Početna Pozitivne priče Harun Mehmedinović: Bosanac koji je odlučio vratiti zvijezde na naše nebo

Harun Mehmedinović: Bosanac koji je odlučio vratiti zvijezde na naše nebo

Harun Mehmedinović, fotograf, redatelj, autor. Kako u par rečenica predstaviti ovog mladog Sarajliju, sa adresom u Los Angelesu, čiji uspjeh fascinira.

Diplomirao je na prestižnom Univerzitetu za film i režiju u Americi, autor je tri knjige, predavač fotografije i filma na Utah Univerzitetu,  inicijator projekta koji je odjeknuo cijelim svijetom. Njegove fotografije su nagrađivane i objavljivane u velikim magazinima.

 

Ovih dana je došao u posjetu Sarajevu, iskoristili smo priliku i razgovarali o njegovom životu i dosadašnjim uspjesima.

Radiosarajevo.ba: Harune, vi ste Sarajlija po rođenju, koja su Vaša najranija sjećanja na djetinjstvo?

Harun Mehmedinović
Foto: Radiosarajevo: Harun Mehmedinović

Mehmedinović: Meni je djetinjstvo bilo podijeljeno između Sarajeva i Tuzle, jer moj otac je iz Tuzle. Njegova porodica je ostala u Tuzli, i ja sam uvijek želio tamo da idem. Tako da sam ja u Sarajevu bio dok je trajala škola, a raspuste bih jedva čekao da idem u Tuzlu, zapravo ne u Tuzlu nego na Modrac. Na selo. Što je bilo dijametralno suprotno od Sarajeva. Uvijek bi ih molio da me ne vraćaju u Sarajevu, jer sam na selu imao slobodu da se igram, trčim, penjem po drveću. Ne da nisam volio Sarajevo, nego nisam volio školu. I kada je rat počeo na neki čudan način sam dobio ono što sam tada želio, a to je da nema škole. Tako da ako me pitate koje sjećanje imam vezano za Sarajevo, to su zapravo te ratne godine. To su te neke bolne tačke koje su ostale. U suštini Sarajevo je u mome sjećanju razoren grad, i dugo mi je trebalo da onda kad dođem tu pomirim ta dva svijeta. Ovo je možda prvi put da sam došao, a da se osjećam da uživam u Sarajevu. Mnogo, mnogo godina nisam ni u čemu uživao u Sarajevu kad bih došao. Sad izađem na kafu, odem na ćevape, i baš uživam u tome.

 

Radiosarajevo.ba: Odakle ljubav prema fotografiji?

Mehmedinović: Kada je počeo rat 1992. živjeli smo na Dobrinji, odakle smo pobjegli na Breku. Tu smo bili jedno vrijeme u ateljeu Seje Čizmića, slikara i Kemala Hadžića, fotografa. Kemal je tokom rata bio fotograf Armije BiH, i on možda ima najbolju arhivu što se tiče ratnih fotografija. Kada smo bili u tom ateljeu, gdje i njihove familije tokom rata, Sejo bi mi dao da slikam, a Kemo da snimam. To mi je probudilo dublji interes prema fotografiji. Kada sam došao u Ameriku, to je bio jedan jako stresan period za mene. Prvih par godina nisam imao vremena da budem kreativan, jer sam pokušavao da se oporavim od rata, jedno vrijeme nisam mogao ništa da jedem.

Nakon tih par godina koje sam posvetio oporavku, vratio sam se ponovo fotografiji. I to u nekoj ranoj fazi digitalne fotografije. Znači prve neke digitalne kamere koje su izašle, nabavio sam jednu od tih i krenuo da snimam. Prvo su to bili pejzaži, pa putovanja, pa ljudi, u jednom momentu sam snimao jako puno ljudi i onda je to sve iz fotografije preraslo u snimateljski posao. Kako mi to zovemo ovdje, direktor fotografije. Kada sam bio na studiju za film, već sam imao dosta prakse što se tiče kamera, i prebacio sam se na video i krenuo snimati jer su mi mnogo tražili da snimam.

 

Harun Mehmedinovič, Sjeverni pol
Foto: Harun Mehmedinović: Harun Mehmedinovič, Sjeverni pol

Radiosarajevo.ba: Vaše radove objavljivali su veliki magazini i mediji poput National Geographic, VOGUE italija, BBC Earth i mnogi drugi, da li je riječ o snimcima ili o fotografijama?

Mehmedinović: U jednom trenutku sam krenuo da snimam prirodu, ali ne samo lijepe krajolike, nego u kontekstu problema u kojem se naša planeta danas nalazi, a to je globalno zagrijavanje s jedne strane; a s druge strane nestanak zvijezda uzrokovano svjetlosnim zagađenjem. Ja sam jedno vrijeme putovao preko Amerike, i provodio sam dosta vremena na mjestima kao što je Grand Canyon, Death Valley, to su nacionalni parkovi u Americi. Tamo ukoliko ostanete preko noći, i ako imate sreće da je noć vedra i da nema mjeseca, možete vidjeti zvijezde kao da su vam na dohvat ruke. I kada to vidite, onda počnete da razmišljate zašto ih ne možemo svugdje ovako da vidimo?

Tako i ja nisam znao šta je svjetlosno zagađenje, dok nisam vidio šta je pravo zvjezdano nebo. Ja sam tada živio u Los Angelesu, tamo se nije mogla vidjeti nijedna zvijezda na nebu, a to je samo 3-4 sata vožnje od Death Valley. Razlika je bila toliko radikalna između ta dva mjestaa da je nemoguće da neko ne shvati da postoji neki problem.

Onda sam krenuo da radim kratke video snimke noćnog neba na raznim dijelovima Amerike, najviše u Nacionalnim parkovima, kao što sam gore spomenuo. Tako je nastao moj projekat SKYGLOW kojeg sam radio zajedno sa jednim prijateljem sa koledža. Kako smo javno počeli da objavljujemo snimke, SKYGLOW je postao interesantan velikim medijima i oni su jedan po jedan dolazili i tražili saradnju onako kako se to uklapalo u njihovu viziju. Tako sam počeo da snimam za BBC Earth, i da sarađujem sa velikim medijskim kućama. Onda sam u nekom momentu dobio ponudu i od Leonarda DiCaprija da radim na filmu Ice on Fire,  koji se ticao globalnog zatopljenja.

Radiosarajevo.ba: Dakle Vaš interes za globalno zagrijavanje i teme kao ta odakle je došao?
Mehmedinović: Pa želio sam da saznam zašto smo posjekli većinu šuma ili zašto smo otrovali okeane npr. U Americi su sve šume u jednom trenutnku bile posječene, ostao je bio jedan jako mali dio stare šume. Ne znam da li su naši građni toga svjesni, mi imamo staru šumu, čija je vrijednost neprocjenjiva, a to je Perućica u Sutjeska nacionalnom parku. To je jedina prastara šuma u Evropi. U Americi na kompletnom kontinentu imate dvije prastare šume. Svi moji projekti su bili povezani sa tom temom, procesi koji se odvijaju na zemlji a koji štete našoj planeti.

Radiosarajevo.ba: Da se vratimo još malo filmu ‘Ice on Fire’. Vi ste bili direktor fotografije i koproducent tog filma. Usko ste sarađivali sa Leonardom DiCapriom. Odakle ta saradnja?

Mehmedinović: DiCaprio je došao iz jedne jako osvještene prodice, i on je od malenih nogu učen i usmjeravan ka tim temama, posebno ka temi globalnog zagrijavanja. Kada je došao u Hollywood on je među prvima počeo da govori na tu temu. Tako je i odlučio da napravi seriju filmova koji će govoriti o raznim aspektima onoga što se dešava sa našom planetom. Sam film Ice on Fire je istraživao temu metana. Kada su shvatili koliko metana isparava na Sjevernom polu, bila je velika panika. I budući da niko u tom trenutku nije o tome pričao, oni su odlučili da snimaju film. Vidjeli su moj rad kroz SKYGLOW projekat i tako sam dobio punudu za posao.

Radiosarajevo.ba: Možeš li s našim čitaocima podijeliti neke zanimljive situacije sa snimanja, recimo sa Sjevernog pola?

Mehmedinović: Posebno teško je bilo raditi na Sjevernom polu. Kompanija koja je producirala film Tree Media je znala kakve će sve poteškoće biti na snimanju, nisu željeli zaposliti svoje prijatelje iz Hollywooda da rade na filmu, već su specifično tražili osobe koje razumiju procese u prirodi. To možda isto govori o tome kakav je za saradnju. Mislim da snimatelji iz Hollywooda definitivno ne bi opstali na minus 60.

Održavati opremu na toj temperaturi je jako teško i komplikovano. Oprema se posebno grije, sočiva moraš da imaš zakačena za grijače. Kada je toliko hladno u jednom trenutku sve na toj kameri pođe da se zaustavlja, ona uspori, u jednom trenutku ne može ni uzeti sliku svaki sekund. Raditi u takvim uslovima moguće je jedino ako smo jako pažljivi i ako znamo gdje se nalazimo. Tu nema prostora za neke banalne greške. Recimo da proliješ po sebi vodu na Sjevernom polu je fatalna greška. Taj dio tijela će se zalediti, a kad se zaledi nećete ga moći odlediti u šatoru. Sljedeći korak je transport do prve bolnice, a to je Oslo, i operacija kojom se uklanja dio tijela koji je zaleđen. Da ne govorim da transport do Osla može biti izvršen tek u roku od 10-15 sati, ako za to vrijeme uopšte preživite. Tako da izjava “samo je prosuo vodu na sebe”, na Sjevernom polu potencijalno znači vašu smrt.

Recimo da kreneš trčati, prepao si se možda polarnog medvjeda, koji tamo živi i može da naiđe, zrak koji si u panici udahnuo, može da zaledi tvoja pluća, i tu ne pomaže ni transport ni bolnica, jer se umire jako brzo. Želim da kažem da jako malo ljudi može da radi u takvim uslovima, ali i da je to jedno iskustvo koje se doživotno pamti.

Što se tiče ostalih lokacija na kojima smo snimali, a koje su mi ostale u sjećanju, to je definitvno Aljaska. Imao sam priliku da uđem na mjesta koja nikad niko prije nije snimao. Pored Aljaske Island je definitvno najljepše mjesto na kojem smo snimali što se mene tiče. Glečeri, gejziri, vodopadi, to je jedna predivna zemlja.

Radiosarajevo.ba: Bosanske rijeke također su bile tema o kojoj se govorilo u Hollywoodu, da li Vam je poznato zbog čega?

Mehmedinović: Znam da ljudi u Hollywoodu koji su dio tog pokreta za okoliš imaju veliki interes za rijeke koje nemaju brane. Takvih rijeka je jako malo ostalo u svijetu. Na svim rijekama na svijetu postoje brane, i na onim najmanjim, i sad se odjednom ispostavilo da je u BiH ostalo nekoliko rijeka na kojim nema brana. Ne znam da li mnogo ljudi u BiH shvata koliko ovdje ima vrlo vrijednih i važnih stvari što se tiče prirode. Imamo najstariju prašumu i najviše vodopada u Evropi, čiste rijeke bez brana. Da Amerikanci ovdje žive, oni bi od cijele zemlje napravili spomenik kako bi zaštitili tu ljepotu.