Početna Prijedorski region GORAN GOCI RAUŠ – ČOVJEK KOJI FIRMAMA DAJE OTKAZE

GORAN GOCI RAUŠ – ČOVJEK KOJI FIRMAMA DAJE OTKAZE

Pored straha od gubitka najmilijih, psiholozi kažu da je sljedeći po “kvadraturi” čovjekov strah od gubitka posla. U tu kolonu spadaju i strahovi od promjene preduzeća i poslodavca, mjesta prebivališta, neizvjesnosti… Sve to i još mnogo toga ne vrijedi za Gorana Rauša iz Crne Doline.

Sa četrdeset godina života, ima dvadesetak godina radnog staža i deset preduzeća iza svojih leđa. Završio je Goran višu poslovnu školu u Prijedoru, a prije toga stekao je diplomu elektromehaničara za mašine i opremu. Kada je prvi put sjeo u bager da mehaničkom rukom i hidraulikom “ore i kopa”, znao je da je to njegov životni put.  Isto tako, kako kaže, znao je i negdje duboko u sebi osjećao da taj put ne može biti i stati u jedan bager, na jednom mjestu i u jednom gradu.

Poslije rata, glavno snabdijevanje odjećom, cigaretama i drugim robama, bilo je sa čuvene pijace “Arizona” kod Brčkog. Nakon završetka srednje škole 1999. godine, Goranu je to bio prvi posao. Iz “Arizone” je dovozio robu za rođake koji su se bavili trgovinom.

“Često je tu bila gužva i kolone automobila i kombija, pa smo često  stajali i kretali se, mic po mic. Jednom sam malo bio zakunjao, trgnem se, vidim auto ispred mene se pomjerilo par metara. Da se neko ne bi ubacio, požurim da ga stignem. Pošto sam nizak rastom, onako zavaljen na sjedištu, nisam ni vidio da je auto ispred mene imalo prikolicu. Začuo se tupi udarac, čovjek je iskočio iz auta, psuje majku i viče “U šta gledaš”, ali nije bilo velike štete i sve se dobro završilo”, prisjeća se Goran svojih radnih početaka.

Nakon dvogodišnjih putašestvija do “Arizone” i nazad i odsluženja vojnog roka od devet mjeseci u Bileći i Nevesinju, odlučio je da traži drugi posao. “Elnos” je tražio montere dalekovoda u BiH i Crnoj Gori. Rekli su mu da nije zadovoljio probni rad, ali da može ostati kao pomoćni radnik. Ostao je dvije godine, radio po potrebi, a u rodnom selu pokušao da se bavi poljoprivredom, prije svega proizvodnjom mlijeka. Pošto nije imao zemlju na sebi, nije mogao dobijati podsticaje i premije za mlijeko, pa su mu neriješeni imovinski odnosi ugasili proizvodnju mlijeka.

Poslije mlijeka, krenuo je u krčenje šuma, šikara i živica. Jedno vrijeme imao je i radnike i radio za firmu “Unaplod” iz Kozarske Dubice. Prisjeća se Goran i jedne anegdote iz tog perioda.

“Pošto nije bilo mjesta u autu, jednog radnika smo morali voziti u gepeku. U gepeku nam je bio alat i benzin za trimere. U neko doba čovjek iz gepeka viče “Stanite, moram vam nešto reći”. Reći ćeš kad stignemo. “Ispala mi je cigara, ne mogu je naći”, začulo se iz gepeka. Istog trenutka smo stali i za par sekundi niko od nas više nije bio u autu”, priča on. Sve se dobro završilo, ali više nije bilo vožnje u gepeku.

Napustiio je krčenje živica i šikara i jedno vrijeme radio u “Bosnamontaži”. Nemirni duh i želja da radi na građevinskim mašinama, odnijeli su ga u “Integral inženjering”, gdje je radio dvije i po godine na probijanju tunela “Čemerno”. Imao je želju da tunelskim bagerom na kojem je radio, kako u šali kaže “prvi dođe do svjetlosti dana na kraju tunela”. U tome je i uspio. Nakon “presudne” bagerske kašike kojom je otvorio rupu na kraju tunela da čovjek kroz nju može proći, skočio je sa bagera i sa geometrom i poslovođom izašao na dugo čekanu svjetlost dana.

Kad je završeno probijanje tunela na Čemernu, od prijatelja je saznao da se nešto slično radi i u Crnoj Gori i da treba radnika. Otišao je u firmu “Geneks” i na tunelskom bageru, za auto put Bar – Boljari kopao tunel dug tri kilometra. Ljeti je često iz noćne smjene išao na kupanje. Vozom iz Podgorice do Sutomora vožnje oko sat i petnaest minuta, taman dovoljno da se malo i otkunja. U Crnoj gori je ostao godinu i po dana.

Vratio se u rodni kraj i po nekoliko mjeseci radio za tri prijedorske građevinske firme. Radeći u jednoj od njih, vidio je auto “Elektroobnove” iz Banjaluke, zapamtio broj telefona, nazvao i dobio posao. Radio je na izgradnji elektromreža, ali kaže da mu je onaj “nemirni crv” u njemu govorio da treba da ide dalje.

Na Radiju “Džungla” iz Doboja čuo je oglas da firma “Brodska posavina” iz Slavonskog Broda traži radnike, i to je bilo to. Ostao je godinu i po dana. Kaže da su tu uslovi za radnika bili dobri, ali onaj njegov nemirni duh i adrenalin stalno traže nešto novo i ne daju mu mira. Dok smo radili ovu priču, Goran je čekao papire i radnu dozvolu za Sloveniju. Za firmu “Kolektor” kopaće tunel za željeznički saobraćaj. “Ne mogu ja bez tunela. Ima nečeg viteškog u tom kroćenju zemljanih i stjenovitih brda. A i pomažem ljudima da brže i lakše putuju”, poručuje Goran.

Volio je Goci da se razlikuje od ostalih. Tako je u prebiranjima svojih maštarija, na motorku instalirao vitlo za izvlačenje oborenih stabala. Jeste da to vitlo nije moglo “ni prići” vitlu kojim traktori izvlače drva, ali bilo je različito. I sasvim dovoljno da ostvari svoju želju. Bilo je ponekad i dosadnih ljudi, koji i pored Goranovog izvinjavanja da ne može doći da im nešto uradi, insistiraju da dođe. Kad mu dosadi da im objašnjava kako i izbog čega ne može, jednostavno im kaže “Ako će vama biti lakše, ja mogu obećati. Mene ništa ne košta, a vama kako bude”.

Na kraju našeg razgovora za ovu priču, Goran nam je u šali rekao “Dobro je što ne radim u Prijedoru. Kad ustanem, ne bih znao u koju firmu treba da odem”.

kozarski.com

ASHA prodaja vozila