Početna Intervju Cvijetić: Prijedor će sa 27 osuđenih ratnih zločinaca dugo nositi crni pečat

Cvijetić: Prijedor će sa 27 osuđenih ratnih zločinaca dugo nositi crni pečat

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Roman ‘Schindlerov lift’ Darka Cvijetića objedinio je živote i tragedije stanovnika prijedorskih solitera u najezdi zla iz 90-tih godina.

 

U Prijedoru dva solitera. Dva simbola zajedništva. U njima lift marke Schindler. Lift koji je na otvaranju solitera 70-tih godina prošlog stoljeća vukao namještaj njegovih novih nasmijanih stanovnika, lift koji je odvozio mladoženje i mladenke, a dovozio bebe, lift u kojem su se djeca igrala.

I lift koji je odrubio glavu jednom od stanovnika, djevojčici Stojanki.

Lift koji je u mračnom periodu početkom devedesetih pratio ljude na bojišta, odvozio ubijene, ili one koji će tek biti odvedeni, ubijeni i razbacani po masovnim grobnicama u luđačkoj hajci na nesrpsko stanovništvo, po kojoj će Prijedor vječno nositi žig. U vrijeme kada su se zečevi pretvorili u zvijeri, a onda, potpisom Dejtonskog sporazuma, ponovo vratili u zečeve.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To je lift marke Schindler, možda i glavni junak Schindlerovog lifta, romana prvijenca prijedorskog pjesnika, dramaturga i glumca Darka Cvijetića, koji je objedinio živote i tragedije stanovnika tog, kako kaže, vertikalnog sela, jedne cijele bivše države koja je metafotički ugrađena u prijedorski soliter, pretvarajući sjećanja u jasnu sliku zla koje se prije 27 godina sručilo na Prijedor i njegovo nesrpsko stanovništvo.

Roman Cvijetića, jednog od rijetkih Prijedorčana koji su kroz svoja djela ukazali i podsjetili na zločine koji su se 90-tih godina provodili u njegovom rodnom gradu, mnogi kritičari opisali su kao pokušaj da se odbrani posljednji bedem ljudskosti, u, kako Cvijetić kaže, obezglavljenom društvu u kojem nema niti elementarnih tragova ljudi.

Njegova priča, lako čitljiva, ali teško probavljiva, uskoro će dobiti i teatarsku verziju pod palicom srbijanskog režisera Kokana Mladenovića.

„Prijedor je grad koji će dugo nositi crni pečat. To je grad sa 27 osuđenih ratnih zločinaca. Pa to je čitav jedan razred, čitava klasa. Grad u kojem se svakodnevno susreću oni koji su preživjeli logore i oni koji su ih u njima mlatili. Ti su susreti užasni. Dovoljno mi je da se sjetim susreta dva para, u kojem supruge razmjenjuju recepte za ajvar, dok u isto vrijeme, među njihovim muževima vlada neka druga hemija. Jedan ima iskrivljena usta od tri moždana udara koja je pretrpio, a drugi ima bajpas. Jedan je bio u logoru, a drugi ga je tamo mučio“, priča Cvijetić.

  • Među prvima ste progovorili o temi o kojoj malo ko u Prijedoru želi pričati, zločinima koji su se počinili i zlu koje je haralo tom regijom. Zašto ste, 27 godina poslije, odlučili da to napišete i kroz roman i da li to vidite kao čin hrabrosti ili ljudskosti?

– Ja smatram da to nije stvar hrabrosti. Svaki čovjek koji brani elementarnu ljudskost je već hrabar. Ja nisam želio biti čovjek koji, eto, govori nešto o svojoj sredini. To su, naprosto, elementarne činjenice koje su u mojoj aorti toliko ležale da bi dobile, kako to kaže Danilo Kiš, milost uobličenja. Jednog momenta se ta milost desila, te rečenice su počele da dobijaju svoj književni oblik i ta ljudskost je progovorila iz mene. Ne možete gledati svoje dijete u oči, znati da se sve dogodilo, a njoj govoriti – budi ti samo dobra. Postoje stvari koje morate izreći jer to vaš ljudski normativ nalaže.

  • Djelo je, čini se, i dosta nostalgično?

– Jeste, mnogo, jer ja čitav život živim u tom soliteru. Ja sam znao sve te ljude koji su poginuli na različitim ratištima, koji su odvođeni, ubijani, ubijeni… Ja sam tu rastao, rastao i s njihovim bivanjem u toj zgradi. Ima ta sintagma u knjizi koja se zove vertikalno selo. Mi smo svi bili na neki način elementarno povezani. To ludilo ubijanja bilo je tako strašno i meni potpuno nepojmljivo, kao da se nešto užasno događa unutar porodice, a ne možete uraditi ništa da to promijenite.

  • Ova knjiga može se tumačiti i kao odavanje počasti jednom pokorenom svijetu, kao i svjedočanstvo o izgubljenim vrijednostima zajedništva. Jesu li, po Vašem mišljenju, te vrijednosti na našim prostorima zauvijek izgubljene?

– Nisu zauvijek, dok god pokušavamo da ih iz sebe iščupamo. Dok god postoje ljudi koji na neki način progovaraju, nisu izgubljene. Pokušavam reći da, bez obzira na svu obezljuđenost i obeznađenost kojima smo okruženi, mora postojati neki kvantum elementarne nade u nama da bismo mogli koraknuti naprijed. Možda ne mi, jer naša biologija je prekratka, ali zbog djece i ljudi koji će doći nakon njih, moramo ovaj svijet učiniti boljim.

  • Toliko pišete o zlu, i to na kakav način. Čini se kao da ste izgubili vjeru u ljudskost na našim prostorima?

– Nisam. Ja je pokušavam odbraniti. Ja pišem cijeli život, a imam 52 godine. Prebio sam pola stoljeća i zato mislim da je smrt najvažnija tema. Da je to zapravo jedina važna tema. Mi kao da ne vjerujemo da ćemo umrijeti, sve dok se ne počnemo, s godinama, primicati njoj. Onda shvatamo naglo da je ona izvjesnost i da imamo sve manje vremena da svoju ljudskost odbranimo.

  • U romanu se jako često potencira ta simbolična riječ – Schindler.

– To je zbog tog simboličnog kapitala koji je skriven u toj riječi, a zahvaljujući čuvenom filmu i čuvenoj osobi koju je Steven Spielberg opjevao u svom filmu o Oskaru Schindleru. Znao sam da će moj čitalac odmah shvatiti taj simbolični kapital, ugraditi ga u svoje čitanje i da će mu čitanje biti manje šifrirano.

  • Kako danas izgledaju ti soliteri? Nekada su bili simbol zajedništva, a čega su danas simbol?

– Sada su vertikalni lijesi koje je neko uspravio i koji jedva stoje. Poluprazni su, i u svakom četvrtom stanu imaju po jednu baku.

  • Smatrate li da će Vaša priča imati utjecaja na mlađe naraštaje koji ili ne znaju, ili ne žele znati istinu o zločinima u Prijedoru?

– Mislim da će imati utjecaja. Ako se vratim na svoje djetinjstvo, sjetim se s kojom smo rezignacijom slušali te ljude koji su govorili o paklu Sutjeske, Kozare… Kao da ih nismo čuli. Kao da je sve ono što su nam govorili ulazilo na jedno, a izlazilo na drugo uho. Ili je ta zemlja bila tako presretna da nismo imali potrebu da slušamo sve to, ali ova današnja djeca vide našu nesretnost i zato će, vjerujem, biti zainteresovana za objašnjenja.

  • Mislite li da bi njihovo suočavanje sa prošlošću moglo biti važno za gradnju ljepše budućnosti?

– To je prvo i jedino da bismo mogli koraknuti. Mi smo, nažalost, okruženi elitama, politikama koje su nam uspjele nametnuti naraciju i narativ da živimo u svijetu bez nade. Ta elita će uskoro ostati bez elementarnih stvari. Neće imati vozača Audija, neće imati električare…, i oni će se suočiti uskoro sa najelementarnijim stvarima zbog kojih bi, vjerujem, mogli promijeniti osnovnu politiku i počeli raditi za one u čije ime govore.

  • Otkuda crpite snagu za sve ovo?

– Ne znam. To je pitanje koje često sam sebi postavljam – zašto to radim svom životu. Ali znate, otkucavanje sata, i to dolaženje zemlje koja se penje prema meni, tjera me da progovorim o onome što kao čovjek moram.

  • I, osjećate li se bolje?

– Da, osjećam.

 

 

Izvor: Al Jazeera

cera - Cvijetić: Prijedor će sa 27 osuđenih ratnih zločinaca dugo nositi crni pečat