Početna Prijedorski region Darko Cvijetić: Rat je autoispit ljudskosti, a pisanje o ratu testiranje empatije

Darko Cvijetić: Rat je autoispit ljudskosti, a pisanje o ratu testiranje empatije

“Schindlerov lift” Darka Cvijetića je specifično djelo zbog sljubljenosti lirskih i proznih elemenata, a pisac u njemu vješto opisuje predratna i ratna zbivanja u Prijedoru. No, interesantno je kako autor sva dešavanja u romanu povezuje s crvenim liftom u jednom od prijedorskih solitera.

Cvijetić smatra da se u svakom književniku nalaze skrivene renesansne forme, ali da ih nedovoljno isprobava. Ističe kako mu se dramska umjetnost sama nametnula pošto je profesionalno angažiran u teatru, ali napominje da je neumorno istraživao određene puteve koji su bili neprođeni te hodajući po tim zaraslim stazama u jednom momentu kaže da je naišao na prostore koji su neosvojeni i koji se pri osvajanju čine potpuno drugačijim, a to su poezija i proza.

“Ja smatram da je pjesnički govor vrhunski govor i da je to najveći mogući govorni izazov. Zapravo, pjesnički govoriti je najviše govoriti. Moj ‘silazak’ u prozu je pokušaj da se ta jezička materija kojom vlada isključivo poezija proširi. Proza zahtijeva određenu priču, dok pjesma zahtijeva jezičku dubinu tako da sam u romanu ‘Schindlerov lift’ to dvoje pokušao da pomirim i da ispričam priču koja u svojoj nutrini ima i pjesnički govor. Kroz takvu vrstu govora imao sam namjeru da priču najdublje ispričam jer me se najdublje tiče. S obzirom na to da je ovaj moj roman zapravo jedan moj unutarnji doživljaj onoga što sam u stvarnosti preživio, ta gomila naslaganog u meni pokušala je pronaći put da izađe iz mene. Poezija je bila nedovoljna da sva ta nagomilana struktura izađe vani tako mi se čim sam se uhvatio za olovku rečenica počela širiti i ulaziti u jedno drugačije poimanje svijeta”, priča nam Darko Cvijetić.

Jugoslavija je bila satni mehanizam koji je čekao eksploziju

“Pojam ‘Schindlerovog lifta’ naravno da je povezan sa ‘Schindlerovom listom’. Zapravo, mijenjanjem predznaka Schindlerove liste dobijate Schindlerov lift. Priča mog romana mogla je biti vezana za bilo koje mjesto, bilo koji lift, ali ja sam se vezao za ono što mi je najbliže ili nejprepoznatljivije. U tom liftu u Prijedoru postoji jedna giljotina u kojoj je poginula djevojčica 1992. godine, na samom početku rata. Ona je u jednom trenutku igrajući se gurnula glavu kroz razbijeno staklo lifta, a pošto je neko pozvao lift mehanizam je djevojčicu dekapitirao. To je bio okidač koji se pojavio u meni odjedanput, bez najave, tj. shvatio sam da u tom soliteru postoji jedan satni mehanizam koji ‘tika-taka’ i koji će jednog dana eksplodirati. Od trenutka kada je Jugoslavija stvarana kao da je u njoj postojao satni mehanizam koji će ju jednog dana raznijeti”, govori on.

Objašnjava kako je priča o prijedorskom soliteru i njegovom crvenom liftu priča o Jugoslaviji, zemlji u kojoj je rođen, te priča o ljudima koji su živjeli u toj zgradi koji su na kraju skončali kao žrtve ili u najboljem slučaju kao svjedoci krvavog urušavanja jednog sistema.

“Pisanje o ratu je ispit empatije. Prvo djelo s kojim dramska književnost stupa na pozornicu su Eshilovi ‘Perzijanci’. Ta prva drama je u osnovi empatijska priča koju priča Eshil, grčki ratnik, koji je ratovao protiv Perzijanaca, a djelo temelji na opisivanju plača njihovih majki. Dakle, već ta prva drama u svom nukleusu problematizira pitanje rata i na identičan način ispituje našu empatijsku ravan. Ja mislim da je ratna tematika, posebno u našem društvu, autoispit ljudskosti. Čak je i sam rat testiranje ljudskosti, pokušaj da se reanimira ljudskost u nama”, približava nam zašto se u njegovoj književnosti stalno pojavljuje rat kao tema.

Prijedor će se još dugo nositi s teretom

Kada smo Cvijetića pitali kakvo je trenutno stanje u Prijedoru uzmemo li u obzir njegovu stravičnu historiju, on nam najprije kaže kako ne bi ovaj grad izdvajao od drugih gradova u BiH, pa čak i regiji.

“Bez obzira da li živite u Čačku ili Prijedoru, problem je isti. Taj problem je egzodus stanovništva, izlazak ljudi. Odavde se više ne odlazi, jer odlazak znači potencijalni povratak, odavde se izlazi. Ukoliko ja sanjam da vidim svoju djecu ili unuke negdje vani, to je znak da i ja želim izaći. Taj izlazak nije samo vezan za Prijedor, već i za ostale gradove. Prijedor će se sam sa sobom još dugo nositi s teretom koji mu je nametnut 90-ih godina i koji će neki novi ljudi učiniti ljudskijim, približnijim. Jednostavno, neki će biti primorani da se duboko suoče s onim što se dešavalo u Prijedoru, ali isto tako i u već pomenutom Čačku, Mostaru i drugim gradovima”, odgovara Cvijetić.

Pitanje prošlosti je, kaže Darko Cvijetić, pitanje koje bi svaki čovjek trebao postaviti sam sebi. Kaže kako svaki čovjek, bez obzira koji se historijski događaj razmatra, treba sam sebi reći: “Da, to se dogodilo i ja sam u stanju da pogledam istini u oči”.

“Ne postoje kolektivne krivice, ali postoji kolektivan odgovor na datu krivicu. Proći će još dosta vode dok mi shvatimo koja se količina zla desila na ovim prostorima i kolika količina zla mora biti prevarena u budućim ljudima. Moja djeca i djeca moje djece će biti primorana da se s tim suoče i da odgovore na to pitanje. Što se tiče odgovora Prijedorčana na moje stavove i moju književnost, moram reći da mi živimo u jednom antiumjetničkom vremenu i niko nju i mene zapravo i ne uzima za ozbiljno, što je još strašnija činjenica”, priča nam ovaj Prijedorčanin.

Kultura je jedini model koji savjest “poziva na večeru”

Darko Cvijetić govori kako je kultura možda i jedini model koji nas “uljuđuje” i koji poziva savjest “na večeru”, tj. koji poziva savjest da pogleda samu sebe u ogledalu i da kaže ono što bi morala sebi kazati.

“Jedan od glavnih nauma kulture i umjetnosti jeste da miri i povezuje ljude. Nažalost, mi se više mirimo po kojekakvim ‘njemačkama’, gdje smo svi primorani da budemo građani drugog reda. Tamo niko ne primjećuje međusobne razlike, odjednom svi govore istim jezikom jer su svi poniženi i jer su svi prinuđeni raditi ono što domicilno stanovništvo neće. Tamo se i ne bunimo što smo ‘robovi’. To je nonsens. Još je nevjerovatnije da se povratkom u ove krajeve opet vraćamo mržnji i starim navikama. Može se kazati da je našim ljudima sloboda kazna na jedan uvrnut način”, stava je on.

Zanimljivo je kako Darko Cvijetić sa sigurnošću tvrdi da se od svih zemalja na prostoru bivše Jugoslavije najbolja književnost piše u BiH. Kaže da to ne govori iz razloga što je i sam iz BiH, već naglašava kako se kvalitet može prepoznati u djelima mnoštva domaćih autora.

“Odjedanput dolazi neka nova generacija koja ima štošta da kaže i to glasno. Ta generacija je puno hrabrija i puno slobodnija od generacije koja je bila sudionikom nemilih zbivanja s kraja prošlog vijeka. Na drugoj strani, u srbijanskoj i hrvatskoj književnosti mi se čini da se još uvijek nije dogodio taj klik mladih ljudi koji bi se stameno suočili s onim što su njihovi očevi pisali ili činili. U BiH se suočavaju mladi ljudi s onim što nam je napravljeno i niotkuda se pojavljuje književnost koja je vrlo rječita, slobodna i vrlo hrabra, možda i najhrabrija u zadnjih stotinjak godina”, kategoričan je Cvijetić.

Od silne angažiranosti umjetnika, on govori kako larpurlartizam u svom čistom obliku gotovo da i ne vidi. Gotovo da je sve postalo angažirano na ovaj ili onaj način u pokušaju da budi ljude. Cvijetić govori kako je Srđan Popović jednom rekao da je nemoguće probuditi nekoga ko se pravi da spava, ali kaže da književnost ovih prostora ima tendenciju ne samo da budi one koji spavaju, već nastoji nadljudskim naporima probuditi i one koji se prave da spavaju.

Dental Studio Prijedor