fbpx

Darko Cvijetić: Nepojmljivi su mi prefiksi hrvatski ili srpski pjesnik!

Za selo se može reći da je ‘srpsko’, ‘hrvatsko’ ili ‘bošnjačko’, za gradove je takvo što nemoguće reći i zato su gradovi bili izazov i prijetnja…

 

Nakon četrdeset godina pisanja poezije, lani je Darko Cvijetić, pjesnik, iskoračio u roman koji je već preveden na nekoliko jezika, a sprema mu se izdanje i u Sjedinjenim Državama i u Njemačkoj pa se za književnika koji živi u Prijedoru može reći da je, evo, doista uspio. Jest, u poeziji je već odavna uspješan, no kako njegov roman “Schindlerov lift”, pored svega, treba uskoro dobiti i kazališnu formu koju će u Kamernom teatru 55 u Sarajevu režirati Kokan Mladenović, njegova transformacija u romanopisca potvrđuje tezu da tko pjeva, zlo ne misli, ali tko misli uspjeti – treba postati prozaik i okaniti se pjesme. Darko Cvijetić, rođen prije 51 godinu u mjestu koje se zove Ljubija Rudnik, nije se okanio poezije, a očito neće ostati samo na jednom romanu. Trenutno je na književnoj rezidenciji udruge “Kurs”, a u Splitu se predstavio i na Festivalu svjetske književnosti.

Vi ste dugi niz godina afirmirani pjesnik. Što se dogodilo pjesniku da je odlučio prijeći na prozu?

– Hm, o tome izrazu afirmirani dalo bi se pričati, ali… Da, četrdeset godina pišem poeziju i u zadnjih nekoliko godina prepoznat sam kao pjesnik iz malog, jadnog, nesretnog bosanskoga grada Prijedora. Taj grad nosi taj krimen, pečat iz prethodnog rata, krimen užasa koji su se događali, i mislim da će i ubuduće moj umjetnički poziv biti povezan s tim krimenom, a u nadi da moja mala umjetnost možda pridonese tome da se taj grad vrati svojoj gradskosti i da se udalji od užasa koji se veže uz njegovo ime.

Iz te ste potrebe krenuli u prozu?

– Da. Da… Ja sam osjetio dug prema svemu što sam vidio, što sam doživio, što sam čuo i što su doživjeli ljudi koje sam znao i volio. Znate, ja sam živio u sretno doba u sretnoj zemlji u soliteru, neboderu, koji je bio metafora jednog lijepog grada. No 1992. ta se metafora prometnula u svoju suprotnost, sve što je bilo dobro okrenulo se na naličje, suživot ljudi različitih identiteta iz bogatstva postao je otežavajući faktor, toliko otežavajući da su ljudi, jedni, drugi, treći, jednostavno nestajali… Danas je taj crveni soliter gotovo jedan uspravljeni lijes iz kojeg odlaze svi. Ostaju starice koje su svjedoci onoga što se desilo, uzaludno čekajući svoje sinove koji su ubijeni u obližnjim logorima ili poginuli po ratištima ili otišli.

Malo je mjesta na Balkanu koje nije dotaknula ta vrsta krimena.

– Crveni soliter o kojem ja pišem mogao je biti – i bio je! – bilo koji neboder u bilo kojem gradu na Balkanu, osobito u Bosni i Hercegovini. Možda bi etnički predznaci bili drugačiji, ali rušilačka energija je ista.

Ipak, kako vi tumačite baš tu usmjerenost protiv nebodera, protiv urbaniteta, protiv tih vertikala koje čine urbanitet kao takav?

– Sela su mjesta gdje je etnicitet jasan, gdje se svi poznaju, gdje svatko znade svačije korijene do unedogled. No neboderi, u neboderima je šarenilo, u tom šarenilu isti prostor, isti život dijele različiti i ti različiti ljudi tvore urbani način života koji nije isključiv, koji mora biti tolerantan, koji je prožet različitim mirisima različitih susjedskih svetkovina. Gradovi su etnički šareni, sela nisu, odnosno nisu u toj mjeri. I danas se kaže “srpsko selo”, “hrvatsko selo”, “muslimansko selo”. Za gradove je takvo što nemoguće reći i zato su gradovi predstavljali izazov i prijetnju jer je u gradovima, u neboderima, ideja zajedništva drugačije formulirana, bila je formulirala više susjedski negoli etnički.

No etnički predznaci u umjetnosti…

– Da, da, da… Nepojmljivo mi je dodavanje tih prefiksa u poeziji i u umjetnosti. Jesi li pjesnik ili nisi pjesnik, to je pitanje. A što bi trebalo značiti srpski pjesnik? Ili hrvatski pjesnik? Umjetnost je ili univerzalna ili nije ništa. Možete biti samo ono što ste, a prvo i osnovno – čovjek ste. Sami ste, goli ste, ničiji ste, jer čim postanete nečiji, niste više svoji.

Vi odbijate biti nečiji?

– Odbijam. Teško je biti sam, biti svoj, biti gol, ali koja je druga pozicija umjetnika, pjesnika? “Mi” je već poraz, “ja” je nešto, “ti” je nešto, ali “mi”… To je poraz, to je gubitak predstavljen kao dobitak i snaga. Gledajući svijet iz množine, iz krda, rakurs vam je znatno uži, znatno vam je manja moć sagledavanja stvarnosti, osim stvarnosti krda.

Kad ste sami, ostavljate si mogućnost biti svačiji?

– Tako je. Tako je. I svačiji, ali i ničiji. Mislim da su Isusove riječi: “Ja sam oni koji jesam!” Dakle, ne možete biti ništa doli onaj koji jeste. Nitko neće s vama otići na onaj svijet, nitko se nije rodio s vama kao jedno, nitko neće s vama leći u zemlju kad dođe taj čas, nikakva etnija, nikakva nacija, nijedan “mi”. Ti grupni identiteti kojima smo se priklonili u svojem kratkom životu zapravo su smiješni jer jedini pravi identitet jest goli, usamljeni, izdvojeni, jedinstveni identitet. Toj se golosti ne može pridodati ništa, a da ne bude umjetno, lažno i sporedno, nepotrebno.

U jednom ste intervjuu kazali kako ste roman, svoj prvi roman, napisali iz straha da nećete kao pjesnik biti saslušani. Imate li sada dojam da ste uspjeli biti saslušani?

– Kao pjesnik, došao sam u jednu fazu da sam osjetio da mi je jezik premali za ono što sam želio reći, pa sam počeo “rastezati jezik” u smislu stvaranja novokovanica, a sve u pokušaju izgovaranja neizgovorivoga. Uostalom, počevši od one biblijske da na početku bijaše Riječ, pjesnik traži Tu riječ, taj izraz, To nešto što bi obuhvatilo sve. Jedna se moja knjiga zove “Himenica”. Ta riječ obuhvaća pojam koji osim imenice sadrži i nedirnutost, nevinost te Riječi, no… No čim do takve neke riječi dođete, ona gubi himen, ona gubi nevinost, ona postaje “nečija”. Ta me je potraga za Riječju dovela do romana.

Vaš roman ima svega 90 stranica, a to je tipično za pjesnika.

– Da. On je i u strukturi poetski formiran, ima prolog, epilog i više je nalik produženoj poemi. Ali da odgovorim na vaše pitanje – jest, dopro sam tim romanom do mnogih ljudi. Poslušan sam, saslušan u obujmu koji nisam očekivao. No generični pokretač te knjige je niz tragičnih događaja u mom crvenom neboderu koji je započeo smrću jedne djevojčice koja je nastradala u liftu za vrijeme jednog od bezbrojnih nestanaka i povrataka struje u soliteru. I danas, nakon nekoliko desetljeća, tamo je između prvog i drugog kata krvava mrlja koju viđam svaki dan, a koju oni koji ne znaju istinu sigurno smatraju bojom koja se razlila tijekom farbanja lifta. Nosio sam u sebi taj doživljaj, tu tragediju… I onda se taj osjećaj prelio u knjigu. Nekako sam tom knjigom vratio dug spram te, ali i svih drugih tragedija u tome neboderu. U toj zemlji, mojoj zemlji u kojoj će možda jednom živjeti ljudi bolji od nas.

Knjiga će dobiti i dramsko uprizorenje. Hoćete li kao dramaturg, glumac, redatelj… sudjelovati u stvaranju predstave?

– Ne. Prvo, Kokan Mladenović je redatelj kojem bi bilo nepristojno miješati se u posao. Drugo, u kazalištu sam doslovno radio sve – od glume i režije do šaptača! Jedino što nikad nisam u kazalištu radio jest – nisam u prvom redu sjedio i gledao predstavu nastalu po mojoj knjizi. S velikim uzbuđenjem i tremom očekujem to iskustvo.

 

Slobodna Dalmacija

Dental Studio Prijedor
ASHA prodaja vozila