvariti baš nikako drukčije, nego u posebnoj, nacionalnoj entitetskoj jedinici. Koja bi bila i „država“ ostatka ostataka izigranih (prodanih?) Hrvata iz Bosanske posavine, RS-a, srednje Bosne, distrikta Brčkog, etc.? Velikohrvatska naopaka logika u bitnom se ne razlikuje od velikosrpske, a Bošnjacima je i jedna i druga u prošlom ratu prouzročila genocidne progone i smrti. Stoga se ni kočopernom turskom lideru ne mogu baš prodavati muda pod bubrege. Neizravno je to sugerirao hrvatskom novinaru kad ga je pitao što drži o „izboru hrvatskog člana Predsjedništva BiH bošnjačkim glasovima“.

Naime, odgovorio je: „Izbori su volja glasača. Ne mogu odgovoriti koliko je Bošnjaka glasalo za Željka Komšića, kojeg dio b-h Hrvata ne prihvaća kao svoga legitimnog predstavnika. Naš je cilj postići kompromis na osnovi izbornih rezultata. Daytonski sporazum koji je u svoje vrijeme bio dobar jer je donio mir treba mijenjati. S ovakvim Daytonom se ne može napredovati“. E sad, tu počinju najvažnije enigme. Sve strane se neprijeporno slažu s tim da „Dayton treba mijenjati“, a nitko se ni s kim ne slaže kad se pokuša predlagati sadržaj i smjer takvih promjena. Banjolučki slavljenički upaljač, stoga, nije toliko bitan kad se postavi na trilateralnu razinu, ali itekako jest na bilateralnoj BiH – RH budući da protukomšićevska haranga iz službenog Zagreba i Mostara izravno minira makar podnošljive odnose Bošnjaka i Hrvata u Federaciji BiH, pa onda i cijeloj državi koja bi, eto, svi se slažu trebala biti „na europskom putu“.

U Turskoj (opet) na svoju ruku?

Na nesreću prije svega svih žitelja u BiH, posjet Kolinde Grabar-Kitarović Recepu Tayyipu Erdoğanu ništa nije riješio od važnih uzroka usključalog bosanskog lonca ni približio stajališta o suprotstavljenim interesima RH/b-h Hrvata i BiH/Bošnjaka, što je dokaz više o nevjerodostojnoj politici ne samo  prema susjednoj suverenoj državi već i prema svojim konstitutivnim sunarodnjacima u toj zemlji.

Ne treba pametovati, jasno je samo po sebi glede i u svezi vanjskopolitičke prakse i diplomatskih iskustava da hrvatski veleposlanik – i ne samo hrvatski, i ne samo u BiH, je li – ne smije takorekuć pustiti glasniji vjetar, a da ne pita i ne dobije dopuštenje ministrice Marije Pejčinović-Burić, što ga je logikom tzv. zapovjedne odgovornosti bila ishodila od sebi nadređenog, premijera Andreja Plenkovića. A taj bi, što je ustavna determinacija koje se dvoje glavnih aktera vlasti RH odavno ne drže, morala biti plod sukreiranog državnog vanjskopolitičkog stajališta premijera i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Budući da se ne ostvaruje ta ustavna proklamacija, već se napadno očituje kako premijer udara vanjskopolitičkim drumom, a predsjednica šumom. Tu i tamo se – na zgražanje domaće i čuđenje strane javnosti – ne samo sudaraju jedno s drugim nego i sa stablima na svom putu. Veliko je pitanje i to je li predsjednica RH potegnula u Tursku opet na svoju ruku, bez dogovora s premijerom i koordinacije s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova, kao što joj je to običaj, pa će i rezultat opet biti – uništa. Bilateralna ekonomska pitanja dviju zemalja, obavezan ukras svakog protokolarnog sadržaja, komotno se može pustiti niz vodu, jer su jedva zapasala vrijednost razmjene od pola milijarde eura. Bagatela. I za miš-državu RH.

U dvije godine HDZ-ove vlade i koji mjesec više premijerova kormilarenja denver plavom ZNA SE ruzinavom brodicom, Hrvatska nije riješila ni jedan jedini ozbiljniji vanjskopolitički problem ne samo s neposrednim balkanskim susjedima (Srbija, BiH, Slovenija, Crna Gora) nego ni na širem međunarodnom planu (npr. sa SAD-om: vize, izraelski avioni, gospodarski projekti, etc.). Konstanta je tek suglasnost Banskih dvora, Pantovčaka i Trga žrtava fašizma na platformi tzv. trećeentitetske, dokazano pogrešne politike u BiH. I zato se vladajući sada prave grbavima, muljaju, ne usude se zbog međunarodne zajednice javno reći istinu o realitetima Del Vechio-Čovićeva boravka u Banjoj Luci. Dakle, o RH-HDZ-ovoj potpori „državnosti“ RS-a kao honoraru za Dodikovo otvoreno navijanje za tzv. treći, hrvatski entitet u BiH, što bi bio ključan čavao u lijes opstanku bivše „Jugoslavije u malom“. Jedinstvene, građanske države BiH. Koliko god bošnjački lider Bakir Izetbegović predizborno (u sarajevskoj Zetri) kanonizirao Erdoğana, za njegove sunarodnjake u Federaciji BiH ne vrijedi ona hrvatskih iliraca: Svaka ptica svomu jatu leti… Bogme ni džamahirijska inačica.

Više je nego smiješna/licemjerna službena mantra dvoglavog HDZ-ovog u BiH te hrvatskog državnog vrha, što mu u biti dođe na isto, da su Del Vechio i Dragan Čović – baš spornog nadnevka – otišli na noge Miloradu Dodiku sasvim bez znanja ili makar prešutne suglasnosti službenog Zagreba. Ni politički nepismeni to ne vjeruju. Dvojica eksponenata miješanja RH u unutarnje stvari susjedne suverene države, što već godinama trpi kritike nacionalistički neostrašćene javnosti i neodgovorno remeti hrvatsko-bošnjačke odnose, bili su u Banjoj Luci sa svrhom i razlogom. Voditeljica svečane akademije u Banjoj Luci nije bez razloga našla nužnim posebno pozdraviti „predstavnika hrvatskog naroda Dragana Čovića“. Tv-kamere su zumirale Čovićev ego kako raste i širi se prvim, uzvaničkim redom. „Nitko nama neće određivati hoćemo li se pojaviti na nekoj svečanoj akademiji“, nabusito je, po navici, poručio Dragan Čović, što se bez miga službenog Zagreba ne bi usudio. Time je komentirao negativna reagiranja na svoj postupak.

Tzv. trećeentitetska, separatistička ili velikohrvatska politika RH u BiH, začeta u ono olovno doba 1990-ih kad su novohrvatskom režimu udarali ritam/smjer prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i desna mu ruka, doseljeni kanadski emigrant Gojko Šušak, nije postigla cilj, ali jest skupo stajala b-h Hrvate. Haaško sudište valoriziralo ju je kao udruženi zločinački pothvat,  a dio političkog i vojnog vrha tzv. HZ/HR Herceg-Bosne i HVO-a dopao je višegodišnjih zatvorskih kazni. Nekolicina i najtežih: 25 godina robije zbog ratnih i zločina protiv čovječnosti, počinjenih najvećim dijelom na štetu Bošnjaka. Broj Hrvata u BiH drastično se smanjio za više stotina tisuća u samoj zapadnoj Hercegovini, a gotovo su nestali iz RS-a, Bosanske posavine, srednje Bosne, etc. Iselili se u RH te širom svijeta, a ovo hrvatskog življa što se zadržalo na svojim stoljetnim ognjištima živi stoput lošije no u bivšoj „Jugoslaviji u malom“. HDZ-ov i tzv. establishment HVO-a u BiH – među njih spada i Dragan Čović, bivši član Saveza komunista Jugoslavije, preko noći „veliki Hrvat i nacionalist“, 1990-ih se angažirao među prvacima tzv. HZ/HR Herceg-Bosne – žive poput bogova. Među inim na permutacijama mantrâ o neravnopravnosti „najmalobrojnijeg, a konstitutivnog naroda u BiH“, „bošnjačkoj majorizaciji“, „nepoštivanju izborne volje b-h Hrvata“ (čitaj: Dragana Čovića i HDZ-a BiH, odnosno denver plavih ZNA SE jataka iz RH). Stvar je u novcu i političkoj kontroli tijekova tog novca prema privatnom bogaćenju tankog sloja „hrvatski domoljuba“ s obiju strana međudržavne granice. Drugo su priče za djecu.

Povučen, a istekao mu mandat

U tu se platformu itekako uklapa suradnja s velikosrpskim projektom ne bi li se od međunarodne zajednice nekako iskamčilo pravo na neostvaren velikohrvatski san (HZ/HR Herceg-Bosna, s perspektivom priključenja RH kada se steknu uvjeti). Na toj je ideji i Kolinda Grabar-Kitarović pokušala u Ankari pridobiti turskog lidera, jer bez njega – kao ni Čović bez Zagreba – momčad Bakira Izetbegovića nema većih izgleda. Samo što Recep Tayyip Erdoğan nije hlebinac, ne pada na diplomatski šarm i ima u nogama neusporedivo važnije međunarodne utakmice od hrvatske gaf-predsjednice. Ma koliko ona i trenutno službeni Zagreb, odnosno vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić („pred očima svijeta nestaje u BiH sav jedan narod, hrvatski“) sotonizirali stanje u zemlji, gdje je moguće da Hrvat Željko Komšić uvjerljivo deklasira Hrvata Dragana Čovića po istim izbornim paragrafima po kojima je Čović prethodno također izabran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, sa srpskim glasovima. Lani mu ni ti srpski glasovi nisu pomogli, jer se HDZ-ovom tzv. trećeentitetskom politikom po volji i miješanjem RH teško zamjerio bošnjačkim biračima.

Zbog diplomatskog debakla RH sudjelovanjem Ivana Del Vechija na proslavi „Dana državnosti“ RS-a, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH odlučilo je povući tog veleposlanika, što je formalna mjera koja suštinski ništa ne znači niti je ikog mogla impresionirati. Liku je ionako već bio istakao mandat, pa… No, ovaj se ipak našao pozvanim ili mu je to traljava diplomacija preporučila učiniti glupost još smješnijom: „Nisam bio na svečanom postrojavanju ni na dodjeli odličja (koja su dobili svi glavni velikosrpski ratni i zločinci protiv čovječnosti, među njima i Slavko Lisica, osuđen u RH na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina u Dalmaciji, op. a.). Ne pada mi na pamet da idem na to. Bio sam na sastanku s predsjedavajućim Dodikom. Nespretno je izabran datum za sastanak koji smo ranije dogovorili“. Na sve je to oštro reagirao predsjedatelj Vijeća ministara BiH u tehničkom mandatu Denis Zvizdić: „Zgrožen sam ponašanjem hrvatskog veleposlanika, prekidam suradnju s Ivanom Del Vechijom. On je bio jedini veleposlanik neke države članice EU-a na toj proslavi“.

Hrvatsku slizanost s bosanskim Srbima na štetu Bošnjaka, na vrlo visokoj razini demonstriranu i u Banjoj Luci, dočekala je na nož čak i radikalna desnica u RH. Šef parlamentarnih Nezavisnih za Hrvatsku Zlatno Hasanbegović okomio se na HDZ i državni vrh RH u „Točki na tjedan“ televizije N1 Hrvatska: „Riječ je o sramoti.  Ovaj događaj zapravo pokazuje da je jedna politika doživjela svoj moralni i etički slom. Del Vechio je učinio ono, što hrvatska politika čini već godinama, bespogovorno je slijedio politiku Dragana Čovića i iz toga možemo zaključiti da hrvatska politika prema BiH niti postoji niti je postojala, svedena je na instrument Čovićeve politike. Svi znamo koja je to politika – strateško savezništvo s Dodikom. On je pretvorio hrvatsku politiku u BiH u ostvarenje svesrpskih nacionalnih ciljeva. Ključni su dosezi njegove politike i to se egzaktno može ustanoviti da su oni takvi da su u suprotnosti sa stvarnim interesima Hrvata u BiH. Ne radi se o miješanju u pitanja susjedne države. Pitanje ne samo položaja Hrvata u BiH već ukupnih odnosa u BiH je prvorazredno strateško državno pitanje. Ako se trećerazredni bruxelleski činovnici mogu miješati u BiH o tomu, legitimno pravo zauzimati stajalište ima i hrvatska državna politika. Ono što sam rekao u Saboru nije pitanje treba li se ili Hrvatska kao potpisnica Daytonskog sporazuma baviti time, ključno pitanje je bilo i ostalo od ’90-ih godina do danas na koji način to treba činiti.

Odnosi, i povijesni i ustavnopravni, jasno govore da se svaka promjena u smjeru zadovoljavanja hrvatskih nacionalnih interesa u BiH ne može postići osloncem na velikosrpsku politiku, već isključivo hrvatsko-bošnjačkim dogovorom. Promjena izbornog zakonodavstva je nužna, o tomu je pravorijek donio i Ustavni sud BiH. Pitanje je na koji način ga treba promijeniti“. Hasanbegović, koliko god redikulozan i neprihvatljiv u odnosu na svoje poimanje antinacifašizma kao floskule i ustaški režim tzv. NDH, u nekim kritikama HDZ-ove unutarnje i vanjske politike uvelike ima pravo te se time ne razlikuje bitno od radikalnih kritičara ostale oporbe i neovisnih analitičara. Među inim, tezom kako RH ne smije otežavati odnose s BiH, jer je nužno te relacije sagledavati „u kontekstu širih odnosa na europskom Jugoistoku, u kontekstu najava tzv. konačnog srpsko-albanskog dogovora o Kosovu, u kontekstu promjene cjelokupne arhitekture na podlozi koje je u Beogradu ponovno oživljena iluzija da je moguće kompenzirati gubitke na Kosovu obnovljenim pretenzijama na BiH i Crnu Goru“. Ne bi bilo prvi put na brdovitom Balkanu da iluzije, kad dovoljno ojačaju, pa se budalama učine realitetima, izazovu krv i masovna stradanja.

Nevjerojatno izmanipulirani birači

„Naravno“, tvrdi Zlatko Hasanbegović, „to jest iluzija, ali može završiti dramatičnom eskalacijom koja uključuje i obnovu ratnih sukoba. Igrati se i pokušavati gasiti požar benzinom može imati katastrofalne posljedice. Politika koja misli da se hrvatsko nacionalno pitanje može riješiti na način da 50 ili 60 kilometara od Zagreba nastane Velika Srbija u teškoj je zabludi. HDZ BiH jest samostalna stranka, no HDZ u RH i Plenkovićeva vlada pretvorili su hrvatsku državu u ispostavu Čovićevih političkih koncepcija (rekli bismo da je upravo obratno, i to od ranih 1990-ih godina, op. a.), koje su u savršenoj suprotnosti s hrvatskim državnim interesima, ali i interesima Hrvata u BiH. Ovo je tipičan simptom jednog stanja koje prelazi pitanje odnosa HDZ-a, ovo je stanje koje pretvara hrvatsku državu u instrument problematične Čovićeve politike, a nju je na neki način javno inaugurirao tadašnji predsjednik RH Ivo Josipović koji je pohodio Dodika u Banjoj Luci kao jedini strani državnik, koji mu je u Banjoj Luci svirao glasovirske podoknice, jer je tada postojala osovina Tadić Beograd – Josipović Zagreb – Dodik Banja Luka, koja je pretvorila ukupnu hrvatsku politiku kao korisnog idiota srpskih državnonacionalnih ciljeva, koji su sada obnovljeni u smjeru pokušaja da se nakon konačnog razgraničenja ili demarkacije na Kosovu ponovno obnovi velikosrpska iluzija kojoj su glavna meta BiH i Crna Gora.“

Ne samo hrvatski radikalno desni političari nego i znalci umjerenijih orijentacija slažu se u jednom: biračko tijelo u BiH općenito – bošnjačko, srpsko ili hrvatsko – žrtva je nevjerojatnih manipulacija svojih mainstream politikantskih kastâ, kojima je raison d’être zadovoljiti svoje pojedinačne i kastinske interese. Ugrabiti novac i moć zadržati ga. „Narod“, „nacionalni interesi“, „demokracija“, „europski put“, etc. samo su puste priče za malu djecu. I točka. „Bez obzira na ove ili one legitimitete“, ustvrdio je Zlatko Hasanbegović, „dosege jedne politike mjerimo prema njenim rezultatima. Rezultati te politike su poražavajući. Nije došlo do promjene izbornog zakona, a osloncem na Dodika i Banju Luku dodatno su pogoršani hrvatsko-bošnjački odnosi, koji su ušli u jednu iracionalnu fazu. Svi problemi koje imaju Hrvati i Bošnjaci u BiH ne mogu se riješiti odnosom prema Banjoj Luci. Ključ rješenja bilo kojeg odnosa nije u Banjoj Luci, već isključivo u Sarajevu.“ Milorad Dodik i Dragan Čović, međutim bježe od glavnoga grada BiH kao vrag od tamjana, držeći ga nevažnim i privremenim, a tom uvjerenju uvelike pridonose promiskuitetne politike službenih Beograda i Zagreba, što je potvrdila i nedavna proslava „Dana državnosti“ RS-a te rezultat razgovora dvoje predsjednika RH i Turske u Ankari. Grabar-Kitarović nije impresionirala Erdoğana u korist b-h Hrvata koji će, je li, jedino biti ravnopravni u – vlastitom entitetu. Trećem. Dok je BiH, naravno, međunarodno prisiljena ostati u jednom komadu.

Josip Juratović, porijeklom Hrvat, zastupnik u njemačkog SPD-a u Bundestagu, kojeg češće eksploatiraju hrvatski novinari glede i u svezi njemačkih pogleda na RH i odnose Bijedne Naše s neposrednim susjedstvom, Europom i svijetom, nije našao razumijevanja za Del Vechio-Čovićevu nazočnost na proslavi „državnosti“ RS-a. On nije morao nužno izraziti nekakvo službeno njemačko stajalište o ulozi RH, odnosno miješanju u unutarnje poslove susjedne suverene države, ali ne mora nužno biti da i nije tako. Juratovićev komentar sveo se na poruku da će međunarodna zajednica sigurno osuditi događaj u Banjoj Luci, jer je „nedopustivo ponašanje supredsjedatelja Predsjedništva BiH Milorada Dodika i njegovo veličanje ratnih zločinaca, ali i to da takve postupke podupire predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović“.  U intervjuu portalu Vijesti.ba u Sarajevu, Juratović je precizirao:

„Pokazali su da RS još uvijek živi svoju 1992. i etničko čišćenje u kontinuitetu. (…) I onda takvu proslavu svojim prisustvom uveliča Dragan Čović, predstavljajući se kao predstavnik hrvatskog naroda u BiH, što je netočno jer se mogao predstaviti samo kao predsjednik jedne stranke s hrvatskim predznakom, i koji bi navodno htio širiti mir s ljudima koji se ne srame zločina. Pače, oni te zločince još veličaju i nagrađuju. (…) Dragan Čović je tim postupkom uvrijedio sve one prognane Hrvate iz RS-a, kojih ima više od 220.000, povrijedio je osjećaje obitelji stradalih, ali isto tako amnestirao sve zločince. (…) Naravno da Dragan Čović ovim pokazuje, kao i sva tri predstavnika stranaka s nacionalnim predznakom, da sve rade kako BiH ne bi krenula putem europskih integracija jer to za njih znači kraj vladavine. Dodik je Čoviću i (Bakiru) Izetbegoviću politički uzor stvaranja paradržave kako bi lakše mogli održati moć i zadržati imovinu“.  Ugledni povjesničar Hrvoje Klasić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kojeg ekstremna desnica ne može smisliti živog, jer ih ubija u pojam argumentima i znanjem, daje pak Juratovićevom diskursu dublji razlog: „Ni Čović niti Dodik ne vide BiH kao svoju domovinu“ i zato sva nacionalističko halabuka radi tzv. trećeg entiteta. Separatizam u esencijalnom izdanju.

Republika Srpska nije država

Ta dvojica ne vide i ne žele BiH kao zajedničku, građansku državu kakvom ju vidi, recimo, Željko Komšić. Otuda i sva sila oponiranja Komšiću, cinkarenja s državnog vrha RH čelnicima Unije i  svih (ne)mogućih svjetskih asocijacija, etc., ali i sabotaža Hrvata kojeg na čelo BiH navodno nisu izabrali Hrvati, problematiziranja legaliteta i legitimiteta… Što, naravno, niti ima smisla niti ikamo vodi. Kako Bijednu Našu tako i Hrvate u BiH koji, ako ćemo po istini, ne šišaju Čovića, HDZ BiH (uključivo HDZ 1990 Ilije Cvitanovića) i njihova politikantstva – ni za suhu šljivu. Bježe u iseljeništvo čak iz najčišćih hrvatskih sredina u zapadnoj Hercegovini. I bježat će, jer im samozvani nacionalni „mesije“ nisu kadri omogućiti iole čovjeka dostojan život.

„RS je nastao Daytonskim sporazumom kao entitet unutar BiH“, objašnjava Hrvoje Klasić općepoznatu činjenicu na televiziji N1 Hrvatska. „RS nije država i mislim da nikad neće postati, osim ako se ne ujedini sa Srbijom,  a to ne bi bilo na miran način. Držim da Srbija nema snage ni novca voditi nove ratove. Slobodan Milošević je stajao iza guranja hrvatskih i bosanskih Srba u politiku koja je rezultirala krvavim ratom. Zajedničko im je da ih je Milošević prvi odbacio, posebno Srbe iz BiH kojima je uveo embargo na naftu, pa je onda Franjo Tuđman Karadžiću dostavljao naftu. Realnost je da se 90 posto stanovnika RS-a ne osjećaju kao građani BiH, ne osjećaju multikulturalni milje BiH (na toj platformi Čović operacionalizira „svoju“ politiku, a Dodik ga sa separatističkim razlogom podupire iz petnih žila, op. a.). To je velik problem, a upitno je kako će se u budućnosti riješiti i može li se riješiti mirnim putem.“ Ovisit će to o ljudima koji jesu ili će biti na čelu „svojih“ naroda.

Nije bez vraga i neki dan poruka srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Hrvatima: U BiH ste napravili istu pogrešku kao i mi na Kosovu. Ako se ne opametimo, nećemo se dobro provesti u budućnosti“. Što je time mislio da je mislio, tek, bosanski lonac opasno ključa. Eksplodira li, posljedice će biti strašnije od onih za prošlog rata u regiji. I neće ih fasovati samo zapadni Balkan, bit će žrtava i znatno šire i neće se svesti samo na mrtve, ranjene, nestale, prognane, izbjegle, etc.

(Tacno.net)

Dental Studio Prijedor
ASHA prodaja vozila