Početna Kolumne Gdje je nestao čovjek?

Gdje je nestao čovjek?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kao i uvijek, i posebno pred izbore, svjedoci smo sumanutog utrkivanja mnogih političkih subjekata i pojedinaca obećanjima. Građani se bombarduju idejama, programima, vizijama…nažalost i najčešće floskulama bez mnogo suštine i sadržaja. Na prvu, ojađenom narodu zvuče primamljivo, sve u sebi nose i nude laki i brzi izlaz iz krize, zaostalosti, apatije i drugih nametnutih stanja u koja je taj isti narod gurnut. Nabrajajući slatkorječiva obećanja kandidati se pozivaju na programe, namjere, dobru volju, mogućnosti…rijetko na rezultate. Kritika političkih oponenata je lakša nego navođenje sopstvenih uspjeha, jer ih najčešće nema.

Većina ih je tragikomična ako samo malo bolje oslušnete i razmislite. Najčešće u potpunom neskladu sa mogućnostima i nadležnostima gradonačelnika, gradske Skupštine i uprave, i čija realizacija zavisi od promjene sistemskih zakona ili bolje rečeno samog sistema, što je u nadležnosti Narodne skupštine RS ili Parlamenta BiH. Ponekad i razrješenja djelovanjem sudskih institucija. I iako to neki od njih znaju, to im ne smeta da podvaljuju građanima kako će to kao eventualni nosioci lokalne vlasti sve urediti i implementirati bez obzira što je posrijedi čista kontradikcija i manipulacija. A kada ih pritegnu nekim suvislim pitanjem oni to i priznaju. Ali onda se po pravilu pozovu na „vis maior” i „deus ex machina” koji će to sve posložiti i riješiti za nas građane. Pogađate, ta sila koja se iznenada pojavljuje i riješava stvar je svemogući iz Laktaša.

Posebno su „simpatični” kandidati koji se hvale kako oni lično i stranka kojoj pripadaju imaju program za sve probleme koje tište građane a onda taj program definišu i argumentuju frazom ja znam ili mi znamo kako. Pritom najčešće nisu pročitali ni „Ježevu kućicu” kada je trebalo a kamoli program jedne političke partije, koju ruku na srce ima svaka. I kada već govorimo o tim programima, moram priznati da je svaki manje više dobar, garantuje i pledira nacionalni integritet, ekonomski razvoj, poštovanje građanskih i ustavnih prava… dakle očigledno da problem nije u programima već u ljudima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Indikativna je i selektivna kritika ili selektivno pamćenje kada se samo politički oponenti prozivaju za određene anomalije a takve iste kod njih samih, iako mnogo većeg obima, se zanemaruju ili potpuno negiraju. U stilu one narodne „Ko o čemu…o poštenju.

Namjena ove retorike je da još jednom namame naivnog da povjeruje i glasa. Da li je ovo strategija manipulacije koju opisuje možda i najveći intelektualac današnjice Noam Čomski? Dokle seže naivnost ili očaj, ili oboje, građana koji nasjedaju na ovakve izmišljotine? I dok se mnogi tako utrkuju sa ispraznim frazama postavlja se ključno pitanje: Gdje je u cijeloj priči nestao čovjek? Jer je to jedino važno i realno pitanje kojim treba odrediti izbor kome dati glas, i posebno kada su posrijedi lokalni izbori. Prijedor nije Pariz, i manje više svi svakoga dobro znamo. Znamo ko je ostvario nekakve uspjehe u profesiji kojom se bavi, kome je moral svakodnevni imperativ a ne predizborni štos. Znamo i ko je foler, prevarant ili nešto gore od toga. Zato kada se opredjeljujemo kome dati glas treba ga dati Čovjeku. Od čovjeka zavisi da li će primjenjivati program partije i još važnije da li će mu Ustav i zakoni biti imperativ u političkom djelovanju. A kada je tako nema bojazni za ideje, rješenja i realizaciju društveno korisnih projekata. Jer uzalud svi programi, ideje ili vizije ako su prazan skup riječi iza kojih ne stoji čovjek. Raspravljajući o opterećenosti formom i stilom u umjetnosti Andrić je rekao: „Uostalom svaki stil je dobar i svaka forma prihvatljiva ako nisu u službi samo stila i forme”. Isti princip trebamo primijeniti i kada su u pitanju politika i izbori.

Dejan Karlica

ASHA prodaja vozila