Simo Popović iz trebinjskog sela Mesari već uveliko gazi devetu deceniju, vitalan je kao da je tri decenije mlađi, a svoje zdravstvene probleme, kako kaže, liječi radom i zelenim kupusom, takozvanim hercegovačkim raštanom.
Od nekadašnjeg prepunog sela još se jedino iz Simovog odžaka stalno izvija dim, iako ima i onih mještana koji žive na relaciji Mesari – Trebinje, a njegovih osamdeset dvije godine mu ne smetaju da održava domaćinstvo, bašte i vrtove, pčelinjak i stoku.
Radio je 44 godine kao putar u “Hercegovinaputevima” i tu zaradio penziju, ali se nikada nije odricao sela, radeći sve seoske poslove, pa i kada su ga doktori još prije trideset godina upozorili na slabosti srca i prognozirali mu pogoršanje, propisujući mu terapije i kontrole, on je odlučio da ostane na selu.
“Čim sam od doktora došao kući, riješio sam da u grad ne želim nikako, već idem kao i do sada u moje Mesare, pa šta mi Bog da, jer računam – mogu ja živjeti koliko i moje srce, pa me evo i danas, nakon toliko godina živa i zdrava, raspoloženog za sve seoske poslove, a o bolesti i ne mislim, kao ni o ostalim rđavim stvarima, već planiram samo onoliko koliko mogu ponijeti na svojim leđima”, kaže Simo.
O tome koliko može ponijeti na svojim leđima najbolje govori činjenica da je u svaki svoj vrt, a ima ih nekoliko, iz obora sa ovcama sam prenio po dvadesetak vreća stajnjaka, te da sve uzgoji na strogo organski način, a koliko tome povrću pogoduje i zemlja i uzgoj, najbolje govori činjenica da njegov raštan, čija je visina stabljike do jednog metra, dostiže metar i po, što se u ovim krajevima ne pamti.
Iako je raštan dvogodišnja biljka, ovaj pred Simovom kućom je ovogodišnji, odgojen na bravljem stajnjaku, takozvanoj prpošci.
“Sa jednog kupusa uberem po jednu vreću i nema tog lonca u kome se može skuhati jedan obrani struk”, kaže Simo, ne bez doze ponosa, a onda, kao da se pravda, dodaje kako su jesenas na vrijeme pale kiše, a jesen pogoduje kupusu.
On kao recept dugovjekog života, pored svakodnevnog rada, ističe i zdravu ishranu, u kojoj preovladava raštan kupus, prepun vitamina i minerala, domaće meso i domaći med koji on sam proizvede, kao i koju čašu domaćeg vina ili soka od samoniklog divljeg nara, kojeg u ovim krajevima ima u izobilju, pa je u prošloj sezoni nabrao oko 300 kilograma i napravio domaći sok.
Prije neku godinu mu je, kako kaže, supruga zaslabila, pa je on na sebe preuzeo i spremanje jela u kući, čak i hljeb on sam ispeče i sve stiže, mada mu dosta pomogne i sin Dragan, koji često dolazi iz Trebinja.
Kaže da mu je drago što sin pokazuje dobru volju i za tim da unaprijedi staro domaćinstvo i bavljenje pčelarstvom, pa radi na opremanju prostorije za api terapiju, ali se i njegovi unuci uče tim starim zanimanjima.
Simo već priprema ogrev za iduću godinu, koristeći vrijeme kada istjera ovce na ispašu da presiječe koje drvo za ogrev i to ga, kako je ubijeđen, drži u životu.
“Jednostavno rečeno, ne umara me ni motika ni sjekira, ni pčela ni ovca. I tačno sam siguran da je to moj recept za dugovjekost”, dodaje na kraju ovaj kreposni starac.
Nezavisne
