Grad Prijedor je kroz svoju istoriju imao mnogo velikih ljudi, ali malo je onih o kojima se i danas govori s istom toplinom, poštovanjem i tugom kao o dr. Esadu “Esi” Sadikoviću. Bio je ljekar, intelektualac, simbol prijedorske čaršije, humanista i čovjek čiji je osmijeh umio da liječi prije nego što bi ijedan lijek djelovao.
Bio je vlasnik UN-ovog plavog pasoša.
Iako je karijeru mogao graditi bilo gdje – od Sarajeva, preko Libije pa sve do Pacifika – izabrao je Prijedor. Ovaj grad mu je postao dom, a njegovi stanovnici porodica. Eso je bio ljekar koji je svakog pacijenta primao otvorenog srca, ne gledajući vjeru, porijeklo ni ime na kartonu. Ljudskost mu je bila profesija, a dobrota svakodnevna praksa.
Ostaje tajna zbog čega je Eso više zavolio Prijedor od Sarajeva u kojem je odrastao, školovao se i igrao košarku u sarajevskoj “Bosni”. Godine 1982. napušta Sarajevo i zapošljava se kao načelnik otorine Medicinskog centra u Prijedoru.
Nakon što je dvije godine proveo u Zapadnoj Samoi, kao ekspert Ujedinjenih nacija, gdje je zaradio fine novce, 1988. godine kupio je kuću u centru Prijedora sa prostranom baštom. Tu je zajedno sa suprugom Zoricom, kćerkicom Almom i sinom Enisom uživao naredne četiri godine.
Eso je stekao brojne prijatelje u Prijedoru. Među trojicu svojih najbližih prijatelja ubrajao je i doktora Miću Kovačevića. Da bi spriječio rat u Prijedoru, Eso je formirao “Ligu za mir”.
Njegova tragična smrt 1992. godine oduzela je Prijedoru jednog od najplemenitijih ljudi. Ipak, oduzela je tijelo – ali nije mogla oduzeti sjećanje. Danas njegovo ime nose, knjige, priče i generacije koje su ga upamtile kao simbol hrabrosti i dostojanstva u vremenu kada je dobro bilo skupo, a ljudskost rijetka. Ulice ne nose, ne nosi ni jedna ni u njegovom rodnom gradu Prijedoru.
Krajem juna 1992. godine, u sklopu procesa preuzimanja vlasti i progona nesrpskog stanovništva u Prijedoru, dr. Sadiković je uhapšen i odveden u logor Omarska.
U noći između 5. i 6. augusta 1992., izveden je iz logora i likvidiran nad jamom Hrastova glavica kod Sanskog Mosta. Imao je samo 44 godine.
Svjedoci navode da su ga logoraši ispratili aplauzom – znak poštovanja i zahvalnosti za ono što je radio u teškim uslovima.
Dr. Esad Sadiković ostao je u Prijedoru čak i kada je znao da je opasno. Ostao je zbog ljudi. A ljudi mu to i danas vraćaju – time što ga nisu zaboravili. Neki životi postanu legenda.
U gradskom Pozorištu u Prijedoru u organizaciji Udruženja građana “Behar”, u avgustu svake godine održava se “Veče sjećanja na prijedorskog doktora Esada Sadikovića”.
U vremenu kada se sjećanja gube, a pamćenje možemo održati samo pričama – dr. Esad Sadiković je upravo takva priča: o čovjeku koji je birajući ostati u Prijedoru kada je mogao otići pokazao hrabrost, o ljekaru koji u logoru nastavlja svoju misiju, o intelektualcu koji nije pristao na tihu prihvatljivost. Njegov život i smrt su podsjetnik da pojedinac može imati veliki utjecaj, da ljudskost nije honorar, nego čin.
A.I., Prijedor24.com
