Strah od sutra, prije svega u finansijskom smislu, a onda i svakom drugom pogledu, odrazio se u potpunosti na svakodnevne navike, jer je činjenica da većina građana precizno važe kako i gdje da utroši svaki fening.
Činjenica je da se građani u velikoj mjeri već odriču pojedinog “luksuza” i da su svoju potrošnju sveli na ono bez čega ne mogu, a najnovija istraživanja pokazuju da je sve više onih čija je kašika praznija bar za trećinu.
Čak 38 odsto Evropljana nema tri redovna dnevna obroka, kaže posljednje istraživanje Evropskog barometra o siromaštvu i nesigurnosti, kojim je konstatovano i da je polovina domaćinstava smanjila potrošnju.
Od 10.000 anketiranih širom Evrope, trećina je izjavila da ih je rast cijena gurnuo u nesigurnu finansijsku situaciju, a gotovo svaki drugi građanin smatra da se suočava s visokim rizikom da u sljedećih nekoliko mjeseci bude u nesigurnoj finansijskoj situaciji, zbog čega se, kako su kazali, čak odlučuju i da ne koriste grijanje, pa čak i da se ne liječe.
Takođe, istraživanja govore da su brojni roditelji ograničili svoju ishranu da bi prehranili djecu.
“Navike naših građana su se počele mijenjati već od 2020. godine”, kazala je za “Nezavisne novine” Murisa Marić, izvršna direktorica Udruženja građana “Don” iz Prijedora, odgovarajući na pitanje da li su i građani BiH primorani da zbog poskupljenja i svega što ide uz to mijenjaju svoje navike.
“Neću reći baš da li imaju svi po tri obroka, ali ako imamo veliki broj onih koji traže obrok u javnoj kuhinji, to je jedan od pokazatelja da je mnogo veća nesigurnost nego u drugim zemljama Evrope, u vezi sa primanjima. Bilo koja marka gore pravi veliki problem. Počevši od penzionera ili onih koji imaju najniža primanja, oni prvo obično plate javne komunalne usluge, a onda na osnovu onoga što preostane, pričamo o tome kako i koliko se hranimo. Danas se čeka u trgovačkim centrima da pojeftini hrana uveče da bi se mnogi mogli prehraniti, kupuje se ono što je na sniženju, što je pokazatelj da su se navike već promijenile”, poručila je Marićeva.
Ona dodaje da su građani i zbog najosnovnijih potreba primorani da podižu nepopularne pozajmice.
“Ili bilo kakve druge kredite kojima ćemo platiti grijanje, obezbijediti zimnicu, obezbijediti djeci da mogu krenuti u školu. Mi smo stalno u nekom dužničkom ropstvu. Vidimo da banke imaju mnogo novca, ali i da ga nemaju kome plasirati i to je dodatni pokazatelj koliko ne smijemo ući u kreditna zaduženja, plašeći se šta se može još desiti da budemo još siromašniji”, kazala je Marićeva.
Kada govorimo o BiH, nešto ispod 10 odsto građana se nalazi ispod donje linije siromaštva, što, podsjetimo, znači da raspolažu sa 1,25 dolara na dnevnom nivou (oko 2,20 KM).
Međutim, kako za “Nezavisne novine” kaže Predrag Mlinarević, profesor na Ekonomskom fakultetu u Palama, još više zabrinjava to što je ogroman broj građana koji su u riziku od donje linije siromaštva.
“Oni su trenutno iznad te linije, ali svaki krizni udar može ih gurnuti ispod te granice”, dodaje Mlinarević.
Dalje ističe da građani jednostavno zbog negativnih očekivanja pokušavaju da naprave neku vrstu amortizera, što u prevodu znači da odustaju od neke standardne potrošnje, prije svega one za koju smatraju da nije egzistencijalna.
“Iz tog razloga je važno da se na neki način gleda kako da se pomogne ovim najsiromašnijim slojevima stanovništva, i kroz postupak poreskih reformi, koji bi povećao njihove zarade, kao što je ova priča o povećanju minimalne zarade koja bi bila redistributivna, na način da se država odrekne jednog dijela u korist većih zarada. A sa druge strane i zadiranje u dio rasporeda profita, gdje bismo konačno došli u poziciju da neki koji su, da se izrazim kolokvijalno, kupili šivaću mašinu i obogatili se nauštrb standarda njihovih radnika, konačno došli u situaciju da se njihove profitne stope smanje, a da se standardi onih koji rade u tim djelatnostima povećaju”, naglasio je on.
Koliko je situacija teška, podsjeća, govori i to da će jedna Njemačka završiti 2023. godinu sa padom BDP-a od 0,5 odsto.
“Došlo je do krize u svim zemljama koje se oslanjaju na industriju kao motornu snagu svoje privrede, jer je u postpandemijskom periodu došlo do pomjeranja potrošnje od industrijskih proizvoda prema uslugama i na taj način se profitabilnost tih kompanija u industrijskom sektoru smanjila, što je uticalo na stagniranje zarada. Ako to udružimo sa inflacijom, to je predstavljalo savršenu oluju za smanjenje životnog standarda stanovništva”, zaključio je Mlinarević.
