Početna BiH BOLI KAD SE RANE OHLADE: Na poprištima zločina s veteranima zaraćenih vojski

BOLI KAD SE RANE OHLADE: Na poprištima zločina s veteranima zaraćenih vojski

Idemo uzbrdo, sa Đokom Pupčevićem prema groblju u Trusini. Uzbrdica je ozbiljna, taman da se čovjek otrcano našali da ovdje ovce pasu pod zategnutom ručnom. U kosu koja se ruši ispod uskog asfaltiranog puta ukopane su bivše kuće, koja od kamena, koja od betonskih blokova. U kućama rastu tankovijasta stabla, a zidove obuzimaju gusti busjeni zelenog raslinja. Bilje je u punoj snazi. Proljeće je, a vruće kao da je ljeto. Upeklo sunce, ni blizu kako u Hercegovini zna, ali dovoljno jako da te na ovakvoj uzbrdici uspori kao da penješ zadnjih stotinu metara Prenja ili Čvrsnice. Đoko gazi lakše, a lakše i diše. Ima dvije prednosti, mršaviji je, a ima i štaku na koju se oslanja na svakom koraku. Ima i hendikep: čini mi se da nema nogu. Đoko, pitam ga, kako si stradao? Granata baćo, kaže on. Je li boljelo? Nije, kaže, samo osjetiš vrućinu od krvi koja ti natapa odjeću pa onda gledaš gdje te je dohvatilo. Kasnije boli, kad se rane ohlade.

Iza nas polako ide još petnaestak ljudi. U glavi mi slika iz pjesme “Tunja”, koju je Momčilo Popadić napisao nakon onog rata, onog prije ovog: “posli puno ofanziva / malo nas je danas živih / boli desna boli liva / jedan cota, drugi kriva…”. Ni Mirko iz Brčkog nema nogu. Zvonko je isto izranjavan, Edin također. Dvojica Daruvaraca Krešo i Saša – izranjavani, Veroljub i Aco iz Kruševca – izranjavani.

Na putu prema trusinskom groblju (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

U našoj grupi koja cota i kriva na uzbrdici do trusinskog groblja većina su ratni veterani, vojni invalidi. Dole u selu obišli smo mjesto zločina i stradanja. U travnju 1993. godine vojnici Armije BiH u Trusini su pobili 16 hrvatskih civila i strijeljali osam zarobljenih vojnika HVO-a. Ubili su i dvoje djece, jedno od dvije, drugo od četiri godine. Šesnaestog travnja, na isti dan kad su vojnici HVO-a počinili zločin u Ahmićima kod Viteza.

Te 1993. godine Bosna i Hercegovina je bila klaonica. Život nije vrijedio pišljivog boba. Zločin u Trusini počinili su pripadnici jedinice “Zulfikar”, koja je bila pod štabom vrhovne komande Armije BiH. Ili pod nekim drugim. To se utvrđuje na sudu. Njezinom zapovjedniku Zulfikaru Ališpagi još se sudi za taj zločin. Zulfikar zvani Zuka rođen je kao Zulfo Alić. Danas u centru Sarajeva drži popularni City Pub i čest je gost crne kronike.

Do Trusine smo stigli malim Hare tours autobusom iz Vogošće, u organizaciji Centra za nenasilnu akciju iz Sarajeva. Oni već godinama okupljaju ratne veterane pa zajedno obilaze mjesta zločina i odaju počast žrtvama stradanja sva tri naroda. Poklone se, polože vijence, razgovaraju, druže se. Dolaze sa svih strana.

Ratni veterani svih vojski za istim stolom (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

Đoko je, recimo, veteran vojske Republike Srpske. Ratovao je u svom kraju, u Posavini, oko Šamca. I Mirko Zečević Tadić je iz Posavine, u HVO je stupio kao maloljetnik. Iz Brčkog je i Ivo Anđelić, također HVO. Suljo Đogo je iz Goražda, Edin Ramulić je iz Prijedora. Oni su iz Armije BiH. Marinko Gačić je iz Novog Grada, vojska Republike Srpske, Nazif Kahrić Armija BiH, iz Jajca, Zvonko Lucić veteran HV-a iz Zagreba…

Najprije su nas dovezli do spomenika u Trusini. Oko spomenika su četiri srušene kuće, jedna s desne i tri s lijeve strane. Pred jednom od njih podignuta je spomen ploča, a u unutra je improviziran mali oltar, sa cvijećem i svijećama. U toj kući je ubijen i zapaljen čovjek, tijelo mu nije pokopano kad i ostalima. U statistike je zaveden kao “nestali”. U dvije mramorne crne ploče na spomeniku urezano je 27 imena. To su svi u zadnjem ratu poginuli iz Trusine, žrtve hrvatske nacionalnosti. Ploče s imenima nadvisuje križ od crvenog mramora. Ispod je polegnuta još jedna uža ploča na kojoj piše: “Svima koji položiše živote na oltar domovine”.

Odavanje počasti žrtvama zločina u Trusini (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

Naše domaćice u Trusini bile su Cecilija Anđelić, Dragica Tomić i Jelena Azinović. Kod spomenika nas čeka starica u crnom, Milka Drljo. Sigurnog držanja, uspravna, u govoru jasna. Dojam snage i prisebnosti koji ostavlja neće oslabiti ni kad Milka zaplače. Od domaćih tu je još nekoliko žena i dva dječaka, obojica u dresovima. Neimar i Ronaldo. Stigle su i dvije-tri novinarske ekipe.

U Trusinu, na mjesto zločina i stradanja žrtava iz redova hrvatskog naroda, stigli su i Emir i Suvaid Likić te Mustafa Kamenjaš. Oni su iz Stupnog Dola kod Vareša, sela u kojem su pripadnici specijalne jedinice HVO-a počinile ratni zločin nad Bošnjacima. Položili su vijence i ostavili cvijeće. Svako se pred spomenikom molio svome bogu.

Da ljudi iz Trusine i ljudi iz Stupnog Dola idu jedni drugima i zajedno se klanjaju žrtvama zločina, da s njima idu i ratni veterani, vojni invalidi, pripadnici svih vojski – to je naročit događaj i neusporediva gesta mira.

U Stupni Dol ćemo svi zajedno ići sutra, a u međuvremenu ćemo, usput na putu do Sarajeva, posjetiti Bradinu kod Konjica, mjesto gdje su pripadnici “Zelenih beretki”, “Patriotske lige”, HOS-a i HVO-a počinili zločin nad srpskim stanovništvom. Puno je poprišta zločina po Bosni i Hercegovini. Za mnoga nikad niste čuli.

Trusinsko groblje je također u strani, gore omeđeno šumom, a dole zemljanim putem zaraslim u travu. Ispod puta stari voćnjak sa stablima jabuka. Vidi se da u njemu dugo nije bilo nikog. Protjerani Hrvati nisu se vratili u Trusinu.

Milka Drljo pred novinarima kod spomenika žrtvama zločina u Trusini (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

Naša grupa stoji na putu ispod groblja, hvatamo se hlada. Starica u crnom penje se do groba, na ploči muž i sin. Isti datum smrti. Dole kod spomenika novinarskim ekipama ispričala je sve detalje tog dana. Tko zna koji joj je to bio put da ih priča. Rekla je: “To je bio najteži dan u mom životu…” 

Pričala je nam je Milka Drljo i o razgovoru koji je o onome što se dogodilo u Trusini vodila sa svojim mlađim sinom, koji se zaredio u franjevce i danas je svećenik u nekoj od župa Bosne Srebrene.

– Jelde, ti nisi oprostila?

– Jesam oprostila, samo ne mogu zaboravit.

– Ne znaš kakav si mi teret skinula sa srca.

Kad je uredila grob, uklonila stare i stavila nove svijeće, mogli smo polako dalje. Na drugom brdu, u Crkvi svetog Ante Padovanskog, župa Podhum-Žitače, čekao nas je župnik fra Ivica Karanović. Do gore vodi uzak asfaltirani put, uzbrdo pa uzbrdo, a gore lijepa crkva sa zvonikom, može u nju bez problema stati petsto do hiljadu ljudi. Pored je velika župna kuća sa osam apartmana. Na rubu dvorišta raste nekoliko stabala visokih, moćnih sekvoja. Posadili ih franjevci.

Do rata je u župi živjelo oko 1.700 vjernika. Ostalo ih je pedesetak. Župa je prošle godine proslavila dvjestotu obljetnicu postojanja. Fra Ivica je za oltarom govorio da život mora ići dalje, pozdravio dobre namjere i plemenitost, govorio o žrtvama, kućama bez ljudi i praznoj crkvi. Bude nedjelja kad na misu dođe desetak vjernika. Kad je župnik završio govor, naša domaćica Dragica Tomić zapjevala je majci božjoj. Glas joj je zvonio u velikoj crkvi.

Dragica Tomić u Crkvi svetog Ante, župa Podhum-Žitače (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com) 

Dragica je predsjednica udruženja koje okuplja žrtve Trusine, preživjele i protjerane. Emotivno je proživjela ovaj dan. Nije nam stala zahvaljivati: “Mnogi ljudi iz Trusine danas nisu mogli doći, iako su željeli biti s nama. Svima je drago da se jedna ovakva skupina ljudi okupila i došla odati počast žrtvama, da ste došli da se družimo i dijelimo bol. Hvala vam svima.”

Zahvalnost nisu osjećali samo domaćini, osjećali smo je i mi, gosti. Svako od nas gledao je da ugodi onom drugom. Ručali smo, razgovarali, divili se ljepoti krajolika. Amer Delić iz Zavidovića tumačio nam je šta je Bosni i Hercegovini potrebno za zdravo suočavanje s traumatičnom prošlošću. Dogodi se, kaže, da nije siguran u to što radi, da mu se ponekad učini da se stoji u mjestu i da se stvari ne pomjeraju na bolje koliko god se trudio. I sam je ratni veteran. Ratovao u Armiji BiH. Na ovim mjestima, rekao je, gdje su zločine počinili pripadnici vojske kojoj je pripadao, osjeća sram i odgovornost. Pokušavaju, kaže, na ovakva događanja dovesti visoke državne dužnosnike, što im ne uspijeva, pokušavaju doprijeti do medija, pokazati da se traume mogu prevazići, da su žrtve drugoga iste kao naše… Da bi se u tome uspjelo moralo bi sudjelovati cijelo društvo, državne institucije, školstvo… Možda jednom. Netko mora početi.

Amer Delić, veteran Armije BiH i voditelj ureda CNA (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

Amer je u rat išao mlad, bio je u jedinici koju se nije štedjelo. Svašta je vidio i svjestan je ožiljaka koje nosi. Nikad sebe, kaže, nije registrirao kao oboljelog od PTSP-a: “Tek kasnije vidiš da ti treba pomoć. Meni je ovo itekako pomoglo.”

Amer vodi tim Centra za nenasilnu akciju i pokušava raditi na suočavanju s prošlošću. Kroz programe CNA-a prošle su desetine veterana. Neki od njih zbog toga su imali probleme u svojim zajednicama. Ipak, nisu odustali. Ne odustaje ni CNA. Posljednja akcija, ova o kojoj pišemo, imala je vrlo dobar odjek u medijima. Dobra vijest u moru loših iz Bosne i Hercegovine.

Na povratku u Vogošću stajemo u Bradini. Tamo je 25. svibnja 1992. godine ubijeno 48 civila, Srba. Oko 240 ih je odvedeno u logor. U masovnoj grobnici iskopanoj pored Crkve Vaznesenja Gospodnjeg nađeno je 26 tijela.

U praznom dvorištu nas je dočekao velik, dobroćudan pas. Pred gostima se baca na leđa, umiljava se kome stigne, skače. Kao da je jedva dočekao sresti živa čovjeka. Ispred crkve je spomenik, podignut o Vidovdanu 2008. godine, na njemu 88 imena. To su sve srpske žrtve rata s ovog područja.

Spomenik poginulom srpskom stanovništvu Bradine (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

Teško su stradali Gligorevići, Đorđići, Žuže, više od dvadeset je žrtava s prezimenom Kuljanin, dvanaest je Mrkajića… Do rata je u ovom selu živjelo oko 700 Srba. Činili su više od 90 posto populacije. Kao niti u Trusinu, većeg povratka u Bradinu nije bilo. Vratilo se dvoje ljudi.

Vijenac je naslonjen na crkvu, čekamo paroha i kratimo vrijeme razgovorom. Mirka iz Brčkog, onog koji je izgubio nogu kao maloljetni pripadnik HVO-a, ispitujem o Kilimandžaru i drugim planinskim vrhovima koje je osvojio. Penjanje je njegova strast i hobi. Kad ti se, kaže, pri vrhu učini da ideš sporo, uspori još malo. Pitamo ga dokle smo stigli s ovim našim suočavanjima. Koliko tu još ima do vrha? Tu smo, odgovara on, još uvijek u podnožju.

Mirko je šutljiv. Kad progovori, progovara pametno i duhovito. Kako si ti Mirko, pitam ga, izgubio nogu? Mina, kaže on, stao na minu. Pašteta, pitam dalje praveći se pametan, a Mirko odgovori: “Pa šteta”. Tu se nasmijemo. Ne znajući šta da kažem, nastavim pametno: “Paštete su zabranjene međunarodnim konvencijama”. Mirko zakuca: “Znaš da je u ljubavi i ratu sve dozvoljeno”.

Mirko Zečević Tadić, ratni veteran i vojni invalid HVO-a (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

Dolazi konjički paroh Dejan Grčić, mlad čovjek u crnoj mantiji. S njim stiže i stariji mještanin, koji se svakodnevno brine za crkvu i crkveno dvorište.

“Vidite kolika je ova crkva”, pokazuje paroh, “građena je za hiljadu ljudi. Danas tu nema nikog. Niti jedan narod, kaže paroh Dejan, ne može biti loš: “Počinjeni su monstruozni zločini, ali počinili su ih pojedinci. Porodice žrtava čija imena su na ovom spomeniku boli to što niko nije kažnjen za ovaj zločin.” Suđenje za zločine u Bradini još uvijek traje. Optuženo je trinaest ljudi, uglavnom pripadnika Armije BiH.

Konjički paroh je rekao i da se naročito obradovao ovoj inicijativi, da mu je drago da i pripadnici drugih naroda priznaju žrtve Bradine i poklanjaju im se. Nakon što smo položili vijenac, obišli smo obnovljenu crkvu. U ratu je bila spaljena. Desno od ulaza na zidu je mramorna ploča: “U znak sjećanja na 22 srpska borca i civila, žrtve stravičnog pokolja u mjestu Bradina kod Konjica nakon zauzimanja ovog mjesta od strane muslimansko-hrvatskih snaga od 25. do 27. maja 1992. godine, ekshumiranih 25. do 27. aprila 1998. godine iz masovne grobnice ‘Bradina’, ispred Crkve vaznesenja gospodnjeg…”

Konjički paroh Dejan Grčić (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

Iz Bradine idemo u Vogošću, hotel Sunce. Večernji predah na terasi i malo slavlje kad osoblje ugasi fontanu. Fontana je nasred terase, betonsko korito i debeli mlaz vode koji buči kao plivski vodopad. Ne čuješ sam sebe šta pričaš. Povod naših putovanja i susreta je težak i mučan, ali na terasi ovog hotela to se ne osjeti. Prvi put sam među njima pa mi pričaju o problemima koje su zbog ovih druženja imali kod kuće. Njihovi suborci iz veteranskih udruženja nisu blagonaklono gledali na susrete s “ratnim neprijateljem”. A da pet dana s njima provedeš u bašti hotela Sunce ne bi mogao niti naslutiti da su ljudi iz grupe koliko jučer pripadali suprotstavljenim vojskama.

Kad gazda ugasi svjetlo u restoranu hotela, kad konobar zapali posljednju cigaretu na terasi i Vogošća se umiri pred spavanje, mi ćemo još sjediti na terasi. Veroljub iz Kruševca će izvući bocu svoje tamjanike, da probamo. Pravljenje vina je njegova strast. Njega su izrešetali u zasjedi na Kosovu, prije početka rata. Teško je stradao. Bio je vozač kamiona. Danas sa Acom u Kruševcu ima udruženje Graditelji mira. Pomaže suborcima koje je društvo ostavilo na cjedilu, sudjeluje u druženjima veteranskih organizacija, pokušao se povezati i sa veteranskim udruženjima na Kosovu, ali nije išlo. S druge strane su ocijenili da još nije vrijeme.

Na putu od Vogošće do Stupnog Dola (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

Ujutro od devet smo opet na putu; od Vogošće prema Brezi autoputom, od Breze prema Varešu samo pratiš cestu uz rijeku Stavnju, desnu pritoku Bosne. Put do Stupnog Dola odvaja se prije Vareša desno, uska traka asfalta vodi uzbrdo prema brdu Bogoš. U Stupnom Dolu su vojnici Hrvatskog vijeća obrane iz Kiseljaka 23. listopada 1993. godine počinili zločin nad civilnim stanovništvom. Upali su u selo i ubili 38 civila, među njima i petoro djece. Ove podatke je, u presudi zapovjedniku snaga HVO-a u Kiseljaku Ivici Rajiću, utvrdio Haaški sud. Za zločin su osuđeni i Dominik Ilijašević Como, zapovjednik specijalne jedinice “Maturice” te Miroslav Anić Firga, zapovjednik jedinice “Apostoli”. Ubijali su od kuće do kuće.

Selo Stupni Dol je neveliko i gotovo svo u strani. Na vrhu sela je džamija, a ispod nje tridesetak kuća. Sve su obnovljene. Života u selu ima, ali kažu sve manje. Prije rata imali su oko 260 duša, sad ih je osamdeset. Efendija reče da na vjeronauku ima samo dvije djevojčice. Iste one koje su s još desetak mještana dočekale našu grupu kod spomenika žrtvama. Spomen obilježje se nalazi pred džamijom. Šestougaona građevina pokrivena kubetom i na svakoj strani po jedna ploča s imenima žrtava. Najviše je ubijeno Likića.

Govor kod spomen obilježja, nakon što smo odali poštu žrtvama, održao je Emir Likić. Spomenuo je da su tu ubijana i djeca te da su u Stupnom Dolu svjesni da su to napravili pojedinci, ekstremi i da za to ne treba kriviti cijeli narod.

Emir Likić pred spomen obilježjem u Stupnom Dolu (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.Com)

“Maturice iz Kiseljaka i ekstremni dio HVO-a iz Vareša napali su naše selo Stupni Dol. Ovdje je poginulo 38 civila, među kojima petoro djece. Troje djece od dvije, dvije i po godine. Selo Stupni Dol je napadnuto bez ikakvog razloga. Bili smo maltene u okruženju. Nismo nikud mogli izaći. Kako se ko snalazio za hranu, tako je i imao. Selo je spaljeno do temelja, ali ponovo je obnovljeno. Ovdje sad živi 80 stanovnika, pretežno stariji živalj, mahom penzioneri. Omladina je otišla odavde. Ja vam se svima zahvaljujem, koji ste se sjetili, u stvari nevladinoj organizaciji koja je ovo organizovala i došla u naše selo da nas posjeti. Ovo nije prvi put. Ovo je naše drugo okupljanje”, rekao je Emir.

S komšijama iz susjednih, hrvatskih sela sad su, kaže, dobri: “Mi jedni bez drugih ne možemo živit. To je takva sredina da moramo zajedno. Mi smo ovdje živjeli od vjekova, i Srbi i Hrvati i Bošnjaci.” S obližnjim hrvatskim selom koje se zove Mir aplicirali su za asfalt i to je, zadovoljno će Emir, uspješno odrađeno.

Polaganje spomenika na spomen obilježje u Stupnom Dolu (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.com)

Preko puta džamije je pravoslavno groblje. Uredilo ga je udruženje žena Stupnog Dola. Ako oni to ne naprave – neće nitko. Pravoslavnih ovdje više nema. Uskoro je stigao i načelnik Vareša Zdravko Marošević. Za načelnika ga je kandidirao HDZ, ali bez bošnjačkih glasova ne bi mogao pobijediti. Kaže da ljude ne dijeli po nacionalnosti. Iz Maroševića kipti energija i optimizam. Englezi u Vareš, rekao je, ulažu oko 200 milijuna eura. Otkupili su prava na eksploataciju ruda. Rudarski grad se budi, rastu cijene nekretnina, otvaraju se ugostiteljski objekti i trgovine.

Marošević je održao dobar govor, koji se svima svidio. Slušali smo ga uz kolače koje su nam spremile žene Stupnog Dola. Govorio je prostim jezikom, pozivao se na zajednički života na ovim prostorima od davnina: “Došao sam ovdje da vas vidim jer širite misiju mira, koji svi priželjkujemo. Da se ne zanosimo. Još uvijek ima ljudi koji žive u prošlom vremenu i kojima nikad neće doći vrijeme za mir. Za njih trebamo moliti boga, jer nekad kontam – meni je njih žao.”

Na groblju u Stupnom Dolu (FOTO: Ladislav Tomičić/Lupiga.com)

Povod za ove naše dolaske je grd, rekao nam je nakon načelnikovog govora Zvonko Lucić, veteran Hrvatske vojske i pripadnik Tigrova. Zamolili smo ga da nam prenese svoje dojmove. Rekao je: “Prevladava pozitiva. Nelagode kakvu sam osjećao na početku nije već dugo bilo, ali uvijek ostanu propitivanja. Sam sebe čovjek pita koliko je smislena ta priča, jer jako dugo imaš dojam da stojiš u mjestu, znaš, a ono, kad si baruština…, imaš svojih problema pa kud još i s tuđima. Ipak, ima smisla. Kad se desi ovako da jedno udruženje dolazi drugom, a žrtve iz Trusine su ovdje danas gosti, kad ti još dođe čovjek iz politike, iz lokalne zajednice, pa kad ti potvrdi da ljudi mogu živjeti i žive zajedno – vidiš da ima smisla.”

Nakon kraćeg odmora, uz sokove i kolače, otišli smo i do groblja. Još penjanja uzbrdo. Na groblju se opet svako molio svome bogu. Na nišanima smo mogli pročitati imena ubijene djece. Nikom nije bilo svejedno. Žena iz Beograda koja je putovala s našom grupom, Jelena Krstić, plakala je kao kišna godina. Krešo Ivančić iz Daruvara je ponavljao: “Teško mi je ovo, ljudi moji.”

“Našu nelagodu nadvladava uvjerenje u ispravnost ljudskog postupka da se oda pošta žrtvama rata i da se to učini osnovom svih naših dijaloga, saradnji i zajedničkom lekcijom iz nedavne strašne prošlosti. Imamo vjeru da je jedinstvo u ljudskosti najvažnije za stvaranje života u miru, poštovanju sigurnosti i dostojanstvu”, pisalo je u proglasu koji je povodom našeg posjeta Trusini, Bradini i Stupnom Dolu izdao Centar za nenasilnu akciju. Ne možemo se sjetiti bolje rečenice za kraj.