Početna Kolumne Guši li se sloboda govora u RS? Gdje prestaje javni interes, a...

Guši li se sloboda govora u RS? Gdje prestaje javni interes, a počinje širenje panike?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prema novousvojenoj uredbi o prekršaju izazivanja panike i nereda za vrijeme vanrednog stanja u Srpskoj, predviđene novčane kazne za fizička ili pravna lica iznose od 1.000 do 10.000 KM.

Izjavio je ovo nedavno Ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Dragan Lukač, čime je nedvojbeno dao do znanja na koji način će tretirati takve prekršaje u ovom entitetu.

U vanrednom stanju, donose se i vanredne mjere, pa je ova uredba vrlo brzo zaživjela, kako bi se stalo u kraj svima koji narušavaju ionako narušeni mir stanovništva. Međutim, neminovno se postavlja pitanje, gdje završava javni interes, a počinje panika? Drugim riječima, kako se ova uredba sada odražava na one kojima je u cilju informisati javnost, nas novinare?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Činjenica da je među prvim uredbama koje su donesene nakon što je u RS-u proglašeno vanredno stanje ona koja se odnosi na prijetnju prekršajnim gonjenjem zbog „širenja lažnih vijesti i izazivanja panike“ tokom trajanja pandemije izazvane COVID- 19, medijskoj zajednici poslala je najdirektniju poruku da se možemo “pozdraviti“ sa slobodom izvještavanja.

Upozorava na to novinarka InfoRadara, Gordana Katana, koja za BUKU kaže da je pitanje na osnovu kojih kriterija će policija ili pravosuđe određivati šta je lažna vijest, čime se sve to širi panika i šta onda ostaje od svrhe novinarstva, kao takvog.

„Nisam zagovornik spinovanja javnosti, senzacionalizma, ali uz puno poštovanje svih institucija koje se nose s pandemijom, postoji i druga strana medalje i naša je dužnost kao novinarki/ novinara da o tome izvještavamo.“

Pita se i da li će tekst nakon što bude objavljen biti podložan sankcijama, te hoće li sankcije trpiti i sagovornici?

„Koliki to policijski, ili već čiji aparat mora biti angažiran, pa da prati sve objave u medijima i na društvenim mrežama, kako bi suzbio lažne vijesti i širenje panike?“

Upozorava na to i Milkica Milojević, novinarka Euroblica, koja za BUKU ističe da je situacija od samog početka nenormalna sa stanovišta slobode javnog govora i mišljenja.

„Prvo smo uskraćeni samim ograničavanjem kretanja. Radimo naš novinarski posao u neprirodnim uslovima. I prije samog uvođenja vanrednog stanja, ono je bilo takvo kada je u pitanju sloboda javnog istupanja i uslova za rad novinara. Ključna sintagma postaje društvena odgovornost. Gdje završava društvena odgovornost, a počinje cenzura i autocenzura?“, pita ona.

Dodaje da je sam ministar Lukač izazvao paniku izvođenjem specijalaca sa dugim cijevima u borbi protiv virusa, za vrijeme policijskog časa. No, to je, kako navodi, ostalo bez reakcije civilnog društva i medija.

„Potom smo imali sjednicu Skupštine na kojoj je uvedeno vanredno stanje. Zašto je ona bila zatvorena za javnost? Navodno, zbog zaštite zdravlja, ali ne vidim razlog da na mjestu gdje su 83 poslanika i poslanice ne može biti još jedan kamerman. Ili barem da je kamera sama bila, da javnost bude barem pasivno uključena, da vidi šta se dešava tu. Transparentnost je bitan dio demokratije. A u ovoj situaciji je nema.“

Navodi kako je samim uvođenjem vanrednog stanja pojednostavljen mehanizam vladanja. Osim toga, vanredno stanje je, dodaje, ogolilo situaciju koju imamo – da jedan čovjek ili nekoliko ljudi vladajuće partije u stvari odlučuju o svemu. U potpunosti je isključeno insitucionalno djelovanje, a isključena je i javnost.

„Ono što je posebno sporno jeste dio uredbi koji kaže: ‘Zabranjuje se prenošenje lažnih vijesti ili tvrđenje određenih informacija koje izazivaju paniku’. Samim tim, tu dolazi u pitanje forma komentara. A u komentaru, prema zakonu, imamo pravo nešto tvrditi, što ne mora nužno biti potkrijepljeno činjenicama.“

S obzirom na to da različite novinarske forme nude različite mogućnosti, javlja se pitanje ko će i na osnovu čega odlučivati o sadržaju istih? I procijeniti izaziva li to paniku ili narušava javni red i mir?

„Ja lično mislim da je ministar Lukač izazvao paniku izvodeći duge cijevi protiv virusa. Međutim, to sigurno ne misli predsjednica ili neko ko je ‘glavni tester’ javnog interesa.“

A na primjeru hipotetičke situacije pojašnjava opasnosti ovakve odredbe.

„Recimo da prilikom ovih silnih dolazaka aviona, kamiona, brodova, uvoza kupljene ili donirane opreme, mi dobijemo testove za koronu. I pretpostavimo da dobijemo testove koji nisu ispravni ili nisu tačni. A onda to novinar na neki način otkrije. Da li je njegova dužnost da to objavi, jer je u interesu javnosti? Jeste. Da li je to izazivanje panike istovremeno? Također jeste. Ali je preči javni interes od panike u tom slučaju.“

Ipak, u slučaju da onaj ko procjenjuje sadržaj odluči da je panika preča, novinarima se može desiti da zbog toga završe u zatvoru. Uprkos tome što su radili svoj posao.

U tom kontekstu, osvrnuli smo se i na slučaj novinarke Ane Lalić u Srbiji, koja je privedena zbog objave teksta o stanju u kliničkom centru Vojvodine. Uzevši u obzir da Republika Srpska „prepisuje“ određene restriktivne mjere od Srbije, postavlja se pitanje, mogu li novinari u RS očekivati slične scenarije?

Na to pitanje, Milojević odgovara da je to vrlo moguće, navodeći kako je uvođenje vanrednog stanja u stvari put da se vanrednim stanjem dođe do pobjede na redovnim izborima.

A pitanje je ko sve učestvuje u predizbornoj kampanji, a da toga čak nije ni svjestan.

Buka

Dental Studio Prijedor