Zec Lavlja Glava, pas Makso, krmača Velika, krava Šarenka, ovan Crni, telad Milka, Milkan, Maleni, Ružica, Crtica, Kruškica, kokoška Pirgava, pijetao Reponja dio su bogatog životinjskog carstva devetogodišnjeg Njegoša Cvijića, malog glumca iz Grbavaca pod Kozarom, i zaljubljenika u selo, poljoprivredu i stočarstvo.
Upoznali smo ga na školskoj priredbi u Turjaku, u ulozi Vuka Stefanovića Karadžića.
Pohvalio nam se tada svojim životinjama, najdražim rođendanskim poklonima i željom da postane farmer i poljoprivrednik. Predložio nam je tada da ga posjetimo. Dočekao nas je ispred kuće, kao pravi, pravcati domaćin.
U Njegoševom domaćinstvu, gdje živi među brojnom i vrijednom porodicom, uzornom u cijelom Potkozarju, sve vrvi od života. Stada ovaca, krava, pune farme, obori, kokošinjci, savremena mehanizacija, voćnjaci i obrađene njive.
“Zajedno žive dvije naše porodice. Moja supruga Branka, dvojica naših sinova, Nemanja i Njegoš, moj brat Živko sa suprugom Biljanom. Oni imaju dvojicu sinova, Draška i Relju. Sa nama je i Reljina buduća supruga Jelena. Autoritet u porodici je najstarija među nama, mama Zorica. Moj i Živkov otac Dragoja poginuo je u ratu”, ispričao nam je Jovica Cvijić.
On je, takođe u djetinjstvu, zavolio selo i poljoprivredu. Isto kao i njegov sin Njegoš. I odlučio je da na porodičnom imanju nastavi tradiciju predaka.
“Obrađujemo više od 400 dunuma zemlje. Sijemo kukuruz, pšenicu, soju, zob… Proizvodimo hranu za stoku. Imamo krave, bikove, ovce, svinje, sitnu živinu. Proizvodimo i voće. Imamo svu mehanizaciju, izuzev kombajna”, priča Jovica.
Sa njim su, na svim poljoprivrednim poslovima, sinovi Nemanja i Njegoš. Supruga Branka brine o kućnim poslovima. Nemanja i Njegoš su, kažu Jovica i Branka, u najranijem djetinjstvu shvatili važnost poljoprivrede i rada u domaćinstvu.
“Ovdje nam je najbolje, radimo sve po planu i u dogovoru, nikome ništa ne dugujemo, djecu učimo da vole svoje selo i da rade, da znaju kako bez rada nema života. Imamo vremena otići i na slave, rođendane, na izlet, u posjetu, svuda”, priča Njegošev otac, objašnjavajući principe i odnose u porodici.
Njegova supruga, a Njegoševa majka Branka, dodaje da su sinovi, naročito Njegoš, veliki zaljubljenici u stoku.
“Stariji Nemanja nije tako pričljiv kao Njegoš, ali su obojica posvećeni domaćinstvu. Njegoš se u sve razumije, i čim dolazi iz škole, prvo trči u štalu, provjerava da li su kokoške, prasad, ovce i druge životinje site, da li imaju vode, u kakvom su stanju, da li je sve kako treba. U sve se razumije, sve ga interesuje. On to priča svima, prvo vozača autobusa ujutro informiše, pa drugu djecu, onda učiteljicu i tako redom”, otkrila nam je Branka preokupaciju malog Njegoša, koji sluša razgovor, čekajući nestrpljivo da nam podnese raport i pokaže svoje životinje.
“Kokoši, kojih imam 36, svakodnevno nose jaja. Gnijezda su puna. Jaja redovno prodajem, idem sa mamom na pijacu u Gradišku. Trideset jaja za deset maraka, sada je takva cijena. Bila su i skuplja, ali sada, od kada je toplije vrijeme, kokoši bolje nose i jaja su pojeftinila. Pjetlove sam odvojio, sedam je zasebno u kokošinjcu jer se tuku, međusobno”, raportira Njegoš, kojem u obilasku domaćinstva i pokazivanju životinja pripomažu brat Nemanja i stričević Srđan Cvijić.
“Ja radim, a on prodaje, samo ja ne pričam o tome”, požalio se Nemanja, stariji Njegošev brat, učenik šestog razreda.
“I tebi sam dao para od jaja”, uzvrati Njegoš, pa nastavismo dalje.
Ulazimo u svinjac, među prasad, potom u šljivik da vidimo ovce, pa krave, telad, psa, zeca… Tema za razgovor napretek.
“Velika bijela krava, vidite je, podigla je glavu, ona daje najviše mlijeka… Zvono smo stavili na tu kravu, da zvoni. Kada provale plot i odu negdje, u zijan, u tuđu njivu, tamo gdje ne treba, po zvonu se čuje gdje su i lako ih je pronaći. To zvono, kaže moja baba, jedino za starije ljude ne vrijedi, jer oni slabo čuju.
Od krmače, koju sam dobio od komšije Branka za sedmi rođendan, potekla su sva ova prasad. Sada ih imam 12, a prije sam ih imao 17. Sa njima se isto igram, kao i sa teladima. Svakom teletu odredio sam ime. Maleno tele, koje smo pustili vani da se igra, vidjeli ste, to je Milka. Zato što je milo. Drugo, muško tele, njemu sam dao ime Milkan. Telence na vezu je Maleni. Jedno se zove Ružica, zato što ima ružu na glavi, takvu šaru, drugo se zove Crtica, ima crtu, treće je Kruškica, pa još jedno, manje, sa istim imenom, Kruškica. Omiljena krava, koja je otelila moje ljubimce, je Šarenka.
Imam i ovce, cijelo stado. Najdraži mi je crni ovan, njega sam za rođendan dobio od ujaka Gorana. Bio je mali, malo jagnje, mnogo umiljato. Goran mi je rekao, jagnje koje uhvatiš, biće tvoje. I začudo, nisam uspio uhvatiti nijedno, a sav sam se smorio i isprljao. Onda je Goran, on je brat moje bake, ali ga svi zovemo ujakom, uhvatio jagnje, zapravo malog ovna, i donio. Njemu je ujna Gordana pomogla da uhvati to jagnje, namamila ga…”
Slavska milošta
U Njegoševu priču o životinjama opet se uključi Nemanja. Sugerisao nam je šta da pitamo glavnog junaka ove priče.
“Pitajte ga odakle mu zec, dobio ga je skoro. Ali ja ga hranim, više nego Njegoš”, reče Nemanja.
Na odgovor nismo dugo čekali.
“Ne mogu ja svuda stići, brat si mi, treba da pomogneš. Ma, da vam objasnim, strina Biljana Cvijić je ispričala svojoj drugarici Saški da ja volim životinje. E, onda je ta sa Saška, koja ima dvije kćerke, njima ispričala istu priču. One su došle nama na slavu i donijele zeca. To je ovaj bijeli, a pripada vrsti lavlja glava. Ovaj zec je, zapravo, milošta za slavu, tako nekako. Milošta koja jede kupus i djetelinu. I lijepo se ponaša. Nema se tu šta više reći”, objasnio nam je Njegoš, pa ko je shvatio, veli, dobro je, a ko nije, da mu tako i bude. U tom prekide teoretisanje o zecu, pa zavika.
“Srđo, potrčite, odoše kokoši u voćnjak, vraćajte ih nazad. Kokoši ne smiju u voćnjak, jer je prskan i mogu se otrovati. Jaja neće biti zdrava”, zavapi Njegoš, te se sva trojica, on, Nemanja i Srđan, sjuriše među svježe okrečene jabuke i za časak istjeraše kokoške i pijetlove iz voćnjaka koji se bjelasa od kreča.
Sve to, sa poprilične udaljenosti, posmatrao je pas Makso, nimalo se ne uzbuđujući zbog sveopšte cike i meteža, i svakojakih životinja.
Nezavisne
