fbpx

Dijete nikako ne možemo razmaziti niti ga kažnjavanjem naučiti važnim lekcijama

Da li današnja djeca žive lošije i nekvalitetnije od nekih ranijih generacija u intervju  otkriva prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba koja se već trideset  godina svoje karijere bavi djecom.

„Ah ta današnja djeca i današnje generacije, u „moje vrijeme“ to nije bilo tako, djeca su više poštovala starije, više su se igrali, bili sretniji i zadovoljniji. Danas sjede pred računarima, tabletima, vise na društvenim mrežama umjesto da se druže napolju sa svojim vršnjacima“. To su rečenice koje je svaki roditelj čuo po ko zna koliko puta. Ali da li je baš tako? Da li današnja djeca žive lošije i nekvalitetnije od nekih ranijih generacija u intervju za Buku otkriva prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba koja se već trideset  godina svoje karijere bavi djecom.

 

Kakvo je djetinjstvo naše djece danas?

Djetinjstvo je posebno dinamično i važno razdoblje u našim životima. U djetinjstvu učimo sve o svijetu koji nas okružuje, odnosima s ljudima i nama samima. Biti dijete u suvremenom društvu u nekim aspektima je isto kao ranije, a u nekim aspektima bitno je drugačije. Ono što ostaje isto dječje su potrebe za ljubavlju, sigurnošću, strukturom, vodstvom, uvažavanjem, povjerenjem, igrom, istraživanjem – djeca se rađaju jednaka kao u prošlim generacijama. Ono što se promijenilo je društvo, tehnologija, odnosno okolina u cjelini i jasno je da te promjene utječu i na dječji razvoj.

Često čujem kritike starijih generacija na „današnju djecu“ ili „današnje obitelji“. Istina je da nas suvremeni način života ponekad usmjerava prema karijeri i brojnim aktivnostima te time imamo manje vremena potpune posvećenosti obiteljskom životu i djeci. Istina je da se djeca mogu manje slobodno igrati na ulici nego prije, da su često pred malim ekranima, manje aktivna nego što su to bile njihove bake i djedovi. Istina je da su djeca više nego ranije opterećena akademskim postignućima i brojnim izvannastavnim aktivnostima. Međutim, isto tako je istina da se dječja prava promiču i poštuju više nego ikad prije. Istina je da je društvo više senzibilizirano na problematiku zlostavljanja, zanemarivanja, izrabljivanja djece, da se više uvažava dječji glas i gleda se najbolji interes djeteta predanije nego ranije. I u tom području postoji još veliki prostor za napredak, no današnje društvo već sada čini puno za djecu. To je smjer u kojem treba nastaviti.

Svako dijete je pojedinac za sebe, kao što je i svaka obitelj. Teško je govoriti o djetinjstvu sve današnje djece. S jedne strane je lakše, s druge strane je teže biti dijete i roditelj u suvremenom društvu. Međutim, mladi nam vraćaju ono što im nudimo i uz adekvatan odgoj i brigu današnja djeca mogu imati jednako sretno i bezbrižno djetinjstvo kao djeca nekih prošlih vremena.

 

 

 

Jesmo li nekad bili pametniji kada je riječ o djeci i njihovom odgoju?

Nekad smo imali drugačije odgojne metode i poglede na djecu. Suvremena shvaćanja odgoja i djetinjstva temelje se na znanstvenim istraživanjima i kliničkoj praksi. Vjerujem da ćemo napredovanjem struke biti sve „pametniji“ jer ćemo imati više znanja i iskustva. Međutim, postoji razlika između onoga što kao psiholozi znamo i onoga što kao društvo činimo. Mnogi ljudi nisu upoznati sa suvremenim spoznajama u području dječjeg razvoja i odgoja. Odgovornost stručnjaka koji se bave djecom je educirati širu javnost u tom području.

Osim samog znanja, važna je i motivacija da to znanje primijenimo u svakodnevnom životu. Primjerice, opće je poznato da je pušenje štetno za zdravlje, a ljudi i dalje puše. Isto možemo primijeniti na odgojna pitanja. Postoje odrasli koji su čuli da je loše fizički kažnjavati djecu, ali iz nekog razloga nisu motivirani promijeniti svoje ponašanje. Odgovornost stručnjaka je u takvim situacijama zaštititi dijete, sankcionirati počinitelje, ali i podučiti roditelje zašto je fizičko kažnjavanje štetno, ponuditi im alternativne postupke te pratiti njihov napredak.

Sve nakupljeno znanje o odgoju djece nije osobito vrijedno ako živi samo kao slovo na papiru znanstvenih radova. Vjerujem da smo danas pametniji nego ikad prije, ali tu pamet treba adekvatno koristiti u najboljem interesu djece.

 

 

Zastarjele metode odgoja ipak još uvijek koristimo, kako ih savladati?

Nekad se vjerovalo da je u redu ili čak poželjno kažnjavati djecu udaranjem, šibanjem, vikanjem, vrijeđanjem i slično. Međutim, ta vremena su daleko iza nas, isto kao što bi trebala ostati takva ponašanja. Teško mi je govoriti da su to bili odgojni postupci, s obzirom na to da ih danas smatramo neadekvatnim postupanjem prema djeci, a u nekim slučajevima zlostavljanjem. Možemo prihvatiti da su ljudi radili najbolje što su znali, što nije opravdanje, ali je objašnjenje nekih postupaka.

Nažalost, i danas brojna djeca doživljavaju zlostavljajuća ponašanja od strane svojih primarnih skrbnika. Prema istraživanju Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba (2006), gotovo trećina djece u Hrvatskoj doživjela je elemente fizičkog zlostavljanja u obitelji, a gotovo polovina doživjela je elemente emocionalnog zlostavljanja. To su poražavajući podatci i trebamo se na razini društva i zajednice zapitati što možemo promijeniti. Kao što sam već spomenula, znanje o štetnosti takvih postupaka imamo, znanje o tome što se može drugačije također imamo i sada ga treba prevesti u praktični život.

Na tom putu jako nam je važna zakonska regulativa, edukacija šire javnosti, podrška djeci i obiteljima od strane institucija i nevladinih udruga te postavljanje nulte tolerancije na nasilje u svakom segmentu društva.

 

 

Sve češće smo svjedoci situacija na ulici ili prodavnici kada roditelji pokušavaju umiriti rasplakano dijete tako što mu nešto kupuju  ili daju mobilni telefon ili tablet  da ga smire. O čemu se tu zapravo radi, razmaženoj djeci ili je u pitanju nešto drugo?

Lako je prebaciti odgovornost na dijete i nazvati ga razmaženim. Međutim, zapitajmo se kako je dijete usvojilo takve navike i ponašanja. Odgovor leži u djetetovoj okolini, odnosno načinima reagiranja odraslih na dječje želje, potrebe i osjećaje. Primjerice, djeci u kupovini može biti dosadno, naporno, mogu se prestrašiti velikog broja ljudi, mogu poželjeti neku predivno upakiranu igračku ili slatkiš, mogu osjetiti naglu potrebu da odu na WC, mogu biti pospana, može im nedostajati nedijeljena pažnja roditelja koji u tom trenutku traži omekšivač za rublje… Razlozi zašto se djeca rasplaču u dućanu su brojni, ali razlog sigurno nije u tome što je dijete po prirodi razmaženo.

U tom trenutku roditelji mogu osjećati sram, neugodu i ljutnju na svoje dijete koje „radi probleme“ na javnome mjestu. Kako bi umanjili vlastitu nelagodu, skloni su udovoljiti djetetovim zahtjevima, samo kako bi se ono smirilo i kako bi atmosfera opet bila prividno ugodna. Takva potreba roditelja sasvim je prirodna i razumljiva, međutim u interesu djeteta i njihovog odnosa je izdržati i pokušati reagirati drugačije.

 

 

 

Kako postaviti granice?

Teško je govoriti o postavljanju granica u jednoj izoliranoj situaciji jer se odnos roditelja i djeteta gradi na svakodnevnoj razini. Roditelj koji poznaje svoje dijete u većini situacija može procijeniti hoće li dijete izdržati za njega potencijalno tešku situaciju. Primjerice, dijete od dvije godine koje ima poteškoća s održavanjem pažnje i mirovanjem, sigurno nije mudro voditi u višesatnu Božićnu kupovinu darova. Takve situacije bolje je izbjeći jer se pred dijete unaprijed postavlja očekivanje kojemu nije doraslo i koje neće moći ostvariti, što može frustrirati i roditelja, i samo dijete. Nadalje, roditelj koji poznaje svoje dijete u većini situacija može pretpostaviti djetetovu trenutnu potrebu ili ju saznati od djeteta. Ako dijete želi čokoladu i zbog toga plače u dućanu, njegova stvarna potreba može proizlaziti iz gladi, umora, osjećaja napetosti, osjećaja trenutne zanemarenosti i tako dalje. Roditelj može čučnuti pored djeteta, nježno i čvrsto ga primiti za ruke, pogledati ga u oči i razgovarati s njim o tome. Izvan akutne situacije u kojoj dijete plače u dućanu, dobro je komunicirati o tome zašto se ide u dućan, koliko će to trajati, koja ponašanja se očekuju, koja ponašanja nisu poželjna, što dijete može kupiti, koje su posljedice poželjnog, a koje nepoželjnog ponašanja i tako dalje. Važno je biti iskren, uporan i dosljedan u održavanju ovakvih dogovora kako bi dijete steklo osjećaj strukture, granica, povjerenja i sigurnog vodstva odraslih.

Svakako je bitno pohvaliti dijete za adekvatno ponašanje. Često počnemo uzimati zdravo za gotovo kad je dijete „dobro“ i smatramo da se to podrazumijeva, a pažnju poklanjamo nepoželjnim ponašanjima. Pažnja roditelja djeci je najbolja nagrada, makar ta pažnja bila negativna. Ako naučimo djecu da dobiju pažnju kad su se potrudila i kad su se lijepo ponašala, ona će nastojati zadovoljiti svoje roditelje i neće imati toliku potrebu privlačiti pažnju u negativnom kontekstu. Ako roditelji znaju da je primjerice tablet djetetu jako zabavan i bitan, mogu ga koristiti kao nagradu, a ne kao način umirivanja djeteta koje plače. Na taj način dijete uči da se lijepe stvari zasluže lijepim ponašanjem i prirodno  ima potrebu tako se ponašati umjesto na način opisan u vašem primjeru.

 

 

Dosta često čujemo roditelje koji su preosjetljivi kada je riječ o dječjim igrama, od onoga nemoj pasti do nemoj skakati. Je li to dobro za razvoj djeteta?

Napredovanjem u motoričkom smislu, dakle kad se počne samostalno kretati, dijete prema normalnome razvojnom procesu ima sve jaču znatiželju i želju za istraživanjem okoline. Prirodno je da su roditelji zabrinuti za sigurnost djeteta i da ga nastoje zaštititi. Međutim, postoje brojni načini kako se to može učiniti. Primjerice, danas se može naći puno praktičnih savjeta i relativno povoljnih rješenja kako učiniti stan ili kuću sigurnima za bebu. Možemo pažljivije birati mjesta koja posjećujemo s djetetom. Primjerice, ako dijete voli provlačiti ručice kroz ogradu na terasi, odaberemo restoran u kojem nema takve ograde ili sjednemo unutra. Ako se djetetu stalno odvezuju vezice i onda pada preko njih, možemo mu kupiti tenisice na čičak. Ovo osobito vrijedi za malu djecu, do otprilike tri godine starosti. Ona nemaju dovoljnu kognitivnu zrelost za povezivanje uzroka i posljedica nekog ponašanja. Tako malo dijete ne možemo nikako razmaziti niti ga kažnjavanjem naučiti važnim lekcijama. Dijete je po prirodi razigrano i znatiželjno, a roditeljski strah, udarce, vikanje ili kazne za istraživanje doživljava jako ozbiljno. Usvaja poruku da ono nije vrijedno ni sposobno, da je svijet opasno mjesto i da je normalno da mu oni koji ga vole nanose bol.

 

 

 

Da li je lakše postići dogovor sa starijom djecom?

Sa starijom djecom lakše je dogovoriti neka pravila ponašanja i posljedice ponašanja. Važno je da je djetetu jasno što od njega očekujemo i da mu ponudimo zabavne aktivnosti kojima se smije baviti. Ako dijete dovedemo u park i ne dozvoljavamo mu da se igra na toboganu, ljuljačkama, klackalicama ni u pješčaniku zbog straha od ozljede ili zaraze, što će dijete raditi u parku? Bit će mu dosadno, postat će razdražljivo i moguće je da će se pobuniti protiv postavljenih pravila. S druge strane, ako dijete primjerice ima neki zdravstveni problem zbog kojeg se ne bi trebalo pretjerano umarati ni znojiti, možemo ga nježno odvesti iz dijela parka na kojem se djeca igraju lovice i ponuditi mu pješčanik ili tobogan. Dijete tada neće biti zbunjeno i pokazat će sklonost prihvaćanju nove aktivnosti.

Kada se obraćamo djetetu želeći ga na nešto upozoriti, dobro je to napraviti na određeni način. Umjesto uznemirene majke koja preko parka viče: „Brzo prestani s tim, past ćeš!“, dijete je sklonije poslušati majku koja mirno i sigurno kaže: „Sada ćemo prestati  s tim jer bi mogao pasti. Umjesto toga idemo raditi nešto drugo što je jako zabavno i svidjet će ti se“. Usto će se osjećati sigurnije u svijetu oko sebe i naučit će se oprezu bez pretjeranog straha koji bi ga mogao paralizirati. Ako dijete sigurno i slobodno istražuje okolinu, a svako toliko se vraća k vama da bi vam pokazalo što je novo otkrilo ili da bi vam postavilo neko pitanje, znajte da ste na dobrom putu.

 

 

Osjetljivi smo i kada govorimo o ishrani djeteta, sve je nekako pod budnim okom roditelja. Zašto?

Roditelji vole svoju djecu i žele najbolje za njih. Usuđujem se reći da smo bombardirani raznim savjetima o tome kako treba živjeti, između ostalog i kako treba hraniti djecu. Čula sam od puno majki da se osjećaju kao loše majke kada čuju svoje prijateljice ili kolegice koje djeci spravljaju samo biološki uzgojenu hranu, koje važu svaki gram kako bi dijete imalo uravnoteženu ishranu i prate točne upute kada dijete treba dojiti, kada mu dati užinu, kada večeru i tako dalje. Naravno da je pravilna prehrana važna, ali u svemu treba imati mjeru. I djeci se u nekim prilikama može priuštiti nezdravi obrok u kojem uživaju.

Dijete najbolje osjeća svoje potrebe. Roditelj najbolje osjeća svoje dijete. Osim u slučaju nekoga medicinskog problema, što je važno provjeriti ako roditelji primjećuju zabrinjavajuće znakove, dijete će znati kada je gladno i sigurno neće umrijeti od gladi. Novorođenče će plakati kada traži mlijeko i dobro je poštivati njegov ritam, a ne buditi bebu jer smo pročitali u nekom priručniku da ju treba podojiti točno svaka tri sata. Na taj način roditelj prati dijete i ostavlja ga s porukom da je sposobno za samostalnu regulaciju svojih potreba i osjećaja.

Kasnije u životu djeteta njegova prehrana najviše će ovisiti o prehrani bliskih odraslih figura u obitelji. Ako cijela obitelj jede grašak, jest će ga i dijete. Nekad će iskazivati nevoljkost, no dosljednost i sigurnost cijele obitelji presudna je u takvim trenutcima. Problem se događa kada tražimo od djece da se zdravo hrane dok roditelji jedu nezdravu hranu i slatkiše, što je djetetu također primamljivije. Kao i svako drugo ponašanje, pravilna prehrana se uči, a djeca najbolje uče opažanjem sebi važnih odraslih osoba (uglavnom roditelja). Neku djetetu mrsku hranu mogu pripremati zajedno s roditeljima i ukrašavati ju na zanimljive načine. Svako dijete voli igru i kroz nju se može postići puno više nego kroz naredbe. Na taj način djeca će zapravo usvojiti zdrave navike, umjesto da jedu zdravo kad im netko naredi, a prvom prilikom kad su bez nadzora posegnu za nezdravom hranom.

 

 

 

Da li se sve to dešava i zato što je u  cijelom regionu evidentan drastičan pad društvene brige za djecu?

Ne bih rekla da ne brinemo o djeci, no vezano za prethodna pitanja, kao da brinemo o površnijim stvarima kad su djeca u pitanju. Lakše je brinuti da se dijete ne ozlijedi na igralištu ili koliko je prokulica pojelo, nego o njegovom emocionalnom svijetu, doživljaju sebe i svijeta. Roditelji su često preplavljeni svojim poslovima, financijskim problemima, brigom o svojim roditeljima i tako dalje, da se ne stižu posvetiti djeci onoliko koliko bi željeli.

Istraživanja pokazuju da nije presudno apsolutno vrijeme koje roditelji provedu s djecom, nego kvaliteta i dosljednost provedenog vremena. Savjetovala bih svim roditeljima da izdvoje barem pola sata dnevno za kvalitetnu igru i druženje sa svojom djecom, u što ne možemo ubrojiti učenje, pisanje zadaća, kupovinu i slično. U tom vremenu roditelji bi trebali biti potpuno posvećeni djetetu, slušati ga, razgovarati, pokazivati mu ljubav, nježnost i uživanje u njegovom društvu. Neke egzistencijalne stvari svakako su važne, no ni roditelji ni djeca jednog dana neće pamtiti je li suđe bilo oprano svaki dan, a ovakve uspomene obogatit će njihov svijet zauvijek.

 

Autor: Buka

 

 

 

 

Dental Studio Prijedor
ASHA prodaja vozila