Na današnji dan 1976. godine, u Zagrebu je, od posljedica srčanog udara, u 64. godini života preminuo Enver Čolaković, bosanskohercegovački velikan, emotivni i neshvaćeni junak, lirik epskog srca, kojeg je boljela tragedija običnog bosanskohercegovačkog čovjeka.
– Ljudi tvrde da iznimaka nema, a ja sam eto ta iznimka, koje nema… Ko sam? O, da li je to važno? Ja sam, rekao bih samome sebi, autor „Ali-paše“, ali sam ujedno i djelo toga autora, jedno njegovo slabije, neuspjelije djelo, koje – eto- namjesto na papiru, živi na svijetu, živi, muči se i bori se s predrasudama- opisao je sebe svojim prepoznatljivim i specifičnim stilom Enver Čolaković, autor jednog od naših najboljih romana svih vremena „Legenda o Ali-paši“.
„Legenda o Ali-paši“
– „Legendu“ sam počeo pisati s određenim ciljem, da sačuvam naš jezik bosanski. I to ne jezik konfesija ili nacija u Bosni, nego jezik Bosne. Bosna je moja domovina… Bosna ima tu nekakvu svoju sudbinu da su je uvijek vukli lijevo i desno… Recimo, ja ne znam zašto se o Ivi Andriću ili Branku Ćopiću ne govori kao o bosanskim piscima. Isti je slučaj sa hercegovačkim klasikom Hamzom Humom. Ja ne znam zašto Isak Samokovlija nije najtipičniji bosanski pisac. Ne znam zašto Marko Marković nije bosanski pisac… Evo, tek kad se Mak Dizdar probio, počelo se govoriti o bosanskoj poeziji – kazao je Čolaković u jednom intervjuu za sarajevske medije, 1971. godine.
Osim toga, Čolaković nam romanom „Legenda o Ali-paši“, kroz opis životnog puta glavnog junaka Alije od hamala do paše, poručuje da uvijek moramo vjerovati u sebe i nikada ne smijemo gubiti nadu, da bogatstvo nije u materijalnim stvarima, nego u zdravlju i ljubavi. Kada je čovjek zdrav, mora to cijeniti i biti zahvalan, a kada sretne pravu ljubav, treba joj se prepustiti, jer je prava ljubav jedno od rijetkih bogatstava u životu.
Oslobođen optužbi
Enver Čolaković rođen je 27. maja 1913. godine u Budimpešti. Njegov otac Vejsil-beg Čolaković bio je industrijalac, vlasnik mnogih nekretnina, između ostalih i sarajevske ciglane, a majka Ilona (Fatima-Zehra) potjecala je iz mađarske plemićke porodice Mednyanszky. Enver je djetinjstvo uglavnom proveo u Budimpešti, a nakon Prvog svjetskog rata s porodicom dolazi u Sarajevo. Pisati je počeo kao dječak, i to pjesme na tri jezika: bosanskom, mađarskom i njemačkom, a od 1934. isključivo na bosanskom jeziku. Studirao je matematiku i fiziku u Beogradu i Budimpešti, a kasnije diplomirao i historiju u Zagrebu.
Nakon što su mu u Drugom svjetskom ratu, u bombardiranju Sarajeva, 1944. godine, poginuli roditelji od bombe koja je pobila puno sklonište ljudi, Čolaković seli u Zagreb, gdje prihvata poziciju atašea za kulturu pri Ambasadi tzv. NDH u Mađarskoj, te odlazi u Budimpeštu, odakle se vraća poslije sloma pronacističke vlasti u toj zemlji. Zbog toga je po završetku rata privođen nekoliko puta od komunističkih jugoslavenskih vlasti, ali je oslobođen optužbi.
Najplodonosniji period Enverovog stvaralaštva bio je između 1939. i 1945. godine, kada je objavio dvadesetak pripovijetki i novela, kratki roman “Mujića Hanka”, nekoliko eseja i prikaza, u kojima se borio za dobrobit Bošnjaka, autobiografsko djelo “Knjiga majci”, u kome je otvoreno istakao svoje antifašističko opredjeljenje, te roman “Legenda o Ali-paši”.
Iako je bio oslobođen optužbi za saradnju s neprijateljem, Čolakoviću su vlasti SFRJ oduzele pravo da se ozbiljnije bavi književnošću i da objavljuje bilo šta osim prevoda, pa je doživio potpunu marginalizaciju i ostatak života proveo u sjeni. Poznato je da je bio anonimni prevoditelj djela Ervina Sinka s mađarskog jezika. Radio je kao korektor po izdavačkim kućama, a hrvatski književnik Miroslav Krleža ga je, 1952. godine, zaposlio kao redaktora u Leksikografskom zavodu. Enver je od tada živio mirnim životom u Zagrebu, gdje se i oženio Stellom Podvinec, profesoricom muzike.
Čolaković s pjesnikom i slikarom Hamidom Dizdarom, starijim bratom Maka Dizdara, koji je ilustrirao grafikama prvo izdanje romana „Legenda o Ali-paši“. Wikipedia.org
Sudbina bh. čovjeka
– O, ljudi su zli, sitni, osvetoljubivi i pakosni, teško među njima egzistira pjesnik! Neka im bude oproštena njihova glupost – odgovarao bi Enver na pitanja zašto mu je zabranjeno objavljivanje djela.
Drugo izdanje Čolakovićevog najpoznatijeg i najznačajnijeg djela, romana “Legenda o Ali-paši”, zbog navedenih razloga, izašlo je skoro četvrt vijeka nakon prvog, tek 1970. godine. Ovaj roman je specifičan po tome što prvi put glavni junak jedne takve priče nije plemićkog porijekla ili ličnost iz usmene tradicije, nego lik koji utjelovljuje običnog bosanskohercegovačkog čovjeka, siroti hamal Alija. Također, Čolaković nas ovom pričom odvodi u prošlost, koja, osim što je poučna, predočava nam i predivne slike i običaje iz doba kada su Osmanlije vladale u Bosni i Hercegovini, ali i govori o važnim životnim pitanjima. Roman nosi mnogo poruka, govoreći o životnom putu, sudbini, ljubavi i borbama s kojima je čovjek suočen kroz slikovit prikaz života osiromašenih begova i hamala.
Malo koja književnost se može dičiti djelom kakvo je roman „Legenda o Ali-paši“, jer je izuzetne književno-historijske vrijednosti, ali i maštovit i neuobičajen. Ovim romanom Čolaković prelazi književne žanrovske granice i uspijeva komunicirati s čitateljima svih uzrasta i intelektualnih profila.
Brojna djela u rukopisu
Enver Čolaković ostavio je mnogo djela u rukopisu: pet romana, više zbirki novela i pripovijetki, brojne knjige poezije i prevoda, te dnevnike, a objavljena su: roman “Legenda o Ali-paši”, komedija “Moja žena krpi čarape”, poezija “Gyula Illyés”, “Zoltán Csuka”, “Zlatna knjiga mađarske poezije”, “Izabrane pjesme”, proza “Iz Bosne o Bosni”, “Bosni” i “Pismo majci”.
Matica hrvatska Čolakoviću je dodijelila nagradu za najbolji roman – “Legenda o Ali-paši”, a dobitnik je i Plakete Društva pisaca Mađarske Pro Litteris Hungaricis, Petófi za prevodilački rad s mađarskog i njemačkog jezika, te Plakete i visokog odlikovanja Predsjednika Republike Austrije – Austrijski Križ Časti za nauku i umjetnost I reda, 1970. godine.
Značajno je spomenuti i njegove izvrsne prevode: Lessingovu „Hamburšku dramaturgiju“, Schillerove „Razbojnike“; libreta – Wagner: „Majstori pjevači“, Camus-Keleman: „Opsadno stanje“, te „Oratorij Psalmus Hungaricus Kodalyja“. Čolaković je i sam pisao libreta, poput onog za operu „Aretej“, prema istoimenoj Krležinoj drami.
U čast Envera Čolakovića, danas jedna od ulica u Sarajevu nosi njegovo ime, kao i nekoliko osnovnih škola širom Bosne i Hercegovine. U Zagrebu je, 17. septembra 2019. godine, otkrivena ploča imena Park Envera Čolakovića, a tom događaju prisustvovao je i Enverov sin Esad.
