Dragi prijatelji,od srca vam hvala svima koji ste se javili, pitali i pokazali brigu zbog vanrednog stanja izazvanog poplavama…juce sam bila i bez struje i bez vode i bez tel.mreze u Kozarcu zato se sad zahvaljujem svima na ukazanoj brizi… Vaša riječ i pažnja u ovim trenucima znače više nego što se može opisati, a bar se stabiliziralo osnovno za zivot…
Nažalost, situacija je i dalje teška. Voda ne jenjava i onemogućava normalnu putnu komunikaciju. Potopljene su njive i livade, a na mjestima gdje ih nikada nije bilo, sada se pojavljuju male rijeke. Tokovi Gomjenice, Miloševice i Sane su, kako kažu, „stabilni“, ali za nas koji živimo ovdje – to ne znači sigurnost.
Svako jutro počinje istim strahom – otvoriti oči i pogledati kroz prozor: da li je voda još bliže, da li je već pod pragom, da li će ući u kuću. To je osjećaj koji ne može razumjeti onaj ko ga nikada nije doživio. Godinama gradimo, stvaramo, podižemo imovinu, a onda u jednoj noći gledamo kako sve nestaje ili se podiže metar iznad poda da bi se spasilo ono najosnovnije.
Pitam nadležne: postoji li konkretno rješenje za nas? Da li ćemo dočekati dan kada će se praviti odbrambeni nasipi, parapetni zidovi, kada će se urediti kanali , kada će se konačno riješiti kanalizacija u našoj Mahali – trajno, a ne privremeno?
Jer poplava je bilo i ranije, ali nikada u ovakvom obimu i sa ovakvim posljedicama.
Posebno boli činjenica da dok se u drugim dijelovima rade rješenja – čiste korita, grade nasipi, podižu zidovi – u našoj Mahali nema nikakvih naznaka da će se išta uraditi. Osjećamo se kao zaboravljen dio, kao „slijepo crijevo“ sistema – prvo mjesne zajednice, a zatim i grada Prijedora.
Najviše mi je žao ljudi čije su kuće već pod vodom. Ljudi koji gledaju u nebo i pitaju se hoće li kiša stati ili će im odnijeti sve što su godinama stvarali. Ljudi koji svake godine istog dana dolaze čamcem do svoje kuće. Dokle više tako?
Ipak, želim se zahvaliti Civilnoj zaštiti koji su barem u ovim trenucima pokazali spremnost i pomagali ljudima da dođu na posao i vrate se svojim domovima. To je svijetla tačka u svemu ovome.
O štetama nećemo ni govoriti. One su ogromne i bolne. Ovim putem samo želimo skrenuti pažnju – da postojimo, da živimo ovdje i da nam treba trajno rješenje.
Molimo sve nadležne da nas čuju. Ne tražimo nemoguće – tražimo sigurnost, dostojanstvo i pravo da živimo bez straha da će voda svake godine odnijeti sve što imamo.
Jer najteže je probuditi se i vidjeti vodu pod prozorom… i znati da si opet sam u toj borbi.
Hvala svima koji razumiju i koji će podijeliti ovu priču – možda baš tako dođe do onih koji mogu nešto promijeniti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Prijedor24.com / Elvina Fs Maida Redzic
